Rev-76/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-76/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložinića, Ivana Mikšića, Jakoba Miletića i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž.D. iz Z., koju zastupaju punomoćnici S.A. i Z.O., odvjetnici u Z., protiv tuženice "C. o. " d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 26. travnja 1996. godine, br. Gž-1615/94., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. studenog 1993. godine, br. Pn-3411/93., u sjednici održanoj dana 25. lipnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice Ž.D. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 24. studenog 1993. godine, br. Pn-3411/93. suđeno je:

"I. Tuženik "C. o. " d.d. Z., dužan je isplatiti tužiteljici Ž.D., iz Z., iznos od 37.200.000 HRD, sa zateznim kamatama na iznos od 200.000 HRD od 26. travnja 1993. godine do 21. listopada 1993. godine po stopi prema odredbi čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, a od 22. listopada 1993. godine do isplate po stopi prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, na iznos od 37.000.000 HRD od 24. studenog 1993. godine do isplate, po stopi prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te naknaditi parnične troškove u iznosu od 3.760.000 HRD, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljica Ž.D. s preostalim dijelom tužbenog zahtejva u iznosu od 20.320.000 HRD kao i zahtjevom za zatezne kamate na parnične troškove."

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 26. travnja 1994. godine, br. Gž- 1615/94. odlučeno je:

"I. Prihvaća se djelomično žalba tužene i preinačuje presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn- 3411/93. od 24. studenog 1993. godine, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 6.000.000 HRD i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 6.000.000 HRD.

II. Odbija se djelomično žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje gore navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 6.000.000 HRD.

III. Odbija se djelomično žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje gore navedena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (st. II izreke) za iznos od 18.000.000 HRD."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da sud reviziju prihvati i pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev, sve uz dosudu troška revizijskog postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice sud prvog stupnja dostavio je, pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju tužiteljice, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim bitnim povredama odredaba parničnog postupka, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o apsolutno bitnim ili relativno bitnim povredama parničnog postupka, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba u reviziji određeno i konkretno poziva.

Kako revidentica u ovoj pravnoj stvari ne upućuje navodima revizije na postojanje takvih bitnih povreda to je ovaj sud ocijenio da se revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvario.

Revidentica neosnovano tvrde da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zato ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica u štetnom događaju 25. veljače 1993. godine, pretrpjela tjelesne povrede i to trzajnu ozljedu vratne kralježnice, natučenje glave i isteknuće lijeve ahilove tetive,

- da je zbog zadobivenih povreda tužiteljica trpjela fizičke boli jačeg intenziteta oko 8 dana, srednjeg intenziteta 2 tjedna, te manje boli oko 6 tjedana,

- da je tužiteljica pretrpjela primarni strah jakog intenziteta i kratkog trajanja u trenutku ugroženosti i istovremenog ozlijeđivanja s time da se nakon toga javio sekundarni strah jakog intenziteta kroz 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju oko 2 tjedna, a radi brige za zdravlje i ishod liječenja,

- da su iza povređivanja kod tužiteljice ostale trajne posljedice u vidu cervikocefalnog i vertiginoznog sindroma zbog čega je smanjena životna i radna sposobnost tužiteljice u opsegu koji iznosi 10% trajno,

- da nije sporno da je tužiteljica tekstilna radnica rođena 1964. godine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo, kad je ocijenio da pravičnu novčanu naknadu štete s osnova fizičkih boli čini iznos od 9.000,00 kn, s osnova straha iznos od 4.000,00 kn i s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 18.000,00 kn.

Ovo iz razloga što utvrđene visine naknade nematerijalne štete i po ocjeni ovoga suda, a uzimajući u obzir vrstu i težinu pretrpljenih povreda, duljinu trajanja i intenzitet fizičkih boli, te straha koji je tužiteljica trpjela zbog zadobivenih tjelesnih povreda, kao i opseg smanjenja životnih aktivnosti i pojavne oblike u kojima se smanjenje životnih aktivnosti svakodnevno očituje, kao i godine tužiteljičinog života, a s time i činjenicu da će tužiteljica imati smanjenje životnih aktivnosti predvidivo još dugo vremena, predstavljaju pravičnu novčanu naknadu utvrđenu uz uzimanje u obzir svih kriterija i mjerila propisanih čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96. - dalje ZOO).

Zbog navedenih razloga neosnovane su tvrdnje revidentice da su naknade nematerijalne štete utvrđene u iznosima koji da su niži od iznosa koji bi predstavljali pravičnu novčanu naknadu.

Pri tom valja navesti da je ovaj sud imao u vidu i odredbu čl. 189. st. 2. ZOO, prema kojoj se naknada nematerijalne štete utvrđuje prema okolnostima kakve su postojale u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja.

Zbog navedenih se razloga nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je revizija tužiteljice primjenom čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 25. lipnja 1998.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.