Rev-1176/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1176/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini i mr. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.-N. d.o.o. R., kojeg zastupa M. L., odvjetnica iz R., protiv tuženika B. T. iz V., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 05. svibnja 2004. broj Gž-601/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 20. srpnja 2000. broj P-1286/99, u sjednici održanoj dana 05. listopada 2005.

p r e s u d i o j e :

I/ Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 05. svibnja 2004. broj Gž-601/03 odbija se u dijelu u kojem je žalba tuženika odbijena i prvostupanjska presuda Općinskog suda u Rijeci od 20. srpnja 2000. broj P-1286/99 potvrđena u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 125.982,03 kn i za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.852,60 kn.

II/ Djelomično se prihvaća revizija tuženika, te se presuda Županijskog suda u Rijeci od 05. svibnja 2004. broj Gž-601/03 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 20. srpnja 2000. broj P-1286/99 preinačuje u dijelu odluke o zateznim kamatama i sudi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 121.477,07 kn po stopi od 18% godišnje od 15. siječnja 1998. do 30. lipnja 2002. i po stopi od 15% godišnje od 01. srpnja 2002. do isplate, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci od 05. svibnja 2004. broj Gž-601/03 odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Rijeci od 20. srpnja 2000. broj P-1286/99, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo da tužitelju, po osnovi mjenične obveze, plati iznos od 125.982,03 kn spp.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista ukine.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP.

Utvrđeno je da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP, na koju ukazuje revizija, kao ni ona iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Neosnovano se u reviziji ističe da tuženiku nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, jer da na ročište za glavnu raspravu od 20. srpnja 2000. nije pristupio iz razloga što ga sud nije "pozvao" da pristupi u sudnicu, već je samo prozvao stranke i jer je njegov zahtjev za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta od 20. srpnja 2000. neosnovano odbijen. Pregledom spisa prvostupanjskog postupka utvrđeno je da je tuženik uredno pozvan na ročište od 20. srpnja 2000. i da na isto nije pristupio, iz čega slijedi da mu je dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Okolnost što je tuženik bio u sudskom hodniku kad je "prozvan" i što to nije shvatio kao poziv da pristupi u sudnicu (na ročište), nema značaj nezakonitog postupanja kojim bi tuženiku bila uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom.

Revizijski navodi koji se tiču zakonitosti odluke o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta od 20. srpnja 2000. nisu odlučni, jer revizijski sud nije ovlašten ocjenjivati zakonitost te odluke.

Materijalno pravo pravilno je primijenjeno glede odluke o glavnoj stvari – zahtjevu za isplatu mjenične svote od 125.982,03 kn, dok je pogrešno primijenjeno glede odluke o čenim u mjenici "18% godišnje na iznos od 121.477,07 kn od 15. siječnja kamatama nazna

1998. do isplate".

Tužbeni zahtjev u iznosu od 125.982,03 kn predstavlja mjeničnu obvezu, tj. iznos za koji vlastita mjenica "U R., 29.07.1997." nije isplaćen po dospjeću (14. siječnja 1998.) i koji iznos tužitelj, kao imatelj mjenice, zahtijeva od tuženika kao izdavatelja te vlastite mjenice po osnovi mjeničnog regresa.

U skladu s odredbom čl. 112. st. 1. Zakona o mjenici ("Narodne novine" broj 74/94; dalje: ZM) tuženik kao izdavatelj citirane vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, što znači da je u obvezi mjenicu platiti po dospjelosti (čl.27. st. 1. ZM).

Budući da tuženik mjenicu nije platio po dospjelosti (14. siječnja 1998.), tužitelj, u skladu s odredbom st. 2. čl. 27. ZM, ima pravo na temelju te mjenice, po osnovi regresa (čl. 42. st. 1. ZM) zahtijevati iznos za koji mjenica nije isplaćena (čl. 47. st. 1. toč. 1. ZM) i zateznu kamatu obračunatu u skladu s propisima kojima se uređuje visina stope zatezne kamate (čl. 47. st. 1. toč. 2. ZM).

Neosnovano tuženik u reviziji opetovano ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da on nije mjenični dužnik, već da je to trgovačko društvo A. d.o.o., koje je izdalo citiranu mjenicu radi osiguranja novčane tražbine koja slijedi iz Ugovora o kupoprodaji sklopljenog između tužitelja i tog trgovačkog društva dana 29. srpnja 1997.

Mjenični dužnik je onaj tko je u mjenici naveden da treba platiti, a to je tuženik. Dosuđene zatezne kamate tuženik nije u obvezi platiti po osnovi mjenične obveze, jer se u skladu s odredbom čl. 5. st. 1. u vezi čl. 111. st. 2. ZM, smatra da odredba o kamatama u mjenici nije napisana, budući da se radi o mjenici u kojoj je označena dospjelost (14. siječnja 1997.)

Zateznu kamatu tuženik je u obvezi platiti na temelju čl. 47. st. 1. toč. 2. ZM. Stopa zatezne kamate od 18% godišnje bila je propisana do 30. lipnja 2002., dok od 01. srpnja 2002. stopa zatezne kamate iznosi 15% godišnje.

Zbog ovih je razloga, na temelju odredaba čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP, presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 05. listopada 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.