II Rev-64/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-64/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložinića, Ljubice Munić, Ivke Zlokić i dr. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TIP A.G.M. S., protiv tuženih 1. V., Z., koga zastupa D. G., odvjetnik iz Z. i 2. P., Z., koga zastupa V. P., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. svibnja 1996. godine broj Pž-2608/94-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 9. veljače 1994. gdoine broj p-11212/92, na sjednici održanoj dana 12. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 14. svibnja 1996. godine broj Pž-2608/94-2 potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 9. veljače 1994. godine broj P-11212/92, kojom je naloženo tuženima solidarno platiti tužitelju svotu od 1.077,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom kroz vrijeme od 6. rujna 1992. godine do isplate i nadoknaditi parnični trošak u svoti od 42,00 kn.

Protiv te presude izjavio je reviziju prvotuženik zbog pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji ističe da je tužitelj po isteku duljeg vremena, nakon što je propao posao između tužitelja i njegovog naručitelja stavio prigovor kakvoći. Zbog toga pogrješnu primjenu materijalnog prava vidi u tome što nižestupanjski sudovi nisu pravilno primijenili odredbu čl. 614. ZOO. Naime, tuženi ne odgovaraju za štetu, jer tužitelj nije na vrijeme obavijestio tužene o nedostacima na izvršenom djelu, odnosno na kutijama. Tužitelj je naime pregledao i primio kutije, pa tuženi ne odgovaraju za nedostatke, koji su se mogli utvrditi običnim pregledom.

Protivna strana nije dala odgovore na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj revizijski razlog u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP ovaj sud nije ispitivao, budući da bitne povrede odredbi ZPP nisu bile razlog za izjavljivanje revizije.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. U provedenom postupku je utvrđeno, da je tužitelj nakon što je primio papirnate kutije, odnosno djelo tuženih uočivši nedostatak pokušao taj nedostatak zajedno s naručiteljem otkloniti korištenjem ljepljive trake. Međutim, kako od toga nije bilo koristi tužitelj je morao ponovno tuženima učiniti narudžbu djela na kojemu bi bili otklonjeni nedostaci. Posljedica toga je pretrpljena prijeporna šteta, čijoj visini tuženi nisu prigovorili.

U pravu je revident kada upućuje sa prijepornim pravnim odnosom na odredbu čl. 614. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZOO). Međutim, nije u pravu kada tvrdi da nižestupanjski sudovi nisu pravilno primijenili tu odredbu odnosno da pobijana presuda nije u skladu s odredbom čl. 614. ZOO. Naime, tužitelj je kao naručitelj bio dužan pregledati izvršeno djelo odmah kada je po redovnom tijeku stvari to bilo moguće i o nedostacima bez odgađanja obavijestiti izvoditelja, odnosno tužene. Tužitelj je tako postupio tek kada je nedvojbeno bilo utvrđeno da djelo ima nedostataka zbog kojih ne može poslužiti svrsi zbog koje je tužitelj dao narudžbu, tužitelj je obavijestio izvoditelje tj. tužene, a takva je obavijest nedvojbeno i druga narudžba istoga djela sa istom svrhom, jer te druge narudžbe očito ne bi bilo ukoliko bi tuženi svoje djelo bili izvršili bez nedostataka. Tužitelj nije mogao izgubiti pravo zatražiti naknadu štete zbog toga što nije odmah odbio primitak djela zbog nedostataka, već je pokušao nedostatke otkloniti, odnosno sa svojim naručiteljem pokušao kutije upotrijebiti na način, da ne bi bilo štetnih posljedica zbog nedostataka. Dakle, tužitelj je čim je to po redovnom tijeku stvari bilo moguće o nađenim nedostacima, bez odgađanja obavijestio izvoditelje-tužene.

Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako ni oni na koje revident upućuje u reviziji.

Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 12. listopada 2000. godine.

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.