I Kž-407/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 407/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Ileane Vinja kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. R. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. J. R., opt. S. J. i opt. A. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 14. ožujka 2007. godine br. K-168/99, u sjednici održanoj dana 13. rujna 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske M. C.,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. J. R., opt. S. J. i opt. A. B. za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ za koje su tom presudom proglašeni krivim, uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1. i 2. toč. d. KZ, osuđuju na kaznu zatvora u trajanju jedne godine svaki, u koju kaznu se temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme koje su proveli u pritvoru od 11. srpnja 1994. godine do 22. srpnja 1994. godine.

II. Žalbe opt. J. R., opt. S. J. i opt. A. B. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom a nepreinačenom djelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. J. R., opt. S. J. i opt. A. B. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci svaki, a vrijeme koje su proveli u pritvoru od 11. srpnja 1994. do 22. srpnja 1994. uračunato je u izrečenu kaznu zatvora.

Temeljem čl. 132. st. 1. i 2. ZKP ošt. J. A. S. je upućen u parnicu ostvarivati svoj imovinskopravni zahtjev.

Temeljem čl. 122. st. 1. u svezi čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP optuženici su dužni naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti od 500,00 kn svaki.

I Kž 407/07-4

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, opt. J. R., opt. S. J. i opt. A. B.

Državni odvjetnik se žali zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenoj sankciji, sa prijedlogom preinačiti pobijanu presudu i optuženicima izreći strože kazne zatvora i to „…u granicama do koje je propisanu kaznu moguće ublažiti…“.

Opt. J. R. i opt. S. J. žale se putem branitelja D. C., odvjetnika iz S., a opt. A. B. je podnio žalbu osobno.

Sva trojica optuženika su se, na glavnoj raspravi, izjasnila da se smatraju krivima, te su žalbe podnijeli samo zbog odluke o kazni. Opt. S. J. i opt. J. R. predlažu pobijanu presudu preinačiti na način da im se kazna ublaži do najmanje moguće zakonske mjere, a opt. A. B. predlaže izrečenu kaznu zatvora zamijeniti uvjetnom osudom sa „…maksimalnim rokom kušnje…“.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su opt. S. J. i opt. A. B., osobno. Iz sadržaja njihovog odgovora se može iščitati kako u odnosu na žalbu državnog odvjetnika „…ne vidimo razlog radi kojeg bi se žalio…“, što bi trebalo protumačiti kao prijedlog da se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana odbije, ali istovremeno iznose i tvrdnje kako je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno, jer su „…priznali nešto za što se ne smatramo krivima...“.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje je vratilo spis uz podnesak u kojem se predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika a žalbe optuženika odbiti kao neosnovane, u čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok su žalbe optuženika neosnovane.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je ostvarena povreda kaznenog zakona.

Sud prvog stupnja je, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, osudio svu trojicu optuženike radi kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ (jer je djelo počinjeno u sastavu grupe) na kazne zatvora u trajanju osam mjeseci svakom, te na taj način prekoračio ovlast koju ima po zakonu. Naime, odredbom čl. 218. st. 2. KZ, kao posebni zakonski minimum propisana je kazna zatvora od najmanje tri godine, a kao posebni zakonski maksimum propisana je kazna zatvora od dvanaest godina, što je blaže od zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja ovog djela. Imajući u vidu posebni zakonski minimum, propisana kazna se može, u smislu odredbe čl. 57. st. 2. toč. d. KZ ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 105/04 i 84/05) ublažiti do najmanje jedne godine zatvora. Navedena odredba je blaža od odredbe čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 71/06) kojom je, sada, propisano da se propisana kazna zatvora od najmanje tri godine, sudskim ublažavanjem može ublažiti do dvije godine zatvora.

I Kž 407/07-4

Kako, dakle, u konkretnom slučaju nije bilo moguće propisanu kaznu ublažiti ispod granice od jedne godine zatvora, a što je sud prvog stupnja ipak učinio, to je prekoračena ovlast koju ima po zakonu i time ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom djelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Opt. J. R. i opt. S. J. su žalbe podnijeli putem istog branitelja, D. C., odvjetnika iz S.. U čl. 63. st. 1. ZKP je propisano kako više okrivljenika mogu imati zajedničkog branitelja samo ako se protiv njih ne vodi kazneni postupak za isto kazneno djelo i ako to nije u suprotnosti s probitcima njihove obrane. Iz spisa predmeta, međutim, proizlazi da su tijekom glavne rasprave optuženici imali različite branitelje. Opt. J. R. je imao M. M., odvjetnika iz S., opt. S. J. F. G., odvjetnika iz S., a A. B. je imao Ž. L., odvjetnika iz S., u zamjeni za I. T., odvjetnika iz S. Obzirom na navedeno, time što su dva optuženika, nakon izricanja prvostupanjske presude, angažirali još jednog (istog) branitelja koji je i podnio žalbe, nije povrijeđeno njihovo pravo obrane iz čl. 367. st. 3. ZKP, a što se žalbama i ne osporava.

Međutim, iz odgovora na žalbu državnog odvjetnika, koju su podnijeli opt. S. J. i opt. A. B. osobno, može se iščitati kako oni tek sada, u stadiju odgovora na žalbu, prvi puta osporavaju utvrđeno činjenično stanje, a što nije dopušteno. Naime, optuženik koji se izjasnio da se smatra krivim, ne može podnijeti žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude (čl. 364. ZKP).

U svojim žalbama zbog odluke o kaznenoj sankciji, optuženici su izrijekom napomenuli kako su kazneno djelo počinili „…upravo na način kako je to opisano optužnim aktom…“ i nisu ni pokušavali osporavati utvrđeno činjenično stanje. Odredbom 365. st. 4. ZKP je propisano da optuženik, koji je u cijelosti priznao osnovanost optužbe, može u žalbi iznositi samo one nove činjenice i nove dokaze koji su važni za odluku o kazni. Iz spisa predmeta proizlazi kako je priznanje optuženika na glavnoj raspravi bilo potpuno i sukladno prije pribavljenim dokazima (iskazima svjedoka I. B., J. A. S. i S. G., zapisnika o očevidu, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta) te njihovim ranijim obranama, nakon čega je sud prvog stupnja postupio suglasno odredbi čl. 320. toč. 6. ZKP.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženicima trebalo izreći strože kazne u granicama do koje je, propisanu kaznu, moguće ublažiti, odnosno nisu u pravu optuženici kada predlažu primijeniti uvjetnu osudu, odnosno izreći još blaže kazne.

Uvjetna osuda se može primijeniti prema počinitelju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina, a iznimno za kaznena djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina. U konkretnom slučaju, zbog propisanog posebnog kaznenog maksimuma za ovo kazneno djelo, uvjetna osuda se ne može primijeniti. Isto tako, imajući u vidu odredbu o ublažavanju kazne (čl. 57. KZ) propisane granice ublažavanja zakonom propisane kazne isključuju mogućnost ublažavanja ispod jedne godine zatvora.

I Kž 407/07-4

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se pri tome ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Sud prvog stupnja je ocijenio olakotnim priznanje optuženika, njihovu dosadašnju neosuđivanost (prema izvodu iz KE), korektno držanje pred sudom, izraženo žaljenje i kajanje za počinjeno te njihov život prije i nakon počinjenja djela. Ovo posebno u kontekstu znatnog proteka vremena od počinjenja djela do danas, a što je uzrokovano nedopustivom pasivnošću suda prvog stupnja. Sa druge strane, otegotnim je cijenjen visoki stupanj upornosti i bezobzirnosti u počinjenju ovog kaznenog djela.

Imajući u vidu sve navedeno, pravilna je procjena suda prvog stupnja kako se, obzirom na postojanje posebno izraženih olakotnih okolnosti, svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od propisane. Međutim, kao što je već navedeno, pogrešno je primijenjena odredba o ublažavanju, pa je zakonom zapriječena kazna ublažena ispod jedne godine zatvora, a što se nije moglo učiniti.

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ) te o ublažavanju kazne (čl. 57. KZ) maksimalno ublaženom kaznom zatvora u trajanju jedne godine opt. J. R., opt. S. J. i opt. A. B., izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, ali i utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela.

Stoga je primjenom odredbe čl. 390. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. rujna 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

mr. sc. Marijan Svedrović, v. r.