Kzz-33/2006-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz 33/06-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T SKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog P. M. zbog kaznenih djela iz članka 199. stavka 2. i članka 200. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti podnesenom protiv presude Općinskog suda u Zagrebu od 2. studenog 2005. broj K-44/02, u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2009. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e :

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Općinskog suda Zagrebu od 2. studenog 2005. broj K-44/02 P. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela uvrede iz članka 199. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01., 105/04.), na temelju kojeg propisa mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju dva mjeseca, te kaznenog djela klevete iz članka 200. stavka 2. Kaznenog zakona, na temelju kojeg propisa mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri mjeseca, pa je osuđeniku na temelju članka 67. Kaznenog zakona izrečena uvjetna osuda kojom mu je na temelju članka 60. Kaznenog zakona utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju pet mjeseci te je određeno da se ista neće izvršiti ako osuđenik u roku dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 205. Kaznenog zakona osuđeniku je naloženo presudu u cijelosti objaviti putem tiska, o svom trošku.

Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.) osuđeniku je naloženo platiti paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu 5.000,00 kuna te troškove privatnog tužitelja.

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (nastavno: državni odvjetnik) podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku te povrede kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese presudu kojom se „utvrđuje (…) da je zahtjev za zaštitu zakonitosti utemeljen, jer je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu od 2. studenog 2005. broj K-44/02 u kaznenom predmetu protiv okr. P. M. zbog kaznenih djela iz članka 199. stavka 2. i članka 202. stavka 2. Kaznenog zakona učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, te povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. Zakona o kaznenom postupku u vezi članka 203. Kaznenog zakona na štetu osuđenika, pa se ta presuda ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje pred izmijenjenim sucem pojedincem.“

Zahtjev nije osnovan.

Nije u pravu državni odvjetnik kada u zahtjevu tvrdi da iz obrazloženja prvostupanjske presude nije vidljivo koji navodi novinskog članka kojeg je osuđenik napisao, a koji je objavljen … u „J.“ pod naslovom „M.: N. T.“, predstavljaju neistinite činjenične tvrdnje koje bi bile podobne naškoditi ugledu i časti privatnog tužitelja M. P., pa da bi njihovim iznošenjem bilo počinjeno kazneno djelo klevete iz članka 200. stavka 2. Kaznenog zakona.

Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude navodi da je „kleveta iznošenje ili pronošenje nečeg neistinitog za drugog što može škoditi njegovoj časti i ugledu, a okrivljeni je za tužitelja iznio nešto neistinito, naškodio je njegovoj časti i ugledu putem tiska, jer je na taj način i kleveta postala pristupačna većem broju osoba“ (5. odlomak na 8. stranici pisane presude), a nastavno navodi i da privatni tužitelj „nije trebao posebice dokazivati da nije „T.“, odnosno da ne pripada (pod) zajednici takvog usmjerenja, te da zato okrivljeni govori neistinu“ (1. odlomak na 9. stranici pisane presude), pri čemu je prethodno detaljno analizirao i detaljno i preneseno značenje pojma „T.“ (6. i 7. odlomak na 7. stranici pisane presude). Prvostupanjski sud također ističe i da „tužitelj nije trebao dokazivati da je „kvislinški pisac“, jer pojam kvislinga označuje osobu izdajnika države koji kolaborira sa neprijateljem i okupatorom države“ (2. odlomak na 9. stranici pisane presude). Dakle, sud prvog stupnja jasno je odredio značenje inkriminiranih tvrdnji i zaključak o njihovoj neistinitosti.

Ovakvo obrazloženje po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavlja dostatne razloge kojima se obrazlaže zaključak prvostupanjskog suda da istaknuti navodi iz inkriminiranog novinskog teksta predstavljaju činjenične tvrdnje čije iznošenje, s obzirom na njihovu neistinitost te podobnost da škode nečijoj časti i ugledu, predstavlja ostvarenje elemenata bića kaznenog djela klevete iz članka 200. Kaznenog zakona.

Zbog toga nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo klevete iz članka 200. stavka 2. Kaznenog zakona počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku.

Nije osnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti niti u dijelu u kojem državni odvjetnik tvrdi da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku počinjena i u odnosu na kazneno djelo uvrede iz članka 199. stavka 2. Kaznenog zakona, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude iznio dovoljno jasne razloge zbog kojih nalazi da inkriminirani dijelovi navedenog novinskog članka citirani u izreci prvostupanjske presude predstavljaju ostvarenje subjektivnih i objektivnih elemenata kaznenog djela uvrede.

Naime, prvostupanjski sud određeno navodi da sadržaj spornog teksta u kojem osuđenik naziva privatnog tužitelja „kvislinškim piscem“ i „poticateljem na zločin“ te u naslovu članka „T.“ jasno ukazuje da ga je osuđenik označio u pogrdnom, omalovažavajućem i uvredljivom smislu (2. odlomak na 8. stranici pisane presude) te da mu je namjera bila omalovažiti osobu tužitelja ne poštujući njegovo ljudsko dostojanstvo (4. odlomak na istoj stranici), čime je taj sud i u odnosu na kazneno djelo iz članka 199. stavka 2. Kaznenog zakona postupio u skladu s odredbom članka 359. stavka 7. Zakona o kaznenom postupku, jer je dao razloge kojima se vodio pri rješavanju ovih pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li ovo kazneno djelo i krivnja optuženika.

Držani odvjetnik u zahtjevu opširno polemizira s razlozima iznesenima u prvostupanjskoj presudi, tvrdeći da je „sud proglasio osuđenika krivim za nešto što se ne odnosi na privatnog tužitelja, jer iz sadržaja eseja te uopće izabranog dijela eseja kao činjenične inkriminacije ne proizlazi“, da je „privatni tužitelj doista objavio novinski tekst o … (V. od ...), na koji se osvrće osuđenik u svom eseju, čime je u tim vremenima doprinio klimi netrpeljivosti između zaraćenih strana različitih naroda, nacionalnosti i vjeroispovijesti“, da se „radilo se o govoru mržnje koji u pravnoj teoriji i praksi obuhvaća svako verbalno ili simboličko širenje, opravdavanje, relativiziranje ili poticanje nacionalne, vjerske, rasne i druge mržnje. Time je autor navedenog dijela eseja očito išao na osudu govora mržnje“. Također tvrdi da iz inkriminiranog „teksta nigdje ne proizlazi da je osuđenik privatnog tužitelja izrijekom nazvao „talibanom“, izraz „taliban“ u naslovu eseja je koncizno izražavanje određenog vrijednosnog suda autora o fenomenu govora mržnje“.

Ovakvim navodima državni odvjetnik zapravo pokušava dovesti u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, jer istima ne ukazuje na povrede zakona, već osporava zaključke suda prvog stupnja o istinitosti odlučnih činjenica na kojima je temeljena pobijana presuda.

Međutim, zahtjev za zaštitu zakonitosti državni odvjetnik može podnijeti samo ako je pravomoćnom sudskom odlukom ili sudskim postupkom koji je prethodio pravomoćnoj odluci povrijeđen zakon. Dakle, taj zahtjev nije moguće podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koji razlog je naveden u članku 369. Zakona o kaznenom postupku kao jedna od osnova za podnošenje redovnog pravnog lijeka - žalbe, a niti jedna od stranaka nije podnijela žalbu protiv prvostupanjske presude.

Nije osnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti niti u dijelu u kojem državni odvjetnik tvrdi da bi pobijanom presudom bila počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, jer da „tekst eseja (…), ton, činjenična utemeljenost (…), nepostojanje bilo kakve motivacije ili (…) interesa da osuđenik (…) napada čast i ugled privatnog tužitelja, su okolnosti koje jasno i nedvosmisleno pokazuju da je trebalo primijeniti upravo odredbu članka 203. K. zakona“.

Naime, okolnost da li je neka osoba iznijela ili učinila drugima dostupnim uvredljivi ili klevetnički sadržaj u znanstvenom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji, u obavljanju službene dužnosti, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti, ili u novinarskom poslu, ili u obrani nekog prava ili zaštiti opravdanih interesa samo s ciljem naškoditi nečijoj časti i ugledu ili nije postupala samo s takvim ciljem (a člankom 203. Kaznenog zakona isključena je protupravnost takvog postupanja ako njegov cilj nije bio samo naškoditi nečijoj časti i ugledu), činjenično je pitanje. Dakle, ne samo namjera vrijeđanja i klevetanja, nego i odgovor na pitanje je li počinitelj navedenih djela postupao samo s takvom namjerom, odlučne su činjenice koje sud, kao i ostale elemente krivnje kod ocjene postojanja kaznenih djela iz članaka 199. i 200. Kaznenog zakona, ali i bilo kojeg drugog kaznenog djela, mora s izvjesnošću utvrditi.

Sud prvog stupnja u obrazloženju je pobijane presude analizirao odredbu članka 203. Kaznenog zakona (posljednji odlomak na stranici 10. pisane presude) te je nastavno naveo sljedeće: „Upravo je način izražavanja i kontekst u kojem su vrijednosni sudovi negativističkog značaja pojma izrečeni, su one druge okolnosti iz kojih jasno proizlazi u ovom slučaju da se radi o ponašanju okrivljenog koje je imalo cilj samo naškoditi časti ili ugledu tužitelja P.“ (1. odlomak na 11. stranici pisane presude).

Iz ovog jasno proizlazi da je sud prvog stupnja nedvojbeno utvrdio postojanje isključive namjere osuđenika da naškodi časti i ugledu privatnog tužitelja.

Državni odvjetnik u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nudi svoje viđenje ove odlučne činjenice, tvrdeći da „tekst eseja (…), ton, činjenična utemeljenost (…), nepostojanje bilo kakve motivacije ili (…) interesa da osuđenik (…) napada čast i ugled privatnog tužitelja“ daju osnovu za drugačiji zaključak o činjeničnom pitanju je li osuđenik postupao samo s ciljem naškoditi časti i ugledu privatnog tužitelja ili je imao i neke druge namjere, dakle, i ovim se navodima u suštini pobijaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

Međutim, pravilnost utvrđenja od strane prvostupanjskog suda činjenica o kojima ovisi i zaključak o krivnji počinitelja predmetnih kaznenih djela, a podredno i eventualni zaključak o postojanju opisanog razloga za isključenje protupravnosti, moguće je osporavati žalbom kao redovnim pravnim lijekom (na čije podnošenje je bio ovlašten i osuđenik, koji to pravo nije koristio), ali ne, kako je to već ranije obrazloženo, i zahtjevom državnog odvjetnika za zaštitu zakonitosti, jer se nakon pravomoćnosti presuda ista ne može pobijati iz razloga navedenog u članku 369. Zakona o kaznenom postupku.

Zbog toga na ove navode zahtjeva valja odgovoriti da sud prvog stupnja, s obzirom na one činjenice koje je utvrdio kada je ocjenjivao postoje li pretpostavke za primjenu odredbe članka 203. Kaznenog zakona, nije „pogrešno odlučio ne primijeniti tu odredbu“, pa nije počinjena povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. Zakona o kaznenom postupku koju ističe državni odvjetnik.

Pritom se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odredbom članka 420. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se u zahtjevu pozvao državni odvjetnik, pri čemu nije ocijenjeno da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 423. Zakona o kaznenom postupku.

Slijedom iznesenog, valjalo je zahtjev za zaštitu zakonitosti na temelju članka 421. Zakona o kaznenom postupku odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 23. rujna 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.