Revr-597/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 597/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. st. D. iz L., kojeg zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr- 1003/11-2 od 6. prosinca 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1690/09 od 28. rujna 2009., u sjednici održanoj 15. rujna 2015.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 28.013,84 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I/ izreke), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu 4.537,90 kn sa zateznim kamatama (toč. II/ izreke), te je naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.109,02 kn (toč. III izreke).

Presudom suda drugog stupnja preinačena je po žalbi tuženice prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke i odbijen je tužbeni zahtjev, te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 6.840,98 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11), navodeći da je rješenje materijalnopravnog pitanja u ovom predmetu važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana, obzirom da su mnogi tužitelji u istovjetnim pravnim stvarima već dobili pravomoćne presude sudova kojima su usvojeni njihovi istovjetni tužbeni zahtjevi, a pobijanom presudom tužitelj je stavljen u neravnopravni položaj u odnosu na njih, iako se radi o istovrsnim pravnim predmetima.

Materijalnopravno pitanje postavljeno u ovom predmetu glasi:

„Ima li tužitelj, kao službenik pri Ministarstvu pravosuđa, pravo na dodatak na plaću zbog posebnih uvjeta rada za utuženo razdoblje od 1. svibnja 2001. do 20. lipnja 2002. obzirom da je i u utuženom razdoblju radio na istim poslovima s posebnim uvjetima rada (kao i prije i poslije utuženog razdoblja kada je taj dodatak na plaću primao), a sve temeljem čl. 30. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, čl. 130. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, čl. 35. st. 1. i 3. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, te čl. 81. st. 3. i 4., čl. 84. i čl. 195. Zakona o radu, odnosno da li propust Vlade RH da pravovremeno donese Uredbu o dodacima za poslove sa posebnim uvjetima rada sukladno čl. 181. Zakona o izvršenju kazne zatvora može imati za posljedicu da sud svojom odlukom za sporno razdoblje utvrdi postojanje prava i visinu tog posebnog dodatka na plaću, te usvoji tužbeni zahtjev tužitelja?“

Tužitelj predlaže da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da se ukine i vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada za razdoblje od 1. svibnja 2001. do 20. lipnja 2002. na radnom mjestu državnog službenika u sustavu Kaznenog zavoda L..

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za razdoblje od 1. srpnja 2001. do 20. lipnja 2002. uz obrazloženje da je pravo tužitelja na dodatak za plaću utvrđeno odredbom čl. 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 59/01), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2001. i kojim je dopunjena odredba čl. 30. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99, 55/00, 129/00 i 59/01), te je propisano da se plaća ovlaštene službene osobe sastoji od osnovne plaće i dodatka na plaću. Pravno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je pravo tužitelja utvrđeno zakonom, i da činjenica da Vlada Republike Hrvatske nije donijela Uredbu o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi u skladu sa obavezom iz odredbe čl 74 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora, kojom je izmijenjena odredba čl. 181. tog Zakona, nije od utjecaja na zakonom propisano pravo tužitelja jer da je Uredba Vlade podzakonski akt koji samo služi za provedbu tog zakona. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan zauzevši pravno shvaćanje da propust Vlade Republike Hrvatske da pravovremeno donese provedbene propise ne može imati za posljedicu da se za utuženo razdoblje primjenjuje prijašnja Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima („Narodne novine“, broj: 90/94 i 6/00), koja je stavljena izvan snage, niti bi sud, na temelju odredbe čl. 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju kazne zatvora, bio ovlašten svojim odlukama nadomjestiti propise koje je bila ovlaštena donijeti Vlada Republike Hrvatske niti bi to bio ovlašten pozivom na odredbe čl. 195. i čl. 84. Zakona o radu (“Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,82/01 i 14/03) jer se radi o odredbama općeg značenja.

O materijalnopravnom pitanju zbog kojeg je revizija podnesena u ovom postupku ovaj revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje u pojedinim odlukama ovog suda, primjerice Revr 590/05 od 8. ožujka 2006., Revr 713/06 od 28. veljače 2007., Revr 75/07 od 28. veljače 2007., Revr 222/07 od 5. rujna 2007. i Revr 688/07 od 6. ožujka 2008., a identično pravno shvaćanje je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5054/08 („Narodne novine“, broj: 65/09).

Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u naprijed navedenim odlukama, službenik, u razdoblju za koje je Vlada Republike Hrvatske propustila ispuniti svoju obavezu da u zakonom određenom roku donese uredbu kojom bi uredila pitanje tko od državnih službenika ima pravo na dodatak na plaću za poslove s posebnim uvjetima rada, kao i iznos takvog dodatka, nema pravo na dodatak na plaću za poslove s posebnim uvjetima rada na temelju odredbe čl. 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora i takve propise sud ne može nadomjestiti svojom odlukom.

Zauzeto pravno shvaćanje se, između ostalih, temelji i na tumačenju odredbe čl. 129. i čl. 130. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj: 27/01 – dalje: ZDSN), iz kojih jasno proizlazi da odredba čl. 130. ZDSN ne upućuje na produženu primjenu pravnih pravila, na što tužitelj ukazuje u sadržaju revizije, niti da je u koliziji sa odredbom čl. 129. Zakona.

Naime, odredbom čl. 129. ZDSN propisano je da danom stupanja na snagu Uredbe iz čl. 109. st. 1. toga Zakona prestaje važiti Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada („Narodne novine“, broj: 90/94 i 6/00), pa stoga propust Vlade Republike Hrvatske da pravovremeno donese provedbene podzakonske akte ne može imati za posljedicu da se za utuženo razdoblje u smislu čl. 130. ZDSN primjenjuje prijašnja Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada koja je stavljena izvan snage, niti bi sud za sporno razdoblje na temelju odredbe čl. 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora, kojom je načelno propisano da se plaća ovlaštene osobe sastoji od osnovne plaće i dodatka na plaću, niti na temelju načelnih odredaba kolektivnog ugovora, bio ovlašten odrediti visinu dodatka.

Naknadno je donesena Uredba o poslovima s posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine“, broj: 74/02), koja je stupila na snagu danom objave u Narodnim novinama, tj. 21. lipnja 2002. Taj propis je uredio koji državni službenici imaju pravo na dodatak na plaću zbog otežanih uvjeta rada. U skladu sa tom Uredbom službenicima je 21. lipnja 2002. ponovno isplaćivan dodatak na plaću zbog otežanih uvjeta rada.

U konkretnom slučaju, pobijanom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1003/11-2 od 6.prosinca 2011. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1690/09 od 28. rujna 2009., o postavljenom materijalnopravnom pitanju zauzeto je pravno shvaćanje koje je u skladu s pravnim shvaćanjem ovog revizijskog suda. Prema tome, pravno shvaćanje u revizijom pobijanoj presudi, suprotno navodima revizije, utemeljeno je na shvaćanju koje je podudarno sa pravnim shvaćanjem zauzetim u gore navedenim revizijskim predmetima, čime materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog navedenog revizija tužitelja nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 15. rujna 2015.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.