Rev-1881/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1881/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. V. iz K., koga zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik iz P., protiv tuženika E. d.o.o. K., koga zastupa punomoćnik R. R., odvjetnik iz K., radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici od 09. travnja 1998. godine broj Gž-485/1997 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 25. travnja 1997. godine broj P-540/1996, u sjednici održanoj dana 11. travnja 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu u kojem je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno kako slijedi:

“I tuženik “ESK” d.o.o., dužan je isplatiti tužitelju Lj.V. na ime mjesečne zarade za razdoblje od mjeseca studenog 1995. godine pa do siječnja 1996. godine slijedeće novčane iznose:

- za 11. mjesec 1995. godine iznos od 880,00 USD

- za 12. mjesec 1995. godine iznos od 969,50 USD

- za 01. mjesec 1996. godine iznos od 1.045,00 USD ili ukupan iznos od 2.894,50 USD u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja sa kamatom koja se plaća na devizna sredstva po viđenju u navedenoj valuti i to na iznos od 880,00 USD od 14. siječnja 1996. godine, na iznos od 969,50 USD od 14. veljače 1996. godine, a na iznos od 1.045,00 USD od 14. ožujka 1996. godine pa do plateža, te je tuženik na ime neisplaćenih troškova taxi prijevoza dužan tužitelju isplatiti iznos od 100,00 USD u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u

mjestu ispunjenja sa kamatom koja se plaća na devizna sredstva po viđenju u navedenoj valuti počev od 10. listopada 1996. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 3.732,79 kuna, sve to u roku 15 dana.”

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet u pobijanom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika protivna stranka nije odgovorila, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je nesnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Iz revizijskih navoda slijedi, kako revident ukazuje na bitnu postuposvnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer smatra da su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude nejasni i u protivnosti sa pravnim stajališteme zauzetim u toj istoj presudi.

Po nalaženju ovog Vrhovnog suda, takvi revizijski prigovori su neosnovani, jer su razlozi iznijeti u odlukama nižih sudova, pa tako i u pobijanoj drugostupanjskoj presudi u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica jasni i određeni i između tih razloga nema proturječnosti niti razlike, te je drugostupanjski sud prihvaćajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i nalazeći u pobijanom dosuđujućem dijelu žalbu tuženika neosnovanom, pošao od drugačijeg pravnog osnova na kojem se temelji potraživanje tužitelja od onog koje je našao sud prvog stupnja, jer dok sud prvog stupnja polazi od zaključka da je u pitanju ugovor o djelu, koji da su stranke zaključile spomenutim ugovorom, sud drugog stupnja polazi od zaključka da su parnične stranke zaključile ugovor o zapošljavanju za koju pravnu ocjenu su svaki od nižih sudova iznijeli svoje razloge, temeljeći ih na istoj činjeničnoj osnovi i iznijeli jasne i određene razloge, tako da se obje nižestupanjske odluke mogu ispitati, a iz čega slijedi da u postupku pred nižim sudovima nije počinjena ona bitna povreda opisana u čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju revident opisno ukazuje, a ne postoji ni ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj, sporno novčano potraživanje zahtjeva od tuženika polazeći od tvrdnje da je s tuženikom zasnovao radni odnos na određeno vrijeme kao montažerski radnik na gradilištu u inozemstvu, te tvrdi da mu je tuženik ostao dužan na ime neisplaćene ugovorene plaće iznos dosuđen po nižim sudovima. Kasnije je tužitelj podneskom od 05.03.1997. godine izvijestio da ne inzistira da bi se radilo o radnom odnosu, jer ako se radi o obvezno-pravnom odnosu (ugovor o djelu) tuženik je i u takvom slučaju dužan pozivom na zaključeni ugovor stranaka isplatiti sporni iznos na ime ugovorene pripadajuće naknade.

Prvostupanjski sud polazeći od sadržaja ugovora zaključenog između stranaka dana 14.09.1995. godine zaključio je, da se radi o obvezno-pravnom odnosu stranaka temeljem kojeg je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju dosuđeni iznos naznačen u izreci prvostupanjske presude. Drugostupanjski sud koji je potvrdio presudu suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu prihvaća sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali cijeni, da su stranke zaključile ugovor o zapošljavanju kojim su zasnovale radni odnos te suglasno zaključku prvostupanjskog suda nalaze osnovanim potraživanje tužitelja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev.

Sud nije vezan pravnim shvaćanjem stranke u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva (čl. 186. st. 3. ZPP), a postupit će i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu svog zahtjeva. Isto tako, niži i viši sud nisu međusobno vezani iznesenim pravnim shvaćanjem u odluci drugog višeg ili nižeg suda. Stoga okolnost, da je sud drugog stupnja različito ocijenio pravni temelj potraživanja tužitelja u odnosu na pravno stajalište suda prvog stupnja osim što samo po sebi nema značenje neke bitne procesne povrede kao što je to već ranije izloženo – u konkretnom slučaju nije rezultiralo u pravcu pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu ovaj Vrhovni sud prihvaća kao pravilnu pravnu ocjenu suda drugog stupnja, da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zapošljavanju koji su stranke sklopile – tužitelj kao radnik i tuženik kao zaposlenik (čl. 2. bivšeg Zakona o radnim odnosima – ZRO -“Narodne novine” br. 25/92 i dr.), koji se primijenjuje na radni odnos stranka, jer se obje stranke domaće osobe (čl. 1. ZRO) pa nije od utjecaja okolnost da se rad obavlja u inozemstvu. Kod toga, pravilno je sud drugog stupnja zaključio, da se radi o ugovoru o zapošljavanju zaključenom na određeno vrijeme (čl. 2. Ugovora).

Prigovor revidenta koji je istaknuo tijekom ranijeg postupka i ponavlja ga u reviziji u pravcu, da je između stranaka zaključen ugovor o posredovanju – pri čemu bi tuženik bio posrednik i to između tužitelja kao radnika i treće osobe kao poslodavca koji da ima i elemenata ugovora o djelu – po nalaženju ovog revizijskog suda nema osnove u rezultatu provedenog postupka naročito prema sadržaju zaključenog ugovora između stranaka dana 14.09.1995. godine iz kojeg se nikako ne može zaključiti da je tuženik ugovor zaključio kao posrednik za račun i u ime treće osobe, budući da sadržaj zaključenog ugovora nesumnjivo upućuje, kako su to pravilno našli sudovi nižeg stupnja, da je taj ugovor revident zaključio u svoje ime.

Neosnovani su polazeći od utvrđenja nižih sudova i oni prigovori u kojima revident tvrdi da osnovanost potraživanja tužitelja za izvršeni rad zavisi od prihvata i odobrenja izvršenih radova od strane tuženikovih kooperanata. Po shvaćanju ovog revizijskog suda, pravni odnosi u pogledu izvedenih radova koje je tuženik izvodio za neku treću osobu predstavljaju u odnosu na tužitelja i njegov radni odnos sa tuženikom – pravni odnos između trećih osoba, a za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučni su ugovoreni uvjeti u zaključenom ugovoru stranaka prema kojima (čl. 1. Ugovora) je za izračun plaće koja pripada tužitelju mjerodavan broj radnih sati tužitelja koji se obračunavaju prema ugovorenoj cijeni – satnici (5,5 USD po satu) prema kojem obračunu, a upravo na temelju podataka samog tuženika sadržanih u njegovoj evidenciji proizlazi da je potraživanje tužitelja osnovano upravo u dosuđenom iznosu.

Stoga niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo pobijanim odlukama u dosuđujućem dijelu kojim su prihvatili tužbeni zahtjev.

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 11. travnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.