Rev-798/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 798/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalošovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja R. R. iz K. L., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lj.-V.&P. u S. protiv tuženika S. D. d.d. S., OIB:..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž- 1958/15 od 3. rujna 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pmed-8/14 od 29. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I – Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 5.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 15.svibnja 2009.g. do 30.lipnja 2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

II – Dužan je tuženik u roku od 15 dana objaviti o svom trošku u dnevnim novinama „Slobodna Dalmacija“ ispriku tužitelju.

III – Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj od tuženika zahtijevao da u roku od 15 dana:

a) isplati tužitelju iznos od 45.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14.travnja 2009.g. do isplate;

b) isplati tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos od 5.000,00 kuna za razdoblje od 14.travnja 2009.g. do 14.svibnja 2009.g.;

c) objavi o svom trošku u dnevnim novinama „S. D.“ integralni dio presude bez ikakvog komentara.

IV – Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.705,90 kuna.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu pod toč. III. izreke.

II. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana, te pobijana prvostupanjska u obvezajućem dijelu pod toč. I. i II. izreke preinačuje na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja.“

Protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom I. izreke reviziju je podnio tužitelj pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu troška tužitelju ili ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

U podnesenoj izvanrednoj reviziji tužitelj je određeno naveo da podnosi izvanrednu reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom I. izreke.

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 98/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem; 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranka u izvanrednoj reviziji treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete koju je tužitelj pretrpio zbog objavljivanja članka „M.: ...“, sa nadnaslovom „...“ u mediju kojeg objavljuje tuženik kao i zahtjev tužitelja za objavu sudske presude kojom je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi štetu o trošku tužitelja u dnevnim novinama bez ikakvog komentara.

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev pa je pozivom na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04 – dalje: ZM) i čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, i 41/08 – dalje: ZOO) tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 5.000,00 kuna sa zateznom kamatom kako je to navedeno u točki I. izreke, tuženiku je naložio u roku od 15 dana objaviti ispriku tužitelju u dnevnim novinama (točka II. izreke) i tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.705,90 kuna (točka IV. izreke). Istom odlukom prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za neimovinsku štetu u iznosu od 45.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2009., zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 5.000,00 kuna za razdoblje od 14. travnja 2009. do 14. svibnja 2009. i zahtjev tuženika da sud naloži tuženiku da o svom trošku u dnevnim novinama S. D. objavi integralni dio presude bez ikakvog komentara (točka III. izreke).

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke, a prihvatio je žalbu tuženika, preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U podnesenoj izvanrednoj reviziji tužitelj postavlja materijalnopravno pitanje: „Da li je u predmetima naknade neimovinske štete koja je nastala objavom ispravka informacije u medijima potrebno prihvatiti i zahtjev za objavom integralnog teksta presude bez komentara i o trošku nakladnika ili se pak takvim načinom ne može postići satisfakcija odnosno naknada štete?.“ Navodi da je to materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci u suprotnosti sa stavovima drugih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj kao i sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tužitelj u reviziji također postavlja pravno pitanje mora li se žalbeni sud očitovati o svim žalbenim navodima?

Odlučujući o dopuštenosti predmetne izvanredne revizije ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbi čl. 392.b st. 2. i st. 3. ZPP.

Tužitelj je u podnesenoj izvanrednoj reviziji postavio materijalnopravno pitanje zbog kojeg je podnio reviziju te je uz reviziju dostavio presudu Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-260/12 od 10. travnja 2012. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da oštećenik kojem je objavom informacije u medijima povrijeđeno pravo osobnosti može osim naknade neimovinske štete također zahtijevati objavu presude na trošak tuženika.

O prvom, materijalnopravnom pitanju koje je tužitelj postavio u izvanrednoj reviziji („Da li je u predmetima naknade neimovinske štete koja je nastala objavom ispravka informacije u medijima potrebno prihvatiti i zahtjev za objavom integralnog teksta presude bez komentara i o trošku nakladnika ili se pak takvim načinom ne može postići satisfakcija odnosno naknada štete?.“) Vrhovni sud Republike Hrvatske je već zauzeo pravno shvaćanje u više odluka (npr. odluka broj Rev-1661/10 od 3. studenoga 2010., odluka broj Rev-1933/14 od 23. prosinca 2014.). U navedenim odlukama je zauzeto pravno shvaćanje da odredba čl. 22. ZM ne uključuje popravljanje, odnosno reparaciju nematerijalne štete i u obliku objavljivanja presude kojom je dosuđena pravična novčana naknada oštećeniku za nematerijalnu štetu koja mu je prouzročena objavom informacije u mediju.

Odredbom čl. 22. st. 1. ZM propisano je da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

Odgovornost nakladnika za štetu prouzročenom informacijom objavljenom u mediju uređena je odredbom iz čl. 21. ZM, kojom je između ostalog, propisana dužnost naknade štete nakladniku koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu, da šteta može biti materijalna i nematerijalna, da se na postupak za utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, ako ZM ne propisuje drugačije.

Slijedom navedenog, odredbe ZM o odgovornosti za štetu učinjenu u medijima, ne uključuju popravljanje nematerijalne štete (reparaciju) u vidu objavljivanja presude kojom je dosuđena pravična novčana naknada oštećeniku za nematerijalnu štetu koja mu je prouzročena objavom informacije u mediju, što je tužitelj zahtijevao tužbenim zahtjevom u ovom postupku, a taj mu je zahtjev odbijen kao neosnovan.

Odredbom iz čl. 1099. ZOO propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenjem izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom naknadom.

Dakle, odredba čl. 1099. ZOO je opća na temelju koje oštećenik može zahtijevati objavljivanje presude, odnosno ispravka ili povlačenja izjave kojom je povreda učinjena, u slučajevima kada povreda prava osobnosti nije učinjena u medijima. Ako je pak takva povreda učinjena u medijima, tada se pravo oštećenika u odnosu na ispravak mora prosuđivati po posebnom propisu, a to je za konkretni slučaj upravo ZM, koji u čl. 22. ZM, ne uključuje popravljanje štete objavljivanjem presude kojom je nakladnik osuđen na naknadu štete prouzročene objavom informacije u mediju, kako je to u ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtijevao tužbenim zahtjevom.

Prema tome, postupak utvrđivanja odgovornosti nakladnika za nematerijalnu štetu prosuđuje se primjenom općih propisa obveznog prava, ali se popravljanje, odnosno reparacija takve štete vrši po posebnom propisu i to samo na način propisan odredbama ZM, koji kao vid reparacije štete ne uključuje objavu presude kojom je oštećeniku dosuđena pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu koju je pretrpio zbog informacije objavljene u mediju.

Budući da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 22. st. 1. ZM kada su odbili kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za objavu presude kojom je odlučeno o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio zbog informacije objavljene u mediju, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u ovoj pravnoj stvari nije nepodudarno sa pravnih shvaćanjem revizijskog suda pa prvo, materijalnopravno pitanje postavljeno u reviziji prema ocjeni ovoga suda nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na drugo pitanje koje je revident postavio u reviziji (mora li se žalbeni sud očitovati o svim žalbenim navodima?) treba reći da tako formulirano pitanje ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jer je odgovor na to pitanje sadržan u odredbi čl. 375. st. 1. ZPP.

Zbog navedenog revizija tužitelja nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 27. travnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.