Rev-2211/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2211/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Stanka Jesenkovića, Milana Gudelja i mr. Branka Zmajevića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B.H., sada V. .H. iz Ž., koju zastupaju punomoćnici M.B. -P. i E.K. -B., odvjetnice u S., protiv tuženih: 1. P. k. "P. " iz S., koga zastupa punomoćnik Lj.J., dipl. pravnica kod tuženika i 2. Z.G. iz S., radi poništenja odluke o dodjeli stana, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 2. travnja 1993. br. Gž 906/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 17. veljače 1993. br. P 613/91, u sjednici održanoj dana 22. kolovoza 1996.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, kojom je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Poništava se kao nezakonita odluka Komisije za stambena pitanja tuženika ad. 1) PK "P. " S. br. 7/89 od 20. prosinca 1989. godine, a kojom je tuženoj ad. 2) Z.G. dodjeljen na korištenje stan u Splitu u stambenom naselju M., objekt S-4/2 ulaz 15., broj 31., kat IX, površine od 64 m5.

Dužni su tuženici nadoknaditi tužiteljici parnični trošak."

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se pobijanu presudu preinači i usvoji žalbu tužiteljice podredno ukinu presude sudova nižeg stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 88. st. 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93) tužiteljica traži poništenje sporne odluke prvotuženika, kojom je dodjeljen na korištenje sporni stan drugotuženoj.

Tužiteljica je tvrdila, a to ponavlja i u reviziji, da drugotužena nije mogla sudjelovati u natječaju, koji je raspisan za dodjelu spornog stana solidarnosti budući da nije ispunjavala uvjete iz odredbe čl. 31. st. 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika (dalje: Pravilnik).

Uvidom u navedenu odredbu Pravilnika, koji je stupio na snagu 13. 10. 1989. sudovi su utvrdili, da je drugotuženica mogla sudjelovati u dodjeli spornog stana solidarnosti jer je pred umirovljenjem imala manje od 10 godina radnog staža. Naime, prema navedenoj odredbi Pravilnika je propisano da se smatra da se radnik nalazi pred umirovljenjem ako mu do ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu nedostaje 10 i manje godina radnog staža.

Za drugotuženu je utvrđeno, da ima dvadesetdevet godina, tri mjeseca i dvanaest dana radnog staža po komisiji za stambene odnose i s tog osnova dobila je 703 boda, dok je s osnova broja članova domaćinstva dobila 48 bodova i s osnova prihoda po članu domaćinstva 370 bodova, odnosno ukupno 1320 bodova u skladu s odredbama čl. 32. Pravilnika. Za tužiteljicu je utvrđen ukupan broj bodova po istoj komisiji od 883 boda.

S obzirom na utvrđene okolnosti, sudovi nižeg stupnja pravilno su zaključili, da je prvotužena u smislu odredbe čl. 80. Zakona o stambenim odnosima svojim Pravilnikom mogla utvrditi osnove i mjerila za davanje stana na korištenje i da je u tom smislu prvotužena mogla odrediti sudjelovanje radnika u dodjeli stana na korištenje s obziromo na dužinu radnog staža pred mirovinom. Navedena odredba nije u suprotnosti sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, a ni u suprotnosti sa odredbom čl. 16. alineja 7. Samoupravnog sporazuma o izdvajanju i raspoređivanju sredstava za zadovoljavanje stambenih potreba od 3. 7. 1981. godine zaključenog između Samoupravne interesne zajednice u oblasti stanovanja na području općine Split, organizacija udruženog rada, radne zajednice i druge samoupravne organizacije i zajednice, u kojoj se predviđa da pravo na dodjelu stana imaju radnici pred umirovljenjem. Nije posebno normirano koliko godina pred umirovljenjem.

Dakle, sudovi nižeg stupnja pravilno su ocijenili, da je drugotužena mogla sudjelovati u dodjeli spornog stana na korištenje i da joj je taj stan zakonito dodjeljen budući da je bila prva na listi za dodjelu stana, pa i u slučaju kada bi se tužiteljici priznalo spornih 120 bodova prema njezinim navodima, jer bi ona ukupno tada imala 1093 boda dok drugotužena ima ukupno 1321 bod i u tom slučaju bi bila prva na bodovnoj listi za dodjelu spornog stana.

Stoga su sudovi nižeg stupnja pravilno primjenili materijalno pravo kada su tužiteljicu odbili s tužbenim zahtjevom s obzirom da nije utvrđeno da je povrijeđeno zakonito pravo tužiteljice prilikom dodjele spornog stana na korištenje drugotuženoj.

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 22. kolovoza 1996.

Predsjednik vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.