Croatian Supreme Court increases rape sentence from one year to four years due to aggravating circumstances.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal to increase the defendant's prison sentence for rape from one year to four years. While the court rejected the defendant's appeal regarding procedural errors and factual findings, it upheld the conviction based on Article 188 of the Criminal Law. The court determined that aggravating factors, including the victim's minor age, severe health consequences, and the defendant's prior record, precluded the application of leniency provisions.
Legislator headnote
AI generatedArticle 188 of the Criminal Law; Article 57 of the Criminal Law: Aggravating circumstances such as the victim's age, severe health consequences, and the defendant's prior record preclude the application of leniency provisions, necessitating a stricter sentence to achieve general punishment purposes.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 105/09-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec, dr. sc. Zdenka Konjića, Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. Š., zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 2. i 3. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika S. Š. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 21. studenog 2008. broj K-147/04, u sjednici vijeća održanoj 8. prosinca 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske D. M.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni tako da se opt. S. Š. za kazneno djelo za koje je tom presudom proglašen krivim iz čl. 188. st. 2. i 3. Kaznenog zakona, temeljem čl. 188. st. 3. Kaznenog zakona osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine u koju mu se, temeljem čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. srpnja 2000. do 20. rujna 2001.
II. Odbija se žalba opt. S. Š. kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski je sud u Splitu proglasio krivim S. Š. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 2. i 3. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 110/97, u daljnjem tekstu: KZ) za koje ga je sud temeljem čl. 188. st. 3. KZ-a, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. b) KZ-a osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. U tu kaznu sud mu je primjenom čl. 63. st. 1. KZ-a uračunao vrijeme provedeno u pritvoru 10. srpnja 2000. do 20. rujna 2001.
I Kž 105/09-5
Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u daljnjem tekstu ZKP) sud ga je obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u iznosu od 5.622,40 kn i na ime paušala da plati 1.000,00 kn.
Protiv ove presude podnijeli su žalbe obje stranke.
Državni odvjetnik pobija presudu zbog odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se presuda preinači na način da se optuženiku izreče stroža kazna.
Optuženik je podnio žalbu putem svoga branitelja L. A., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona koju povezuje isključivo uz činjenično stanje i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga sud oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovori na žalbe stranaka nisu podneseni.
Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske M. O. u pismenom mišljenju broj KŽ-DO- 222/09, od 26. veljače 2009., predložila je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i na u njoj predloženi način preinači presuda u odluci o kazni, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Postupajući po zahtjevu optuženika iznesenom u žalbi o sjednici vijeća obaviješten je njegov branitelj L. A., ali kako on nije pristupio na sjednicu to je temeljem čl. 374. st. 4. ZKP- a sjednica održana u njegovoj odsutnosti, a u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske D. M. koji je u cijelosti ostao kod pismenog mišljenja i predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati i preinači pobijana presuda u odluci o kazni, tako da se optuženiku izreče stroža kazna, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalba optuženika nije osnovana, za razliku od žalbe državnog odvjetnika koja se ocjenjuje osnovanom.
Na žalbu optuženika iz svih žalbenih osnova osim zbog odluke o kaznenoj sankciji
Pobijajući presudu suda prvog stupnja zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, žalitelj tvrdi da mu je tijekom postupka povrijeđeno pravo obrane, dakle upućuje na tzv. relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz st. 3. čl. 367. ZKP-a, ali ne obrazlaže kada je i kojim postupcima sud povrijedio to njegovo pravo. O povredi na koju se
I Kž 105/09-5
žalitelj poziva može se raditi samo ako je ona počinjena tijekom glavne rasprave i ako je utjecala ili mogla utjecati na presudu, što se iz žalbe optuženika ne može zaključiti.
Žalitelj se poziva i na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, ali ni tu povredu ne obrazlaže. Stoga je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, pa ni onu iz toč. 11. čl. 367. st. 1. ZKP-a, jer je u presudi naveo jasne i logične razloge o svim odlučnim činjenicama, a dokaze interpretirao u skladu sa sadržajem kako on proizlazi iz sudskih zapisnika i ostalih pismenih dokaza.
Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da se odluka o njegovoj odgovornosti temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
Pobijajući u tom dijelu presudu žalitelj prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja koji je „selektivno tumačio iskaz oštećenice“, nakon čega žalitelj u žalbi upravo na takav način interpretira provedene dokaze izvlačeći iz konteksta dijelove iskaza oštećenice I. V. i zaključuje da se ni iz njenog iskaza, kao ni iz drugih provedenih dokaza ne može izvući zaključak koji sud navodi u pobijanoj presudi da se on „koristio prijetnjom i silom pok. O. za izvršenje kaznenog djela“, a pogotovo da nema dokaza da bi „oštećena od radnji okrivljenika Š. zadobila PTSP“.
Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja u ovom ponovljenom postupku, vrlo temeljito proveo sve dokaze. Posebno je detaljno ispitao oštećenicu I. V., te s potrebnom pažnjom i kritičnošću ocjenjivao sve dokaze, naročito iskaz oštećenice i obranu, koje je međusobno uspoređivao, ali ih je uspoređivao i sa drugim dokazima, prvenstveno nalazima i mišljenjima vještaka ginekologa dr. S. T., sudsko-medicinskih vještaka dr. M. M. i dr. S. A. kao i s materijalnim dokazima i to s medicinskom dokumentacijom o povredama oštećenice. Nakon takve analize dokaza sud je osnovano zaključio da je iskaz oštećenice prihvatljiv jer je uvjerljiv, detaljiziran, a oštećenica ga je dala u vidno potresenom stanju, te potkrijepljeni materijalnim dokazima i nalazima sudsko-medicinskog vještaka i vještaka ginekologa koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Naime, iz iskaza oštećenice uočljivo je da ona nastoji biti objektivna. Ona niti u jednom trenutku nije tvrdila da je došlo do penetracije spolnog organa optuženika i nije brzopleto odgovarala na postavljena pitanja ako nije bila sigurna o okolnostima na koja su se pitanja odnosila. Dakle, ona nije nastojala pod svaku cijenu ishoditi odluku suda o odgovornosti optuženika, što se konačno uklapa i u dio njenog iskaza u kojem kaže da nije zainteresirana za njegovu kaznenu odgovornosti, da ne traži naknadu štete i da samo želi zaboraviti što joj se dogodilo.
Apsolutno je neprihvatljiva tvrdnja optuženika da se iz iskaza oštećenice ne može zaključiti da je on primjenom sile obavio s njom spolni odnos, već da se „u logičnom kontekstu da zaključiti kako je oštećenica možda imala namjeru nekakvog ljubavnog odnosa s njim“.
Žalitelj je u pravu kada tvrdi da je oštećenica iskazala da ju on nije tukao niti joj prijetio, ali u žalbi svjesno prelazi preko dijela njenog iskaza u kojemu tvrdi da se najprije suprotstavila optuženiku kada ju je počeo dirati po tijelu vičući i govoreći mu da ju pusti na miru, a nakon što je u sobi ušao sada pok. N. K. O., udario ju je nekoliko puta te zaprijetio da
I Kž 105/09-5
će ju istući s federom i ubiti „ukoliko S. na njoj ne bude jahao“, a S. je žalitelj, pokušala ga je odvratiti od nauma da ju spolni iskoristi govoreći mu neka zamisli da netko nešto tako učini njegovoj sestri ili kćeri, na što je on samo odgovorio da nema ni sestru ni kćer i nastavio gurati spolovilo u njeno. Prema tome izvan svake je sumnje da spolni odnos sa žaliteljem nije bio dobrovoljan niti je oštećenica imala namjeru „ostvariti neki ljubavni odnos“ kao što se navodi u žalbi, pogotovo kod nesporne činjenice da ona dotada nije imala spolnih odnosa, da je i nakon ovog događaja ostala virgo in tacta te da je imala tako teške psihičke smetnje da je čak pokušala izvršiti i samoubojstvo.
Ne može se prihvatiti ni žalbena tvrdnja da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da su žalitelj i sada pok. N. K. O. postupali zajednički i dogovorno.
Kod nesporne činjenice da je žalitelj nakon prvog pokušaja da ima spolni odnos sa oštećenicom izašao iz sobe i da je svjedokinja A. Đ. tijekom istrage potvrdila da se nakon izlaska potužio O. da oštećenica ne pristaje na spolni odnos, nakon čega je O. ušao u sobu i tukao I. V., a da su zatim u sobi ostali oštećenica i žalitelj i imali spolni odnos, nema baš nikakvog razloga za sumnju u tvrdnju oštećenice da ju je O. tukao i prijetio joj kako bi je prisilio da sa optuženikom spolno opći, nakon čega je optuženik to i učinio. Ove činjenice i po ocjeni ovog suda ukazuju da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su žalitelj i O. postupali zajednički i dogovorno, pri čemu se radi o prešutnom dogovoru, pogotovo kada iz iskaza oštećenice proizlazi da je nakon ovog prvog spolnog odnosa sa optuženikom, N. K. O. došao k njoj u krevet, ugurao joj penis najprije u usta, a zatim u vaginu, kao i da su s njom u krevetu ostali obojica do jutra i zadovoljavali svoje spolne nagone.
Ne može se prihvatiti niti tvrdnja žalitelja da se posljedica koja se očituje u teškom narušavanju zdravlja oštećenice V. u vidu razvoja kroničnog PTSP-a ne može pripisati njegovom postupanju.
Žalba ne dovodi u sumnju nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka dr. M. M. koji je, odgovarajući na pitanja obrane, naveo da se ne može odrediti koji je od dvojice počinitelja djela u većoj mjeri pridonio nastanku bolesti oštećenice, je li sada pok. O. koji ju je tukao i prijetio joj ili žalitelj koji joj se gadio zbog starosti, zbog čega ju je podsjećao na oca. Dakle, vještak ne dovodi u sumnju da su obojica počinitelja svojim postupanjem utjecali da oštećenica doživi tako jaki stres koji je u konačnosti doveo do nastanka bolesti PTSP-a samo ne može ocijeniti koji je postupak i u kojoj mjeri doveo do ove posljedice, pa uzročna veza između ponašanja optuženika i posljedice nije uopće upitna.
Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja s potrebnom izvjesnošću utvrdio sve pravno relevantne činjenice i pravilno zaključio da je optuženik radnjama koje je poduzeo ostvario sve elemente kaznenog djela iz čl. 188. st. 2. i 3. KZ-a, o čemu je u presudi naveo uvjerljive i logične razloge na str. 16, 17 i 19, na koje se žalitelj upućuje.
Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti druge povrede kaznenog zakona koje su propisane u čl. 368. ZKP-a.
Na žalbe stranaka zbog odluke o kaznenoj sankciji
I Kž 105/09-5
Nije u pravu optuženik kada smatra da mu je sud izrekao prestrogu kaznu, što pobliže nije obrazložio, već je u pravu državni odvjetnik kada izrečenu kaznu smatra preblagom i nepodobnom da se njome postigne opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ-a.
I po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja nije pravilno i u dovoljnoj mjeri vrednovao utvrđene otegotne okolnosti koje navodi u pobijanoj presudi kada je optuženiku za kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine primjenom propisa o ublažavanju kazne izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci.
Već sama okolnost da je sud na strani optuženika utvrdio brojne otegotne okolnosti, a te su da je on već ranije osuđivan, da je prilikom izvršenja kaznenog djela pokazao visok stupnja upornosti, bezobzirnosti i prijezira prema oštećenici kao žrtvi, da je oštećenica u vrijeme događa bila malodobno, fizički znatno slabija od njega i da je posljedica njegovog postupanja ne samo teško narušenje zdravlja već i trajno narušenje zdravlja oštećenice, isključuju primjenu propisa o ublažavanju kazne. Svim okolnostima koje sud navodi u obrazloženju presude treba dodati još i da je tijekom postupka utvrđeno da je optuženik ostvario kvalifikatorne okolnosti propisane i u čl. 188. st. 2. i u čl. 188. st. 3. KZ-a, jer je učestvovao u izvršenju više spolnih radnji poduzetih od strane dviju osobu prema oštećenici, i jer je tim postupcima oštećenici teško narušeno zdravlje, a valja dodati da je to narušenje trajnog karaktera.
Ne može se prihvatiti ocjena suda da na strani optuženika postoje posebno izražene olakotne okolnosti da se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od propisane. Takvim okolnostima ne mogu se smatrati obiteljske i materijalne prilike optuženika, njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu i protek vremena od izvršenja kaznenog djela. Točno je da je djelo počinjeno 2000. godine, ali protek vremena nije utjecao na oštećenicu da može o doživljaju govoriti mirno jer je sud na glavnoj raspravi konstatirao da se nalazi u šoku kada govori o događaju i da cijelo vrijeme iskazivanja plače, što je navedeno na raspravnom zapisniku što se nalazi na listu 339 spisa. Prema tome, ne radi se o takvoj vremenskoj distanci koja bi bila od značaja prilikom donošenja odluke o kazni.
Ocjena suda prvog stupnja da je stupanj optuženikove krivnje manji nego li sada pok. O. jer je količina kriminalnih radnji koje je on poduzeo manja od onih koje je poduzeo O., kod činjenice da je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik poduzetim radnjama ostvario sve elemente kaznenog djela za koje ga je proglasio krivim, ne može predstavljati osobito olakotnu okolnosti u smislu čl. 57. st. 1. ZKP-a. Ta je okolnost takve prirode da ju je sud bio dužan ocjenjivati u skladu s odredbom čl. 56. KZ-a, dakle u okvirima zapriječene kazne za kazneno djelo za koje je optuženika proglasio krivim.
Vodeći računa o naprijed navedenim okolnostima koje je utvrdio sud prvog stupnja i koje prema odredbi čl. 56. KZ-a utječu na izbor vrste i visine kazne, ovaj sud smatra da je primjerena kazna, kazna zatvora u trajanju od četiri godine, pa mu je ovom presudom upravo takvu kaznu i izrekao. U izrečenu kaznu, temeljem čl. 63. KZ uračunao mu je vrijeme provedeno u pritvoru od 10. srpnja 2000. do 20. rujna 2001. Ocijenjeno je da će se takvom kaznom postići opća svrha kažnjavanja koja je propisna u čl. 6. i 50. KZ-a.
I Kž 105/09-5
Iz svih razloga zbog kojih je ocijenjeno da je žalba državnog odvjetnika podnesena zbog odluke o kazni osnovana, nije osnovna žalba optuženika, pa je ovaj sud temeljem čl. 387. ZKP-a žalbu optuženika odbio kao neosnovanu, a temeljem čl. 390. st. 1. prihvatio žalbu državnog odvjetnika i preinačio pobijanu presudu o odluci o kazni na način kao što je učinjeno pod toč. I. izreke ove presude.
U Zagrebu, 8. prosinca 2009.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Zdravko Stojanović, v.r.
Lidija Grubić Radaković, v.r.