Rev-2083/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2083/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz V. G., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i G., Z., protiv tuženice R. H., OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravnom odjel u V. G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-360/2018-2 od 23. svibnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-114/17-5 od 22. veljače 2018., u sjednici održanoj 22. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-360/2018-2 od 23. svibnja 2018. pod stavkom I izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-114/17-5 od 22. veljače 2018. u dijelu pod stavkom I izreke (kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 487.460,00 kuna i mjesečne rente za tuđu pomoć i njegu od 600,00 kuna).

r i j e š i o j e :

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženice protiv odluke o troškovima parničnog postupka, sadržane u stavku I izreke presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-360/2018-2 od 23. svibnja 2018. kojom je potvrđena odluka o troškovima parničnog postupka, sadržana u stavku I izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-114/17-5 od 22. veljače 2018.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 487.460,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2018. do isplate, kao i plaćati tužiteljici rentu na ime tuđe pomoći i njege počev od 24. rujna 2004. u iznosu od 600,00 kuna mjesečno sa zateznom kamatom, te naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 76.764,63 kune sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I izreke). U stavku II izreke odbijen je ostatak tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 263.080,00 kuna, tj. od dosuđenog iznosa od 487.460,00 kuna do zatraženog iznosa od 750.540,00 kuna, kao i za naknadu štete kao novčane rente na ime tuđe pomoći i njege počev od 24. rujna 2004. u iznosu od 1.200,00 kuna mjesečno, tj. od dosuđenog iznosa 600,00 kuna mjesečno do zatraženog iznosa od 1.800,00 kuna mjesečno, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan. Ujedno je u stavku III izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 21.000,00 kuna.

Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I izreke, osim u dijelu kojim je zatezna kamata tekuća na mjesečni iznos rente od 24. rujna 2004. do 31. prosinca 2007. dosuđena po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. U stavku II izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je navedena presuda u stavku II i III izreke. Prema stavku III izreke preinačena je navedena presuda u stavku I izreke, na način da je naloženo tuženici platiti tužiteljici mjesečni iznos rente u iznosu od 600,00 kuna počev od 24. rujna 2004. do 31. prosinca 2007. sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate. Ujedno u stavku IV izreke tuženici nisu dosuđeni troškovi postupka u povodu pravnog lijeka.

Protiv drugostupanjske presude tuženica podnosi reviziju zbog bitne povede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka uvećanih za sastav revizije u iznosu od 6.250,00 kuna, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija u dijelu odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija u dijelu odluke o parničnim troškovima nije dopuštena.

Revizijski sud je ispitao pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka valja poći od toga da je tuženica u reviziji navela da pobija drugostupanjsku presudu zbog svih revizijskih razloga, dakle, zbog svih bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih je dopušteno pobijati drugostupanjsku presudu. Međutim, tuženica osim puke tvrdnje da su u donošenju pobijane presude učinjene povrede odredaba parničnog postupka u reviziji određeno ne obrazlaže u čemu se sastoji takva bitna povreda odredaba parničnog postupka, pa takve naloge revizije ovaj sud nije dužan razmatrati.

Navodi revizije tuženice u pretežitom dijelu su navodi kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao provedene dokaze, a zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog ozljeda koje je zadobila u štetnom događaju nastalom 1. svibnja 2003. u mjestu K., u blizini kuće br. ..., uslijed eksplozije ranije odbačene trenutne tromblonske mine TTM M60, koja je svojom eksplozijom aktivirala ranije odbačenu tromblonsku kumulativnu minu oznake TKM M60.

U revizijskom postupku i dalje je sporna odgovornost tuženice za nastalu štetu.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica ozlijeđena 1. svibnja 2003. aktiviranjem od ranije odbačene trenutne tromblonske mine TTM M60, koja je svojom eksplozijom aktivirala ranije odbačenu tromblonsku kumulativnu minu oznake TKM M60,

- da su navedene mine proizvodnje vojne industrije bivše države i namijenjene za uništavanje žive sile (TTM M60) i tehničkih materijalnih sredstava (TKM M60),

- da nisu poznati podaci o podrijetlu tih tromblonskih mina, iz kojeg vremena potječu, gdje su korištene, jesu li korištene u Domovinskom ratu od strane Hrvatske vojske niti koja im je (bila) namjena,

- da na području mjesta K. nije bilo izravnih borbenih djelovanja niti su na tom području bile smještene postrojbe ZNG-a ili HV-a,

- da je 20. listopada 1991. održano bojevo gađanje na terenu u K., a da je zabilježena 17. studenog 1991. "Rafalna paljba iz smjera K.".

Na temelju provedenog vještačenja utvrđeno je da je tužiteljica zadobila ozljedu glave, tijela, gornjih ekstremiteta, desnog prsišta, penetrantnu ozljedu prsišta, penetrantnu i perforantnu ozljedu trbuha, razdor tankog i debelog crijeva, ozljedu lijevog pluća, lijevostrani hemotoraks, višeiverni eksplozivni prijelom desne palčane i lakatne kosti te višeiverni eksplozivni prijelom desne grane donje čeljusti, da je kontinuirano bolnički liječena do 24. kolovoza 2004. s manjim prekidima u bolnicama, da je u deset navrata podvrgnuta operativnim zahvatima u općoj anesteziji, da su po zavšrenom liječenja zaostale trajne posljedice koje umanjuju opću, životnu i radnu sposobnost tužiteljice za 70% (traumatska kila 5%, ožiljaka od laparotomije 5%, ozljede crijeva s resekcijom 20%, ozljeda pluća 10%, ozljeda podlaktice 10%, ozljeda donje čeljusti 20%), u kojem omjeru su potrebni pojačani napori u svakodnevnom životu i radu.

Nadalje kod tužiteljice je zaostala naruženost najvećeg stupnja radi zaostalih ožiljaka na licu te poslijeoperacijske kile trbušne stjenke, da je tužiteljica trpjela primarni strah za vrijeme neposredne životne ugroženosti kao i prije pristupa svakom operativnom zahvatu jakog intenziteta i kratkog trajanja, sekundarni strah (kumulativno) jakog intenziteta u trajanju od 30 dana, a manjeg intenziteta 15 dana, dok je kasni strah trajao 90 dana, u vidu zabrinutosti za ishod liječenja, da je tužiteljica trpjela fizičku bol jakog intenziteta u trajanju oko 30 dana, srednjeg oko 90 dana i manjeg još oko 180 dana, da su zaostale manje boli trajnog karaktera i kao takve da se ubrajaju u pojačane napore.

Tužiteljici je nadalje bila potrebna tuđa pomoć druge osobe za održavanje osobne higijene, pribavljanje hrane i drugih svakodnevnih potreba, za vrijeme provedenog liječenja (mirovanja i imobilizacije) kod kuće od 8. srpnja 2003. do 16. kolovoza 2003., od 18. kolovoza 2003. do 16. rujna 2003., od 7. listopada 2003. do 3. veljače 2004., od 13. veljače 2004. do 15. svibnja 2004., od 7. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2004., od 24. kolovoza 2004. do 24. rujna 2004. po 4 sata dnevno, jer je morala mirovati i nije mogla raditi za nju uobičajene poslove, dok će od 24. rujna 2004. tužiteljici trajno biti potrebna tuđa pomoć kroz 2 sata dnevno, jer nije sama u stanju obavljati teže poslove.

Nadalje je utvrđeno da je kod tužiteljice došlo i do umanjenje opće radne i životne aktivnosti u ORL području u daljnjem omjeru od 10% u vidu obostranog perceptivnog oštećenja sluha i to na desnom uhu na razini od 40 do 80 db, a na lijevom uhu na razini od 40 do 75 db, tako da binauralni gubitak sluha po Fowler- Sabine-u iznosi 64,8%, u kojem opsegu će morati ulagati pojačane napore u budućem životu i radu.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju nije riječ o ratnoj šteti, već da su predmetne tromblonske mine TTM M60 i TKM M60, odbačene i ostavljene na neosiguranom i nezaštićenom prostoru na mjestu štetnog događaja, zaostale nakon bojevog gađanja na terenu u K. od 20. listopada 1991., pa ocjenjuju da je do predmetne štete došlo propustom, odnosno nemarom tuženice i da je tuženica odgovorna za štetu nastalu tužiteljici u predmetnom štetnom događaju, a sve pozivom na odredbu čl. 173. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91).

Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženica odgovorna za nastalu štetu, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju nižestupanjskih presuda već iz razloga koji se navode u ovoj presudi.

Naime, u konkretnom slučaju treba poći od odredbe čl. 69. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 35/97 i 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst i 55/01) prema kojoj odredbi svatko ima pravo na zdrav život, a država osigurava uvjete za zdrav okoliš što znači da je dužan u okviru svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu pažnju i skrb posvetiti zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Ta odredba upućuje na to da je država dužna voditi brigu i o tome da okoliš bude bezopasan i zdrav za ljude.

Prema tome tuženica je propustila da navedeno područje očisti od eksplozivnih naprava odnosno ukoliko to nije učinila, da osigura da takvo područje bude obilježeno. To su nalagale i zakonske odredbe Zakona o razminiranju ("Narodne novine" broj 19/96, 86/98 i 64/00) jer čl. 2. navedenog zakona poslovi razminiranja su poslovi od značaja za sigurnost R. H. te zaštitu okoliša i zdravlja ljudi, a razminiranje se provodi na području R. H. na temelju plana razminiranja kojeg donosi Vlada R. H., a sredstva za provođenje plana se osiguravaju u državnom proračunu.

Upućuje se i na Zakon o zaštiti prirode ("Narodne novine" broj 162/03) prema kojem su ciljevi i zadaće zaštititi prirodu uz ostalo spriječiti štetne zahvate ljudi i poremećaje u prirodi kao posljedice tehnološkog razvoja i obavljanja djelatnosti.

Napominje se također da tuženica za utuženu štetu može odgovarati samo uz uvjete iz odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), konkretno prema općoj odredbi o odgovornosti za štetu iz čl. 154. st. 1. ZOO kojom je propisano da onaj tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Prema osnovnoj odštetnoj odgovornosti odnosno općim pretpostavkama te odgovornosti za štetu se odgovara uz utvrđenje postojanja ovdje odlučne (štetne radnje) ili štetnog propusta ili protupravnosti radnje ili propusta te uzročne veze između štetne radnje ili propusta i štete.

S obzirom na to da je u konkretnom slučaju tuženica propustila izvršiti svoju obvezu i sporno područje očistiti od eksplozivnih naprava, odnosno propustila je označiti ga kao minirano i znakovnim upozorenjima zabraniti da se njime kreće, to taj propust tuženice u izvršenju Ustavne i zakonske obveze da zaštiti ljudski okoliš i zdravlje ljudi ima značaj štetnog propusta i u smislu prethodnih odredaba Ustava R. H., Zakona o razminiranju i Zakona o zaštiti prirode i to protupravnog zbog kojeg je štetni događaj i nastao, slijedom čega je tuženica odgovorna za nastalu štetu i u obvezi istu nadoknaditi.

Stoga se tuženica ne može ekskulpirati niti time što tvrdi da sporno područje ne pripada minski sumnjivim prostorom.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odlučili o visini naknade za štetu koju tužiteljica trpi. Prema odredbi čl. 200. st. 1. ZOO pravilno su nižestupanjski sudovi dosudili pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove, pretrpljeni strah, pretrpljene fizičke bolove te naruženost. Također su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 195. ZOO kada su dosudili naknadu za tuđu pomoć i njegu uzimajući u obzir vrijeme potrebno za pružanje tuđe pomoći i njege dok je cijena sata od 10,00 kuna pravilno utvrđena i primjerena dosuđenoj naknadi.

Prilikom odlučivanja o visini naknade za nematerijalnu štetu koju tužiteljica trpi nižestupanjski sudovi su vodili računa o intenzitetu i trajanju fizičkih bolova i straha, stupnju umanjenja životne i radne aktivnosti, činjenici da je tužiteljica u 10 navrata bila podvrgnuta operativnima u općoj anesteziji, da su se tijekom bolničkog liječenja kod tužiteljice javljale komplikacije u predjelu loma lakatne kosti s razvojem infekcije MRSA te infekt pseudoartoza desne lakatne kosti, fistulacije iz prijeloma donje čeljusti lijevo submentalno, enterokutana fistula te gnojne kolekcije u trbuhu vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodnom i društvenom svrhom.

Stoga visina dosuđene naknade štete predstavlja primjerenu satisfakciju za pretrpljenu štetu, jer su nižestupanjski sudovi vodili računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

Kako nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

Revizija nije dopuštena u dijelu odluke o parničnim troškovima.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 22. siječnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.