Gž R-2040/2012-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj 14 Gžr-2040/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Hriberski, kao predsjednika vijeća, Tatjane Radić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ivice Veselića, kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja-protutuženoga V. B. iz Z., …, koga zastupa M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženoga Z. h. d.o.o., Podružnica G. s. g. iz Z., …, koga zastupa M. G., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženoga, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-932/09-67 od 13. srpnja 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2013.,

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 13. srpnja 2012., poslovni broj Pr-932/09-67 u dijelu u kome se utvrđuje da nisu dopuštene odluke tuženoga o otkazu ugovora o radu od 29. rujna 1997. godine, izmjena ugovora o radu od 5. prosinca 2000. i 11. rujna 2002. godine, pobliže opisane u izreci pobijane presude, radi osobito teške povrede iz radnog odnosa (stavak I. izreke), u dijelu u kome je naloženo tuženome isplatiti tužitelju iznos od 34.556,22 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (stavak II. izreke), u dijelu u kome je tuženome naloženo isplatiti tužitelju naknadu štete u iznosu od 29.505,66 kn (stavak IV. izreke), u dijelu u kome je tuženome naloženo isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 28.874,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (stavak V. izreke), te u dijelu u kome nije prihvaćen zahtjev tuženoga za naknadu parničnog troška kao što je u izreci navedeno i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da nisu dopuštene odluke tuženoga kl: 112-01/04-01/24 od 31. ožujka 2004. i 6. svibnja 2004. o otkazu ugovora o radu od 29. rujna 1997. godine, izmjena ugovora o radu od 5. prosinca 2000. i 12. rujna 2002. radi osobito teške povrede iz radnog odnosa.

II. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 34.556,22 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 29.505,66 kn u roku od 8 dana.

IV. Tuženik je dužan tužitelju na ime parničnog troška isplatiti iznos od 28.874,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. srpnja 2012. do isplate u roku od 8 dana."

Tužitelj dužan je tuženome na ime parničnog troška prvostupanjskog postupka isplatiti iznos od 40.261,60 kn, na ime žalbenog postupka iznos od 4.906,25 kn sve to u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom utvrđuje se da nisu dopuštene odluke tuženoga o otkazu ugovora o radu pobliže opisane u izreci pobijane presude, radi osobito teške povrede iz radnog odnosa (stavak I. izreke), naloženo je tuženome isplatiti tužitelju iznos od 34.556,22 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2007. godine do isplate (stavak II. izreke), tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za vraćanje na posao na radno mjesto na kojem je radio prije nezakonitog prestanka ugovora o radu, te sa dijelom zahtjeva za isplatu plaće u iznosu od 199.648,88 kn (stavak III. izreke), usvojen je protutužbeni zahtjev te se utvrđuje da je tužitelju radni odnos kod tuženoga prestao sa danom 5. rujna 2004. godine, te je naloženo tuženome isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 29.505,66 kn (stavak IV. izreke), naloženo je tuženome isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 28.874,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatima tekućim od 13. srpnja 2012. do isplate (stavak V. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženome parnični trošak u iznosu od 12.863,40 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. srpnja 2012. do isplate (stavak VI. izreke).

Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženi zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11), te u dijelu u kome se utvrđuje da nisu dopuštene odluke tuženoga o otkazu ugovora o radu, u dijelu u kome je naloženo tuženome isplatiti tužitelju na ime plaće iznos od 34.556,22 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u dijelu u kojem je naloženo tuženome isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 29.505,66 kn, kao i u dijelu u kome je naloženo tuženome isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 28.874,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sa prijedlogom da se ta presuda preinači, odnosno ukine, uz naknadu troška parničnog postupka tuženome za žalbu.

Žalba je osnovana.

Među strankama nije sporno da je tuženi odlukom o otkazu ugovora o radu od 31. ožujka 2004. godine donesenom po direktoru tuženoga tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa koja se je očitovala u ponavljanju istovrsne povrede radne obveze kroz stanovito razdoblje.

U tijeku prvostupanjskog postupka utvrđeno je da je direktor tuženoga nakon saznanja za sumnju da je tužitelj počinio nekoliko uzastopnih istovjetnih povreda njegovih obveza iz radnog odnosa, rješenjem od 4. ožujka 2004. godine imenovao povjerenstvo upravo sa zadatkom da se ova sumnja o postupanju tužitelja na stručni način i provjeri.

Iz podatka u raspravnom spisu proizlazi da je povjerenstvo imenovano po direktoru tuženoga sastavilo pismeno izvješće kojim su na pouzdani način utvrđene sve pojedine povrede radnih obveza tužitelja, za koje je direktor tuženoga saznao 24. ožujka 2004. godine, nakon što je primio to izvješće.

Navedeno izvješće upravo predstavlja i sastavni dio Odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja, te se ta odluka izričito na to izvješće i poziva.

Pri tome nije među strankama sporno da je M. V., voditelj odjela u kome je radio tužitelj, zbog sumnje na neke od počinjenih povreda radnih obveza od strane tužitelja imenovao povjerenstvo dana 18. veljače 2004. godine, dočim iz dopisa voditelja odjela M. V. od 24. veljače 2004. godine proizlazi da je to povjerenstvo sastavilo zapisnike o tehničkom očevidu od 19. veljače 2004., 23. veljače 2004. i 24. veljače 2004. godine koji su dostavljeni tehničkom direktoru J. J. i glavnom direktoru S. Č..

Iz provedenih dokaza proizlazi da su upravo navedeni zapisnici pobudili sumnju o tome da je tužitelj istovjetne povrede svojih obveza iz radnog odnosa počinio i u drugim slučajevima, zbog čega je upravo glavni direktor gore spomenutim rješenjem imenovao novo povjerenstvo, upravo sa zadatkom da se ova sumnja o postupanju tužitelja na stručan način i provjeri.

Tako je utvrđeno da su se povrede obveze iz radnog odnosa tužitelja, osim onih vezanih uz objekte navedene u gore spomenutim zapisnicima o tehničkom očevidu, dopunjenima predmetom od 27. veljače 2004. godine, našle i druge povrede vezane uz niz drugih objekata, koje ranije osnovano povjerenstvo nije utvrdilo, o čemu je direktor tuženoga primio izvješće koje je postalo sastavnim dijelom odluke o otkazu ugovora o radu.

Budući da upravo činjenice navedene u tom izvješću predstavljaju činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji, to i prekluzivni rok iz čl. 107. st. 2. Zakona o radu – dalje u tekstu ZR ''Narodne novine'' br. 38/95, 65/95, 17/01 i 114/03 – pročišćeni tekst) po stanovištu ovog višeg suda, može početi teći tek od saznanja direktora tuženoga za te činjenice.

Ovo iz razloga što je upravo direktor tuženoga ovlašten za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa, pa iza donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.

Pogrešno je, stoga, sud prvog stupnja utvrdio da je za početak tijeka navedenog roka mjerodavan dan kada je direktor bio obaviješten samo o nekim povredama obveze iz radnog odnosa tužitelja, nakon čega su utvrđene i druge istovrsne povrede opisane u izvješću povjerenstva koje je osnovano direktor.

Prema izloženome, po stanovištu ovog višeg suda, tuženi je u zakonom određenom roku tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu.

Pogrešno je, stoga, sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo a kada je udovoljio zahtjevu tužitelja da se odluke tuženoga o otkazu ugovora o radu utvrde nedopuštenima, pri čemu treba reći da tužitelj u tijeku postupka nije istakao niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi te odluke bile nedopuštene.

Kako, pak, predmetne odluke o otkazu nisu nedopuštene, neosnovano je novčano potraživanje tužitelja u cijelosti, kako iz njegovih prava iz radnog odnosa, tako i potraživanje s naslova naknade parničnog troška.

Zbog navedenoga je valjalo, temeljem odredbe iz čl. 373.a. st. 1. toč. 2. ZPP-a, preinačiti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP- a.

Trošak tuženome obređen je u odnosu na radnje njegovog punomoćnika sukladno važećoj Odvjetničkoj Tarifi (''Narodne novine'' br. 91/94, 37/05 i 59/07 – dalje: OT), a trošak sudskih pristojbi sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 74/95, 57/96, 137/02 i 26/03).

Tako je tuženome dosuđen slijedeći parnični trošak, sukladno Tbr. 9/1 OT-e i to za pristup na ročišta dana 16. listopada 2006., 15. prosinca 2006. godine, 22. siječnja 2007. godine, 16. ožujka 2007. godine, 4. svibnja 2007. godine i 9. lipnja 2009. godine za svaku radnju iznos od 2.500,00 kn, te za ročišta 20. travnja 2010., 10. rujna 2010., 5. prosinca 2011., 19. travnja 2012. i 2. srpnja 2012. godine, za svaku radnju po 1.000,00 kn. Nadalje, tuženome su priznati i troškovi sastava podnesaka sukladno Tbr. 8/1 OT-e i to od 22. studenog 2006., 17. siječnja 2007., 19. veljače 2007., 3. travnja 2007., žalbe od 9. kolovoza 2007. godine, podneska od 25. studenog 2009. i od 7. travnja 2010. godine za svaki u iznosu od 2.500,00 kn.

Temeljem istog Tbr. tuženome je dosuđen i trošak sastava podneska od 29. travnja 2010., 20. srpnja 2010., 28. rujna 2010., 7. siječnja 2011. te 27. travnja 2012. godine za svaki podnesak po 1.000,00 kn.

Ukupni je zbroj svih navedenih radnji iznosi 53.125,00 kn kada se tuženome na iznos od 42.500,00 kn pribroji iznos PDV-a u visini od 23 %, koliko je tuženi na navedeni trošak zahtijevao.

Međutim, od navedenog iznosa valjalo je odbiti iznos koji je tuženome dosuđen na ime parničnog troška pobijanom presudom u iznosu od 12.863,40 kn, budući je u tom dijelu ta presuda postala pravomoćna.

Tako je tuženome ukupno suđen parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 40.261,60 kn.

Sukladno Tbr. 10. st. 1. OT-a, tuženome je obređen i trošak sastavljanja žalbe u ukupnom iznosu od 3.906,25 kn, u koji parnični trošak je uključen i zahtijevani PDV u visini od 25 %.

Tuženome je dosuđen i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 1.000,00 kn, sukladno odredbama važećeg Zakona o sudskim pristojbama.

U nepobijenom dijelu u kome je zahtjev tužitelja odbijen, kao i u dijelu u kome je tužitelju naloženo naknaditi tuženome parnični trošak, prvostupanjska presuda nije ispitivana.

U Zagrebu 15. siječnja 2013.

Predsjednik vijeća:

Branka Hriberski, v.r.