I Kž-270/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 270/09-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec, dr. sc. Zdenka Konjića, Ante Potrebice i Zlate Lipnjak Bosanac, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. B. zbog počinjenja protupravnog djela u stanju neubrojivosti iz čl. 173. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu od 17. veljače 2009., broj K-103/08, u sjednici održanoj 21. travnja 2009. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

r i j e š i o j e :

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukidaju se prvostupanjska presuda i rješenje o prisilnom smještaju opt. J. B. u psihijatrijsku ustanovu i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II Protiv opt. J. B. produljuje se pritvor.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu broj K-103/08, od 17. veljače 2009., na temelju odredbe čl. 461. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” broj 110/97, 27/98, 58/99,112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP), utvrđeno je da je opt. J. B. u neubrojivom stanju počinio protupravno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06 - u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je rješenjem, na temelju odredbe čl. 461. st. 1. ZKP u svezi sa čl. 44. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ br. 111/97, 128/99 i 79/02), određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci.

Temeljem odredbe čl. 173. st. 7. KZ, od optuženika je oduzeto 1.506,84 grama opojne droge hašiš i 0,76 grama opojne droge marihuana, koja će biti po pravomoćnosti presude biti uništena

I Kž 270/09-3

Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP, optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka, tako da su ti troškovi pali na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik J. B. po branitelju D. M., odvjetniku iz S., podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem pobija navode iz žalbe i predlaže da se ona kao neosnovana odbije.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, u podnesku od 3. travnja 2009. godine broj KŽ-DO- 529/09, izrazio je mišljenje da je žalba državnog odvjetnika osnovana i predložio da se ona prihvati.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Razmatrajući žalbu državnog odvjetnika u odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ovaj sud kao sud drugog stupnja, je utvrdio da iz obrazloženja navedene povrede, u kojem se upućuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 44. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, proizlazi kako se ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, na koju se žalitelj poziva, već se radi o žalbenom razlogu pogrešne primjene zakona koja je posljedica isključivo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. No, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, je ispitao pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, te nije našao da bi bila ostvarena koja od povreda kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

Kada je riječ o žalbi državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ne prigovara činjenicama koje je utvrdio sud prvog stupnja, već zaključku kojeg je iz njih izveo o tome da nema dokaza da je opt. J. B. držao opojnu drogu hašiš i radi prodaje, pa je radnje što ih je optuženik poduzeo pravno označio po čl. 173. st. 1. KZ, što se i prema mišljenju ovoga suda, za sada, ne može prihvatiti.

Naime, u pravu je žalitelj kada ukazuje na to da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno kako je optuženik u svojoj putnoj torbi, skriveno u bubnju, držao približno 1,5 kg opojne droge hašiš, pakirane u sedam sprešanih pločica u celofanskom ovitku. Također je iz iskaza optuženika i njegovog oca, saslušanog u svojstvu svjedoka, utvrđeno da je optuženik konzument opojne droge marihuana i hašiš još od 1985. godine, te da je u više navrata preko Italije avionom putovao za Indiju, a potom autobusom za Nepal, te da je zadnji puta tamo boravio oko sedam mjeseci.

Imajući u vidu visoke troškove putovanja za Indiju i Nepal, te okolnost da je optuženik primatelj mirovine od oko 2.000,00 HRK, da je i kreditno opterećen, tako da iz tih sredstava nije moguće financirati tako dalek put i dugotrajan boravak u inozemstvu, te uzimajući u obzir da se radi o izuzetno velikoj količini opojne droge koja je predmetom kaznenog djela iz koje se može sačiniti preko 1.500 pojedinačnih doza, pravilno zaključuje žalitelj da je neprihvatljivo utvrđenje suda kako je opojna droga bila namijenjena optuženiku

I Kž 270/09-3

za vlastitu uporabu, a ne i za daljnju prodaju, pogotovo kada se vodi računa i o tome da je u stanu optuženika pronađena precizna vaga s utezima, kao i da liječnik vještak neuropsihijatar nije utvrdio da bi optuženik bio ovisnik težeg stupnja kojem bi bile potrebne ovako velike količine opojne droge radi osobne uporabe.

Po ocjeni ovoga suda vrlo je upitna i teško prihvatljiva tvrdnja optuženika da je opojnu drogu nosio sa sobom u Italiju da bi je posvetio u Vatikanu, kako je to iskazao u istrazi, odnosno da bi je „razdužio“ u Indiji, pa iako otac optuženika tvrdi da nije primijetio da bi netko dolazio u kuću njegovog sina, pa tako ni potencijalni kupci, uz sve naprijed navedene okolnosti ne može se zaključiti da je optuženik navedenu opojnu drogu posjedovao isključivo za svoje potrebe, kao što čini sud prvog stupnja, pozivajući se pri tome i na optuženikovu duševnu bolest. Nije sporno da je optuženik, prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, psihički bolesna osoba koja boluje od psihoze shizofrenog kruga paranoidnog tipa, no ako ta bolest nije prepreka optuženiku za poduzimanje dalekih i složenih putovanja, onda ne može biti ni prepreka za usputno prodavanje opojne droge čime je ta putovanja financirao.

Stoga je žalbu državnog odvjetnika trebalo prihvatiti u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te je pobijanu presudu i rješenje trebalo ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Prilikom ponovljenog suđenja, sud će preispitati sve izvedene dokaze, a po potrebi izvesti i druge dokaze, te na temelju potpuno i ispravno utvrđenog činjeničnog stanja donijeti zakonitu presudu. Pri tome će imati u vidu da se u konkretnom slučaju odredba čl. 44. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, a sukladno odredbi st. 2. iste odredbe, može primijeniti samo ako za optuženika bude utvrđeno da je u neubrojivom stanju počinio protupravno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, na što je ispravno ukazao i žalitelj.

Ispitujući, u smislu odredbe čl. 388. st. 5. ZKP, postoje li još uvijek razlozi za pritvor, ovaj sud je utvrdio da razlozi iz čl. 458. st. 1. ZKP i dalje opstoje, jer je optuženik osoba koja boluje od trajne duševne bolesti i koja je opasna za okolinu, na temelju čega se ocjenjuje da kod njega postoji opasnost da bi navedene duševne smetnje i u budućnosti mogle poticajno djelovati na počinjenje novog istovrsnog ili težeg protupravnog djela. Stoga je pritvor protiv optuženika produljen.

Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 388. st. 1. i st. 5. ZKP odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

U Zagrebu, 21. travnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

Lidija Grubić Radaković, v. r.