Telekom fined for failing to pay court-ordered travel compensation to a citizen as required by law.
Legislator summary
AI generatedThe Municipal Court in Zagreb convicted HRVATSKI TELEKOM d.d. and its director for failing to pay annual travel compensation to a citizen as mandated by a final administrative decision. The court rejected the defense's argument that the company was unaware of the obligation, ruling that such ignorance is irrelevant to the legal duty. Consequently, the defendants were fined for the violation of the Electronic Communications Act.
Legislator headnote
AI generatedčl. 36. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama; čl. 170. st. 1. toč. 10. i st. 2. Zakona; The failure to comply with a final administrative decision regarding statutory compensation constitutes a violation, and ignorance of the obligation does not exempt the entity from liability.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedRelated Decisions
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 8
Poslovni broj: Pp-7826/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski prekršajni sud u Zagrebu po sutkinji Danieli Šola, uz sudjelovanje Lee Jagatić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv I. okr. pravne osobe HRVATSKI TELEKOM d.d. i II okr. odgovorne osobe NA, zastupanih po Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o. iz Zagreba, zbog prekršaja iz čl. 36. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 76/22, 14/24), kažnjivo po čl. 170. st. 1. toč. 10. i st. 2. cit. Zakona, povodom optužnog prijedloga Grada Buje od 27. lipnja 2024. i ispravka istog od 15. listopada 2024., zastupanog po punomoćniku tužitelja PA, odvjetniku iz [adresa], nakon održane glavne rasprave dana 10. srpnja 2025., u nazočnosti zz punomoćnika tužitelja, braniteljice I. i II. okr. NAI iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o. iz Zagreba i predstavnika I. okr. pravne osobe SA i bez nazočnosti II. okr. odg. osobe NA, na temelju odredbe čl. 183. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), dana 14. srpnja 2025., objavio je i
p r e s u d i o j e
I.) I. okrivljena pravna osoba HRVATSKI TELEKOM d.d., MBS: 080266256, OIB: 81793146560, sa sjedištem u [adresa], predmet poslovanja – telekomunikacijske usluge, prekršajno osuđivana, protiv nje se ne vodi postupak za drugi prekršaj ili kazneno djelo,
II. okrivljena odgovorna osoba NA, direktor Odjela za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu u I okr. pravnoj osobi, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođen ..1978. godine u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin RH, prekršajno neosuđivan, protiv njega se ne vodi postupak za drugi prekršaj ili kazneno djelo,
k r i v i s u
što u Zagrebu, 15. ožujka 2023. i 15. ožujka 2024. nisu postupili prema konačnom, izvršnom i pravomoćnom rješenju Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti klasa: UP/I-344-03/16-1 1/263, ur.broj: 376-10-18-20 od 14. studenog 2018. odnosno 15. ožujka 2023. nisu platili oštećeniku godišnju naknadu za pravo puta za razdoblje od 7. ožujka 2023. do 7. ožujka 2024. u iznosu 26.832,65 €, odnosno 15. ožujka 2024. nisu platili oštećeniku godišnju naknadu za pravo puta za razdoblje od 7. ožujka 2024. do 7. ožujka 2025. u iznosu 26.832,65 €, a koju su godišnju naknadu za pravo puta u tom iznosu obračunali u roku od 8 dana od dana primitka tog rješenja prema točki 9. njegove izreke i taj obračun dostavio elektroničkom poštom od 27. studenog 2018., a koju je naknadu za pravo puta prema točkama 8. i 10. izreke tog rješenja su u obvezi plaćati oštećeniku od 7. ožujka 2017. za prvu i drugu godinu u roku od 10 dana od primitka rješenja, a svaku sljedeću godišnju naknadu za pravo puta u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena, dakle, najkasnije 15. ožujka svake godine, a i u Zagrebu, 15. ožujka 2023. i 15. ožujka 2024., nisu postupili prema konačnom, izvršnom i pravomoćnom dopunskom rješenju Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti klasa: UP/I-344-03/16-11/263, ur.broj: 376-05-3-20-25 od 2. lipnja 2020. odnosno 15. ožujka 2023. nisu platili oštećeniku godišnju naknadu za pravo puta za razdoblje od 7. ožujka 2023. do 7. ožujka 2024. u iznosu 6.239,94 €, odnosno 15. ožujka 2024. nisu platili oštećeniku godišnju naknadu za pravo puta za razdoblje od 7. ožujka 2024. do 7. ožujka 2025. u iznosu 6.239,94 €, a koju su godišnju naknadu za pravo puta u tom iznosu obračunali prema točki 6. njegove izreke i taj obračun dostavili elektroničkom poštom od 10. srpnja 2020., a koju je naknadu za pravo puta prema točkama 5. i 7. izreke tog rješenja su u obvezi plaćati oštećeniku od 7. ožujka 2017., za prvu, drugu, treću i četvrtu godinu u roku od 10 dana od primitka rješenja, a svaku sljedeću godišnju naknadu za pravo puta u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena, dakle, najkasnije 15. ožujka svake godine,
dakle, što kao pravna i odgovorna osoba u pravnoj osobi nisu postupili prema izvršnoj odluci Agencije,
čime su počinili djelo prekršaja iz čl. 36. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama, kažnjivo po čl. 170. st. 1. toč. 10. i st. 2. cit. Zakona,
pa im se temeljem cit. odredbe
i z r i č e
I okr. pravnoj osobi novčana kazna u iznosu od 13.270,00 € (trinaest tisuća dvjesto sedamdeset eura),
II okr. odgovornoj osobi novčana kazna u iznosu od 2.650,00 € (dvije tisuće šesto pedeset eura).
Temeljem čl. 33. st.11. Prekršajnog zakona I. i II. okrivljenici su obvezni platiti novčanu kaznu putem priloženih uplatnica, u roku od 30 dana po pravomoćnosti ove presude, a u protivnom postupit će se prema odredbi čl. 34. st. 1. – 5. Prekršajnog zakona. Ukoliko okrivljenici u navedenom roku plate 2/3 izrečene novčane kazne putem priloženih uplatnica, smatrat će se, na temelju odredbe čl. 183. st. 2. Prekršajnog zakona da je novčana kazna u cjelini plaćena.
II. Temeljem čl. 139. st. 3. u vezi s čl. 138. st. 2. i 3. Prekršajnog zakona I okr. pravna osoba i II okrivljena odgovorna osoba obvezni su naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 € (pedeset eura) - S V A K I, u roku od 30 dana po pravomoćnosti ove presude, putem priložene uplatnice, jer će se u protivnom naplatiti prisilno, temeljem čl. 152. st. 4. i 11. Prekršajnog zakona.
Obrazloženje
1. Grad Buje, po punomoćniku tužitelja – branitelju PA, podnio je protiv I. i II. okrivljenika optužni prijedlog od 27. lipnja 2024. i ispravak istog od 15. listopada 2024. radi prekršajnog djela činjenično i pravno opisanog u izreci ove presude te je provedena glavna rasprava.
2. I. i II. okrivljenici su po braniteljima iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o. iz Zagreb, dana 18. prosinca 2024. dostavili sudu odvojene pisane obrane, koje su u bitnome sadržajno identične u kojoj su naveli da osporavaju počinjenje prekršaja odnosno prekršajnu odgovornost koja im se stavlja na teret, jer je l. Okrivljenik uredno ispunio svoju obvezu prema Oštećeniku time što je temeljem postojećeg Ugovora T45-125/2010 0 osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 21. prosinca 2010. (dalje: Ugovor o služnosti i/ili Ugovor), kao druge valjane pravne osnove korištenja nekretnina Oštećenika za polaganje svoje EKI, Oštećeniku za sporno razdoblje već platio naknadu.
Predmetni Ugovor o služnosti obvezuje Oštećenika i l. Okrivljenika, i to kao jedina relevantna pravna osnova po kojoj je l. Okrivljenik Oštećeniku dužan plaćati naknadu za korištenje javnih površina Oštećenika u svrhu polaganja svoje elektroničke komunikacijske infrastrukture (dalje: EKI). U ovom trenutku za l. Okrivljenika ne postoji nikakva druga obveza plaćanja Oštećeniku na ime korištenja njegovih nekretnina za polaganje EKI. Dodatnim plaćanjem naknade za EKI sukladno Rješenjima HAKOM-a na koje se Oštećenik neosnovano poziva, l.
Okrivljenik bi dva puta i po dvije različite pravne osnove platio naknadu za sadržajno istovrsno korištenje nekretnina, što je pravno neosnovano (kako to uostalom proizlazi i iz ustaljene prakse VUS-a, HAKOM-a i parničnih sudova koju je l. Okrivljenik priložio uz ovu pisanu obranu - Prilozi 8-14), jer postojanje uređenog pravnog odnosa između l. Okrivljenika i Oštećenika temeljem postojećeg Ugovora o služnosti, kao drugog prava, po samom zakonu (ex lege) isključuje iz primjene pravo puta i obvezu plaćanja naknade utvrđene po toj osnovi (ovdje temeljem Rješenja HAKOM-a), a sve sukladno dispozitivnim odredbama ZEK-a (čl.
63. st.
8. i dr.) i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, ustaljenoj sudskoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ustaljenoj praksi HAKOM-a i Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, jer je postojanje Ugovora o služnosti utvrđeno i potvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-3717/2018 od 26. listopada 2020., kao i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revd-2834/2021 od 7. prosinca 2021., a koje odluke su donesene nakon i unatoč postojanju predmetnih Rješenja HAKOM-a na koje se Oštećenik neosnovano poziva, jer su postojanje Ugovora o služnosti i Pravomoćne presude pravne činjenice koje Oštećenik i sud moraju poštivati, jer u slučaju istovremenog postojanja dva proturječna pravna akta koji reguliraju jedan odnos (ovdje odnos plaćanja naknade za EKI na nekretninama u vlasništvu Oštećenika), primjenom pravila o rješavanju pravnih antinomija (proturječnih akata - ovdje Ugovora o služnosti i Rješenja HAKOM-a) se u predmetnom slučaju ima primijeniti postojeći Ugovor o služnosti i plaćanje naknade po toj osnovi, a postojanje kojih okolnosti u konkretnom slučaju isključuje obvezu postupanja l.
Okrivljenika po Rješenjima HAKOM-a na koja se Oštećenik neosnovano poziva, a samim time isključuje i obilježja počinjenja prekršaja iz čl. 170. st.
1. toč.
10. Zakona o elektroničkim komunikacijama, kažnjivog po čl. 170. st.
1. i 2. cit. Zakona. Okrivljenici navode da je Ugovor o služnosti – jedina mjerodavna i obvezujuća pravna osnova po kojoj je l. Okrivljenik obvezan Oštećeniku plaćati naknadu za EKI. Uvodno se navodi da je osnova prijepora u ovoj pravnoj stvari pitanje po kojoj pravnoj osnovi je l. Okrivljenik Oštećeniku dužan plaćati naknadu za korištenje nekretnina u njegovom vlasništvu u svrhu polaganja svoje EKI. Nije sporno da je predmetnim Rješenjima HAKOM-a l. Okrivljeniku na nekretninama na području Oštećenika utvrđeno pravo puta, kao i obveza plaćanja godišnje naknade na ime tog prava u naprijed navedenim iznosima.
Međutim, isto tako je nesporno, a što Oštećenik u svom optužnom prijedlogu zlonamjerno prešućuje, da je između Oštećenika i l. Okrivljenika na snazi Ugovor o služnosti kojim su stranke uredile svoj odnos u pogledu korištenja nekretnina u vlasništvu Oštećenika od strane l. Okrivljenika za potrebe njegove EKI. Također su naveli da je nesporno, a što Oštećenik u svom optužnom prijedlogu isto tako prešućuje, da je postojanje predmetnog Ugovora o služnosti potvrđeno Pravomoćnom presudom i odlukom VSRH, a koje odluke su donesene nakon i unatoč postojanju predmetnih Rješenja HAKOM-a na koje se Oštećenik ovdje neosnovano poziva.
Stoga, kada se uzme u obzir da između l. Okrivljenika i Oštećenika trenutno postoje dva pravna izvora obveze (Rješenja HAKOM-a — Ugovor o služnosti) koja u odnosu na iste nekretnine i za sadržajno ista prava ureduju njihov odnos, a posebno da različito ureduju pitanje visine plaćanja naknade za njihovo korištenje, dužnost Naslovnog suda je najprije kao prethodno pitanje utvrditi u kakvom su međusobnom odnosu ta dva izvora obveza i koji od ta dva izvora obveze obvezuje l. Okrivljenika. Naime, predmetnim Ugovorom o služnosti Oštećenik i l.
Okrivljenik su svoj međusobni odnos zauzeća i korištenja javnih površina u vlasništvu Oštećenika, a u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja EKI-ja u vlasništvu l. Okrivljenika, uredili temeljem prava služnosti i naknadom koja proizlazi tog prava, a koji pravni temelj po sili HAKOM-a. Unatoč postojanju uređenog odnosa s l. Okrivljenikom, Oštećenik je 15. srpnja 2016. HAKOM- u podnio zahtjev za utvrđivanje l. Okrivljenika infrastrukturnim operatorom i obveznikom plaćanja naknade za pravo puta, jer je izračunao da mu se sa I.
Okrivljenikom financijski više isplati imati uređen odnos putem prava puta. Kako je postojanje predmetnog Ugovora predstavljalo zapreku za izdavanje rješenja kojim se od strane HAKOM-a utvrđuje infrastrukturni operator i određuje plaćanje godišnje naknade za pravo puta, Oštećenik je svojom izjavom o otkazu od 24. veljače 2017. predmetni Ugovor nezakonito otkazao pa je HAKOM, pod isključivom pretpostavkom njegovog nepostojanja, naposljetku izdao predmetno Rješenje 2018, a kasnije i Dopunsko rješenje. Protiv takvog nezakonitog otkaza predmetnog Ugovora o služnosti od strane Oštećenika, posljedično kojem su predmetna Rješenja HAKOM-a i donesena, l.
Okrivljenik je pred nadležnim parničnim sudom podnio tužbu radi utvrđenja neosnovanosti njegovog otkaza. Presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-3717/2018 od 26. listopada 2020. utvrđeno je da je otkaz predmetnog Ugovora o služnosti neosnovan i bez pravnog učinka, s posljedicom da je predmetni Ugovor o služnosti na snazi i da obvezuje ugovorne strane, tj. s posljedicom da je l. Okrivljenik no ovoj osnovi Oštećeniku dužan plaćati naknadu za korištenje svih javnih površina u njegovom vlasništvu. Unatoč tome što je pravomoćnim utvrđenjem postojanja drugog prava (Ugovora o služnosti) od strane VTS RH, za l.
Okrivljenika, u smislu čl.
8. st.
4. Pravilnika, ex lege prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta određena predmetnim Rješenjima HAKOM-a, Oštećenik se zbog u njima više utvrđene naknade i dalje neosnovano na njih poziva te zahtijeva plaćanje na koje nema zakonsko pravo. Zbog pravomoćnog utvrđenja neosnovanosti otkaza predmetnog Ugovora o služnosti l. Okrivljenik je Oštećeniku platio naknadu za korištenje EKI za sporna razdoblja temeljem postojećeg Ugovora o služnosti te ga je sukladno čl.
3. još 4. veljače 2022. pozvao na sklapanje aneksa radi usklađenja utvrđene količine EKI-ja i shodno tome korekcije ukupne naknade za služnost, a što je Oštećenik neosnovano odbio učiniti. lako je Oštećenik svjestan i zna da je njegov odnos u pogledu prava na naknadu za EKI primarno reguliran postojećim Ugovorom o služnosti, koji je na snazi i koji ga obvezuje, isti neosnovano i protivno načelu savjesti i poštenja, i dalje potražuje naknadu po pravnoj osnovi utvrđenoj Rješenjima HAKOM-a, koja je u smislu čl.
63. st.
8. ZEK-a i čl.
8. st. 4 Pravilnika ex lege otpala i koja l. Okrivljenika više ne obvezuje. Dakle, unatoč činjenici što mu je uredno podmirena ugovorena naknada za služnost, Oštećenik za korištenje predmetnih nekretnina istovremeno želi uprihoditi i naknadu za pravo puta, iako je svjestan da ga obvezuje postojeći Ugovor o služnosti i da se naknada za korištenje nekretnina ne može ishoditi po dvije pravne osnove (pravo služnosti i pravo puta), već samo i isključivo po jednoj. Smatraju da je na taj način upravo Oštećenik taj koji grubo zloupotrebljava prava, postupa protivno relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima i nastoji se neosnovano obogatiti na štetu l. Okrivljenika. Nadalje I. i II. okrivljenici navode da je općim odredbama Zakona o obveznim odnosima propisan je način prestanka obveze između sudionika nekog pravnog odnosa. Tako je odredbom čl. 160. st.
1. ZOO-a izričito propisano: "Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima." Primjenom citirane odredbe ZOO-a o načinu prestanku obveze u drugim zakonom određenim slučajevima, to je u konkretnom slučaju predmetna obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena Rješenjima HAKOM-a prestala upravo u zakonom određenom slučaju propisanom čl.
63. st.
8. ZEK-a i čl.
8. st.
4. Pravilnika. Člankom 63. st.
8. Zakona o elektroničkim komunikacijama propisano je: " Infrastrukturni operator ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta ili slučaju kada je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine. Člankom 8. st.
4. Pravilnika propisano je: "Obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine." S obzirom da je nesporno da između l. Okrivljenika i Oštećenika postoji neko drugo pravo odnosno pravni odnos i to upravo temeljem Ugovora o služnosti čije je postojanje potvrđeno Pravomoćnom presudom, a temeljem kojeg je l. Okrivljenik Oštećeniku 17. ožujka 2023. i 26. ožujka 2024. platio naknadu za korištenje njegovih nekretnina, to ne postoji obveza l. Okrivljenika na plaćanje naknade za pravo puta utvrđene Rješenjima HAKOM-a, a sve iz razloga, jer su za prestanak te obveze ispunjene pretpostavke iz čl.
63. st.
8. ZEK-a i čl.
8. st 4. Pravilnika u 4. 160. st.
1. ZOO-a. Predmetnu odredbu čl.
63. st.
8. ZEK-a zakonodavac je ugradio u ZEK kako bi dodatno utvrdio nespornim ono što je već i ranije bilo nesporno utvrđeno u čl.
8. st.
4. Pravilnika. Time je zakonodavac i u zakon ugradio odgovarajuću odredbu kako bi predmetna odredba čl.
8. st.
4. Pravilnika imala jasno i direktno uporište i u samom zakonu te na taj način da i zakonom i Pravilnikom bude propisano da infrastrukturni operator (ovdje l. Okrivljenik) nije u obvezi plaćati naknadu za pravo puta utvrđenu upravnim aktom (ovdje Rješenjima HAKOM-a) ako je svoj međusobni odnos s vlasnikom zemljišta (ovdje Oštećenikom) uredio na neki drugi način. Time je zakonodavac dodatno intervenirao u one mnogobrojne sporne situacije koje odgovaraju ovoj koja je predmet ove pravne stvari, na način da je otklonio dvojbe o tome koji se od dva izvora obveze ima primijeniti u odnosu na dužnika (ovdje l. Okrivljenika), a u okolnostima kada mu se ugovorom o služnosti, kao izvoru obveze, nameće plaćanje naknade u manjem iznosu od onog utvrđenog Rješenjima HAKOM- a. U ovoj pravnoj stvari je nesporno da to drugo pravo odnosno pravni odnos iz čl.
63. st.
8. ZEK-a i čl.
8. st.
4. Pravilnika predstavlja upravo naprijed navedeni Ugovor o služnosti koji je na snazi, pa takva nesporna činjenica, koja je potvrđena i protezanjem učinaka Pravomoćne presude, ima pravni učinak da plaćanje naknade utvrđene Rješenjima HAKOM-a ne obvezuje 1. Okrivljenika sve dok takav pravni odnos egzistira. Stoga, uzimajući u obzir odredbu čl.
8. st.
4. Pravilnika koja je vrijedila i u trenutku donošenja predmetnih Rješenja HAKOM-a, kao i važeću odredbu čl.
63. st.
8. ZEK-a koja također sadržava istovjetnu odredbu o nepostojanju obveze plaćanja naknade za pravo puta u slučaju uređenog odnosa po nekoj drugoj pravnoj osnovi, proizlazi da Oštećenik nema pravo potraživati naknadu utvrđenu predmetnim Rješenjima HAKOM-a jer je to pravo na naplatu suspendirano postojanjem Ugovora o služnosti koji je sve na snazi i obvezuje ugovorne strane. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o služnosti na snazi je Zakon o elektroničkim komunikacijama (NN 73/2008) koji se primjenjuje od 1. srpnja 2008. te Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta (NN 31/2009) koji je na snazi od 17. ožujka 2009. Zakon o elektroničkim komunikacijama iz 2008. u čl.
28. st.
4. propisuje: infrastrukturni operator plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u skladu s odredbama čl.
29. ovog zakona, osim ako je infrastrukturní operator ujedno i vlasnik te nekretnine ili ima koje drugo stvarno pravo na toj nekretnini ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je utvrđena plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine”. Pravilnik u čl.
8. st.
1. propisuje: "obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako infrastrukturní operator zasnuje koje drugo stvarno pravo na nekretnini za koju je izdano pravo puta ili zasnuje drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine za koje je izdano pravo puta, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine”. Aktualni Pravilnik u svom čl.
8. st.
4. propisuje: Obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine." Dakle, vezano za način i uređenje odnosa u pogledu korištenja nekretnina na kojima infrastrukturni operatori (ovdje l. Okrivljenik) imaju položen EKI, zakonom je određeno da to može biti: ili na temelju ugovornog odnosa (ovdje na temelju Ugovora o služnosti - potvrđenog od strane Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH) ili na temelju prava puta.
Pritom, ZEK i Pravilnik izričito propisuju da su infrastrukturni operatori vlasnicima dužni plaćati naknadu za pravo puta isključivo ako u međuvremenu nisu zasnovali neko drugo stvarno pravo ili neki drugi pravni odnos. Sagledavajući svrhu i smisao ZEK-a (ratio legis i ocassio legis), kao i navedene formulacije koje je zakonodavac upotrijebio u zakonskom tekstu i Pravilniku, proizlazi da je tim odredbama predviđeno da se pravila vezano za utvrđivanje obveze plaćanja naknade za pravo puta primjenjuju samo u onom slučaju u kojem infrastrukturni operator i upravitelj odnosno vlasnik nekretnine nisu drukčije uredili svoj odnos - na drugom temelju (ovdje na ugovornoj osnovi) bez obzira da li bi se pritom radilo o ugovoru obveznopravne ili stvarnopravne naravi.
Na ovom mjestu se ujedno naglašava da odredbe ZEK-a i Pravilnika (kao lex specialis) imaju prednost nad primjenom, ne samo u slučajevima propisanim općim odredbama ZOO-a, već i u odnosu na druga pravna područja pa tako i na obveze utvrđene upravnim aktima (ovdje temeljem Rješenja HAKOM-a). Naime, čl. 160. st.
1. ZOO-a prestanak obveze ne ograničava prema nekom posebnom izvoru iz kojeg neka obveza proizlazi te se ta odredba ima tumačiti tako da djeluje na prestanak obveze općenito i bez obzira na njezin izvor. Stoga u ovoj pravnoj stvari prestanak obveze u drugim zakonom određenim slučajevima, u smislu čl. 160. st.
1. ZOO-a, kako je to određeno čl.
63. st.
8. ZEK-a i čl.
8. st.
4. Pravilnika, djeluje i u odnosu na upravni akt kao izvor obveze, kao što su to ovdje predmetna Rješenje HAKOM-a. Za potrebe odlučivanja u ovoj pravnoj stvari l. Okrivljenik skreće osobitu pažnju na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske objavljenu u Narodnim novinama br. 4/23 od 11. siječnja 2023. u kojoj se pod IV: OČITOVANJA MINISTARSTAVA (toč.14.) navodi kako: " U novom ZEK-u, koji je stupio na snagu u srpnju 2022. godine zadržana je koncepcija prava puta iz prethodnog ZEK-a. Međutim, zakonodavac je pojasnio supsidijarnu narav prava puta u odnosu na druga stvarna prava, utvrdivši u čl.
63. stavku 8. da infrastrukturni operator ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine." Ovo mišljenje u cijelosti se podudara sa pravnim stavovima l. Okrivljenika po kojem pravo puta i sklapanje ugovora o služnosti stoje u odnosu dispozitivnosti i supsidijarnosti, pri čemu je po svojoj naravi pravo puta dispozitivne i supsidijarne naravi koje se primjenjuje samo u slučaju ako stranke svoj međusobni odnos nisu uredile ugovorom. Da postojanje Ugovora o služnosti isključuje iz primjene pravo puta i plaćanje naknade po toj osnovi, nesporno proizlazi iz pravomoćnih presuda Visokog upravnog suda RH:
Tako Visoki upravni sud RH u više svojih presuda navodi: "Kako su odnosi infrastrukturnog operatora, odnosno tužitelja i upravitelja općeg dobra, odnosno zainteresirane osobe bili uređeni sklopljenim ugovorom, to prije no što je ovaj ugovor raskinut nije bilo mjesta da ove odnose u istoj pravnoj stvari rješava tuženik (HAKOM) donošenjem rješenja sukladno odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama.", "Nadalje, nije sporno da su tužitelj i zainteresirana osoba sklopile Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama kojim su ugovorile naknadu koju je tužitelj dužan plaćati za korištenje prava puta.
Budući su odnosi tužitelja i zainteresirane osobe bili uređeni sklopljenim ugovorom to prije nego je ovaj ugovor raskinut nije bilo mjesta da ove odnose u istoj pravnoj stvari rješava tuženik donošenjem rješenja sukladno odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama, a kakvo je shvaćanje ovaj Sud već zauzeo u svojoj presudi posl. br. VUS-a Us-II-130/17-7 od 6. rujna 2017.", "Pritom se napominje, da ukoliko su tužitelj i ev. Općina sklopili ugovor o zasnivanju služnosti na javnim površinama i ugovorile naknadu, te ukoliko je ugovor na snazi, nema mjesta iste odnose u istoj pravnoj stvari rješavati u postupku pred tuženikom." Sukladno naprijed navedenim stavovima izraženim u presudama VUS-a, takav Stav je zauzeo i HAKOM u nizu svojih rješenja, a ovdje se samo citira odgovarajući Stav HAKOM-a: "Rješavanje imovinskopravnih odnosa između infrastrukturnog operatora i vlasnika nekretnina putem prava služnosti ili nekih drugih stvarnih prava uređenih Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nije u nadležnosti HAKOM-a, već su vlasnici ili upravitelji nekretnina u tom slučaju zaštitu svojih prava mogu ostvarivati pred nadležnim sudovima." Obzirom da je medu strankama još uvijek na snazi Ugovor o osnivanju prava služnosti javnih površina te Ugovor o partnerskom odnosu u štićenju distributivne telekomunikacijske kanalizacije (DTK) i prava korištenja javnih površina, sukladno praksi Visokog upravnog suda RH Us-II-351/17, "HAKOM je utvrdio kako nema mjesta da stranke svoje odnose u istoj pravnoj stvari rješavaju pred HAKOM- om." Da postojanje Ugovora o služnosti ex lege isključuje obvezu plaćanja naknade za pravo puta potvrđuju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, posl. br.
Pž-2740/2022 od 27. rujna 2023.: " Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravni interes da nadležni sud svojom presudom utvrdi njegovo pravo na utvrđenje da su predmetni ugovori na snazi što u tom slučaju po sili zakona isključuje obvezu tužitelja na plaćanje obveze po bilo kojem drugom pravnom temelju – ovdje pravu puta kao zakonske služnosti, odnosno rješenju HAKOM-a koji se takva naknada utvrđuje. " kao i presuda Trgovačkog suda u Varaždinu, posl. br.: P-51/2023-31 od 17. rujna 2024.: "12. Prema tome, ukoliko se utvrdi da je otkaz Ugovora br.
F4.1-396/2013 o osnivanju prava služnosti Od 14. prosinca 2013. neosnovan i bez pravnog učinka, odnosno da je tužitelj tada već bio predmnijevani ovlaštenik stvarnog prava služnosti, to bi imalo za posljedicu da zbog postojanja stvarnog prava (predmnijevane) služnosti tuženik u smislu čl.
68. St.
8. ZEK-a nije bio ovlašten naplaćivati naknadu temeljem ovršne isprave - rješenja HAKOM-a. Drugim riječima pravo koje na strani tužitelja proizlazi iz navedenog Ugovora o osnivanju prava služnosti predstavlja to drugo pravo kojeg ima u vidu odredba čl.
68. st.
8. ZEK-a, uz koje pak navedeni Zakon vezuje izostanak obveze plaćanja naknade za pravo puta... ".Da ugovorni odnos tj. pravo služnosti ima prednost pred pravom puta i plaćanju naknade po toj osnovi, HAKOM nedvojbeno potvrđuje i u svojim javnim izlaganjima u medijima. Tako u članku u Večernjem listu, povodom stupanja na snagu novog ZEK-a, HAKOM službeno navodi: " Budući ZEK zadržao je koncepciju trenutačnog zakona koji je na snazi kad je riječ o pravu puta za postojeću infrastrukturu, pri čemu je objašnjeno da klasični stvarnopravni instituti, kao što je primjerice pravo služnosti, imaju prednost nad pravom puta..." Iz prakse sudskih i upravnih tijela proizlazi zajednički i ujednačen stav da primjenjivi zakonski i podzakonski propisi sadrže prisilne pravne norme uslijed kojih bi se učinci prava puta i obveza plaćanja naknade za pravo puta, mogli primijeniti mimo dispozicije i volje (zahtjeva) stranaka.
Ako postoji ugovor, odnosno dispozitivno uređen odnos, tada nema mjesta primjeni prava puta i naknade za pravo puta, a ako je prije ugovora rješenjem HAKOM-a bilo utvrđeno pravo puta i obveza plaćanja naknade za pravo puta, tada je činjenicom postojanja ugovora takva obveza plaćanja naknade za pravo puta ex lege prestala. I. i II. okrivljenici također navode da Oštećenik u svom optužnom prijedlogu neosnovano navodi da I. Okrivljenik ponavljano čini prekršaje koji mu se stavljaju na teret, pozivajući se pritom na nepravomoćne presude Pp-6860/2022 Od 10. ožujka 2023. i Pp-14002/2024 od 11. ožujka 2024.
Prije svega valja napomenuti da se u spomenutim slučajevima radi o nepravomoćnim presudama protiv kojih je I. Okrivljenik podnio žalbu te u odnosu na I. Okrivljenika vrijedi presumpcija nedužnosti sve dok mu se pravomoćnom odlukom o prekršaju ne utvrdi krivnja. Pozivanje na obrazloženja nepravomoćnih prvostupanjskih presuda također je neosnovano budući da sud u svom obrazloženju zanemaruje svoju temeljnu zadaću - utvrditi je li nepostupanjem okrivljenika po rješenju HAKOM-a ostvareno biće prekršaja koji im se stavlja na teret. Pritom je prvostupanjski sud bio dužan ispitati postoje li na strani okrivljenika okolnosti koje isključuju njihovu krivnju i odgovornost te jesu li uopće ispunjene pretpostavke za ostvarenje bića predmetnog prekršaja.
Okrivljenici također ukazuju da je u istoj ovakvoj činjenično-pravno stvari, također zbog navodnog nepostupanja po odlukama HAKOM-a, Grad Poreč od nadležnog inspektora elektroničkih komunikacija zatražio da Hrvatskom Telekomu d.d. (l. Okrivljeniku) izda prekršajni nalog odnosno da HAKOM po službenoj dužnosti pokrene prekršajni postupak radi kažnjavanja zbog nepostupanja u skladu s njegovim odlukama, odnosno ne obavljanju djelatnosti u skladu s čl. 28.st.
4. ZEK-a prema kojem je infrastrukturni operator vlasniku zemljišta dužan plaćati naknadu za pravo puta. Međutim, takav zahtjev Grada Poreča nakon negativne odluke HAKOM-a također je pravomoćno odbijen od strane VUS-a presudom Us-ll-334/21 od 19. svibnja 2022. lz navedenih odluka VUS-a i HAKOM-a proizlazi da ni HAKOM ni VUS nisu našli utemeljenim postupiti po zahtjevu Grada Poreča, iako je u HAKOM-ovoj nadležnosti dužnost nadzora provedbe usklađenosti poslovanja operatora elektroničkih komunikacijskih mreža s odredbama ZEK-a, kao i dužnost provođenja inspekcijskog nadzora nad primjenom ZEK-a i drugih podzakonskih akata.
Da je procijenio kako je u postupanju l. Okrivljenika zbog neplaćanja naknade za pravo puta kod istovremenog postojanja Ugovora o služnosti došlo do povrede zakona ili povrede utvrđenih obveza, HAKOM bi po službenoj dužnosti poduzeo sve mjere iz svoje nadležnosti radi sankcioniranja takvih radnji i usklađenja s obvezama utvrđenim u izdanim rješenjima o pravu puta pa bi se sam HAKOM i našao u ovom prekršajnom postupku u ulozi ovlaštenog tužitelja, a ne Oštećenik. Kada se uzme u obzir da predmetni Ugovor o služnosti predstavlja građanskopravni odnos na koji se primjenjuju odredbe Ugovora i mjerodavne odredbe ZOO-a, ZV-a, ZEK-a i Pravilnika, tada proizlazi da između Oštećenika i l.
Okrivljenika u ovom trenutku postoji samo odnos uređen Ugovorom. Sklapanjem Ugovora i pravomoćnim utvrđenjem postojanja ugovornog odnosa, kao drugog prava kojim je uređeno korištenje javnih površina u vlasništvu Oštećenika, prestala je ex lege obveza plaćanja naknade za pravo puta koja proizlazi iz Rješenja HAKOM-a, pa samim time nepostupanjem po Rješenjima HAKOM-a, smatraju da nisu počinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Postupanje sukladno pravu koje l. Okrivljeniku proizlazi iz čl.
63. St.
8. ZEK-a i čl.
8. St.
4. Pravilnika ne može dovesti do postojanja krivnje za neplaćanje naknade za pravo puta pa tako, niti do počinjenja prekršaja i/ili same prekršajne odgovornosti pa slijedom navedenog, l. Okrivljenik nije počinio prekršaj iz čl. 170. st.
1. toč.
10. ZEK-a kako mu se to neosnovano stavlja na teret. Predlažu se da po provedenom postupku oslobode od optužbe.
3. Punomoćnica tužitelja osvrćući se na glavnoj raspravi održanoj dana 10. srpnja 2025. na podnesak I. i II. okrivljenika dostavljen u spis 10. srpnja 2025. navela je da su za rješavanje u ovom prekršajnom postupku neodlučni navodi okrivljenika odnosno za rješavanje o tome jesu li oni počinili djelo prekršaja koje im se stavlja na teret, nije odlučan odnos ugovora i pravomoćnih i izvršnih rješenja HAKOM-a. Nije na prekršajnom sudu da u okviru svoje nadležnosti propisane zakonom ispituje sadržaj ugovora, već tek da utvrdi jesu li u smislu čl. 170. st.1. ZEK-a okrivljenici platili naknade koje su tim rješenjem utvrđene kao godišnje naknade za pravo puta. Ako sud utvrdi da oni nisu postupili prema tim rješenjima, onda je ostvareno biće djela prekršaja iz navedene odredbe i okrivljenici trebaju biti kažnjeni za djelo prekršaja koje im je stavljeno na teret. Presuda Vrhovnog suda broj: Rev-458/2023 od 10. prosinca 2024. na koju se I. i II. okrivljeni pozivaju u ovom podnesku donesena je u postupku u kojemu je predmet spora bio zahtjev tužitelja jedinica lokalne samouprave odnosno Grada Poreča da mu I. okrivljenik plati naknadu za pravo puta za razdoblje od 2010. do 2017. u kojemu nisu bila donesena rješenja HAKOM-a pa je konkretna odluka neprimjenjiva u ovom prekršajnom postupku budući da se radi o različitim okolnostima slučaja kao što je već navedeno. U ovom postupku je samo bitno utvrditi jesu li konkretna rješenja pravomoćna i izvršna i jesu li okrivljenici po njima postupili, budući da je tim rješenjima njima utvrđena godišnja naknada za pravo puta, a čije neplaćanje predviđa prekršajnopravnu sankciju propisanu odredbom čl. 170. st. 1. ZEK-a.
4. U tijeku dokaznog postupka pročitan je izvadak iz sudskog registra trgovačkog suda za I. okr. pravnu osobu na strani 34 do 38 spisa, rješenje Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (nadalje: HAKOM-a) od 14. studenog 2018. na strani 7 do 13 spisa, e-mail poruka na strani 14 i 15 spisa, dopunsko rješenje HAKOM-a od 2. lipnja 2020., e-mail poruka na strani 26 i 27 spisa, odluka o imenovanju ovlaštenog predstavnika na strani 72 spisa, presuda Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske od 17. srpnja 2020., ugovor T-45-125/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 21. prosinca 2010. na strani 73 do 78 spisa, presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2020. na strani 79 do 83 spisa, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. prosinca 2021. na strani 86 do 88 spisa, presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 19. svibnja 2022., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. (prilog 8.), ispis prometne stavke – potvrde isplate od 26. ožujka 2024., podnesak tužitelja od 17. veljače 2025. na strani 178-179 spisa, podnesak I. i II. okrivljenika od 12. ožujka 2025. s prilozima, podnesak I. i II. okrivljenika od 9. lipnja 2025. s prilozima, podnesak I. i II. okrivljenika od 9. srpnja 2025. s prilozima i prekršajna evidencija za I. i II. okrivljenike.
5. Iz cit. izvatka iz sudskog registra trgovačkog suda za I. okr. pravnu osobu na strani 34 do 38 spisa razvidno je da je ĐA upisan kao predsjednik društva s ovlaštenjem da zastupa isto zajedno s jednim članom uprave, dok su RA, GA, JA, ZA, FA i UA upisani kao članovi uprave s ovlaštenjem da zastupaju društvo zajedno s jednim članom uprave.
6. Iz cit. rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (nadalje: HAKOM-a) od 14. studenog 2018. na strani 7 do 13 spisa razvidno je da je I. okr. pravna osoba Hrvatski Telekom d.d. infrastrukturni operator i ima pravo puta na nekretninama koje se na dan donošenja rješenja nalaze u vlasništvu/suvlasništvu Grada Buje prema evidenciji Općinskog suda u Puli, Zemljišnoknjižnog odjela Buje na kojim nekretninama Hrvatski Telekom d.d. ima izgrađenu elektroničku telekomunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (dalje:
EKI). Prema podacima o EKI navedenim u elaboratu za pravo puta 216-16-0339-004-001 od 20. prosinca 2016. (dalje: Elaborat), a koje nekretnine koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI. Utvrđuje se da HT infrastrukturni operator ima i pravo puta na nerazvrstanim cestama na području Grada Buje navedenim u javnoj ispravi – Potvrdi Istarske županije, Grada Buje, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti od 7. rujna 2018., a koje nerazvrstane ceste se nalaze u vlasništvu Grada Buje i na kojima HT ima izgrađenu EKI, prema podacima o EKI navedenim u Elaboratu i koje koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI.
Također se navedenim rješenjem utvrđuje da HT infrastrukturni operator ima pravo puta na nekretninama u vlasništvu Grada Buje navedenim u Potvrdi Istarske županije, Grada Buje, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti od 7. rujna 2018. Također se utvrđuje da godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina prema površini zemljišta na kojem se nalazi EKI sukladno podacima navedenim u Elaboratu i vrsti zemljišta navedenoj u evidenciji Zemljišnoknjižnog odjela Buje, uz primjenu iznosa naknada i obračuna određenim u čl.
6. i 7. st. 1. – 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta. Također se utvrđuje da Grad Buje ima pravo na godišnju naknadu na pravo puta za nekretnine iz ovog rješenja od 7. ožujka 2017. odnosno od dana uknjižbe prava vlasništva-suvlasništva na nekretninama iz toč.
1. u korist Grada Buje, ukoliko je ista nastupila nakon 7. ožujka 2017. prema evidenciji Zemljišnoknjižnog odjela Buje. HT-u je naređeno da u roku od 8 dana od primitka rješenja napravi obračun godišnje naknade za pravo puta temeljem parametara iz ovog rješenja te obračun sa svim podacima koji su primjenjivi dostaviti HAKOM-u i Gradu Buje. Nadalje, obvezuje se HT u roku od 10 dana od primitka cit. rješenja platiti Gradu Buje naknadu za pravo puta iz cit. rješenja za prvu i drugu godinu. Svaka sljedeća godišnja naknada za pravo puta plaća se u roku od 8 dana od dana isteka razdoblja za koje je naknada plaćena.
7. Iz cit. e-mail poruke na strani 14 i 15 spisa proizlazi da je I. okr. pravna osoba Hrvatski Telekom d.d. potvrdio primitak rješenja HAKOM-a donesenog 14. studenog 2018. i to dana 19. studenog 2018. te obavještava oštećenika tužitelja i njegovog punomoćnika da je izvršio obračun godišnje naknade za pravo puta te da godišnja naknada iznosi 202.170,58 kuna s početkom plaćanja od 7. ožujka 2017., a sve sukladno podacima iz tablice naziva "Tablica 1 – Grad Buje – obračunska 20181114" koju je HAKOM 16. studenog 2018. dostavio HT-u.
8. Iz cit. dopunskog rješenja HAKOM-a od 2. lipnja 2020. proizlazi da HT d.d. infrastrukturni operator ima pravo puta na nerazvrstanim cestama u vlasništvu Grada Buje navedenim u javnoj ispravi – Potvrdi Istarske županije, Grada Buje od 19. svibnja 2020. na kojim nekretninama HT ima izgrađenu EKI, prema podacima o EKI navedenim u Elaboratu od 20. prosinca 2016. i koje nekretnine koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI. Također se navedenim rješenjem utvrđuje da HT infrastrukturni operator ima pravo puta na nekretninama u vlasništvu Grada Buje navedenim u Potvrdi Istarske županije, Grada Buje od 19. svibnja 2020. na kojim nekretninama HT ima izgrađenu EKI, prema podacima o EKI navedenim u Elaboratu i koje nekretnine koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI. Utvrđuje se godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina prema površini zemljišta na kojem se nalazi EKI sukladno podacima navedenim u Elaboratu i vrsti zemljišta navedenoj u evidenciji Zemljišnoknjižnog odjela Buje, uz primjenu iznosa naknada i obračuna određenim u čl. 6. i 7. st. 1. – 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta. Također se utvrđuje da Grad Buje ima pravo na godišnju naknadu na pravo puta za nekretnine iz ovog rješenja od 7. ožujka 2017. HT se obvezuje da u roku od 8 dana od primitka rješenja napravi obračun godišnje naknade za pravo puta temeljem parametara iz ovog rješenja te obračun sa svim podacima koji su primjenjivi dostaviti HAKOM-u i Gradu Buje. Nadalje, obvezuje se HT u roku od 10 dana od primitka cit. rješenja platiti Gradu Buje naknadu za pravo puta iz cit. rješenja za prvu, drugu, treću i četvrtu godinu. Svaka sljedeća godišnja naknada za pravo puta plaća se u roku od 8 dana od dana isteka razdoblja za koje je naknada plaćena.
9. Iz cit. e-mail poruke na strani 26 i 27 spisa razvidno je da I. okr. pravna osoba obavještava oštećenika tužitelja i njegovog punomoćnika nastavno na obvezu dostave podataka pod toč. 6. i 7. izreke predmetnog dopunskog rješenja da godišnja naknada iznosi 47.014,83 kune te u prilogu dostavljaju potvrdu banke kao dokaz da je plaćena naknada u iznosu od 188.059,32 kune za razdoblje od 7. ožujka 2017. do 6. ožujka 2021.
10. Iz cit. odluke o imenovanju ovlaštenog predstavnika na strani 72 spisa razvidno je da je kao ovlašteni predstavnik I. okr. pravne osobe imenovan SA, zaposlen u odjelu pravnih poslova I. okr. pravne osobe, a koja odluka je potpisana od strane RA i JA kao članova uprave.
11. Iz cit. presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 17. srpnja 2020. razvidno je da je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja HAKOM-a klasa:
UP/I-344-03/16-11/263, ur.broj: 371-10-18-20 od 14. studenog 2018. i time je upravni postupak pred Agencijom okončan.
12. Iz cit. ugovora T-45-125/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 21. prosinca 2010. na strani 73 do 78 spisa iz kojeg je razvidno da je sklopljen između I. okr. pravne osobe kao korisnika i oštećenika tužitelja, a predmet ugovora je osnivanje prava služnosti i korištenje javnih površina u vlasništvu Grada Buje u korist korisnika, a radi gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja EKI. Utvrđuje se da Grad Buje daje pravo služnosti na javnim površinama na neodređeno vrijeme.
13. Iz cit. presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2020., broj: 88. Pž-3717/2018 razvidno je da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu od 22. ožujka 2018. te se utvrđuje da je otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama T 45-125/2010 od 31. prosinca 2010. kojeg je tuženik Grad Buje izjavio 27. veljače 2017. neosnovan i bez pravnog učinka.
14. Iz cit. presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. prosinca 2021. razvidno je da se prijedlog tuženika Grada Buje za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-3717/2018 odbacuje kao nedopušten, a presuda je donesena u sporu radi utvrđenja da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama T 45- 125/2010 od 21. prosinca 2010.
15. Iz cit. presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us II-334/21-8 od 19. svibnja 2022. proizlazi da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Grad Poreč – Parenzo za poništenje rješenja HAKOM-a klasa: UP/I-344-07/21-01/48 ur.broj:
376-05-3-21-04 od 14. listopada 2021., a povodom odbijenog prigovora tužitelja Grada Poreča podnesenog protiv obavijesti inspektora elektroničkih komunikacija kojom se tužitelj sukladno odredbi čl. 42. st. 3. Zup-a obavještava da ne postoje uvjeti za pokretanje inspekcijskog postupka po službenoj dužnosti.
16. Iz cit. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. između ostalog proizlazi da je zakonodavac pojasnio supsidijarnu narav prava puta u odnosu na druga stvarna prava, utvrdivši u čl. 63. stavku 8. da infrastrukturni operator ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturi operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine.
17. Iz cit. ispisa prometne stavke – potvrde isplate od 26. ožujka 2024. razvidno je da je H.T. d.d. isplatio primatelju Grad Buje iznos od 9.614,23 € na ime naknade za EKI.
18. Iz cit. podneska tužitelja - očitovanja na pisanu obranu od 18. veljače 2025. na strani 178-179 spisa razvidno je da je tužitelj naveo da se pisane obrane okrivljenika u potpunosti iscrpljuju u tvrdnji da nemaju obvezu plaćanja godišnjih naknada za pravo puta koje su utvrđene pravomoćnim rješenjima HAKOM-a, jer da između tužitelja i I. okrivljene pravne osobe postoji Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama broj: T-45-125/2010 od 21. prosinca 2010. Rješenjem HAKOM-a klasa:
UP/I-344-03/16-11/263, ur.broj: 376-10-118-20 od 14. studenog 2018. i dopunskim rješenjem klasa: UP/I-344-03/16-11/263 ur.broj: 376-05-3-20-25 od 2. lipnja 2020. su konačna, izvršna i pravomoćna. Tužitelj navodi da je I. okr. pravna osoba bila dužna postupiti prema navedenim rješenjima, odnosno platiti godišnje naknade za pravo puta koje su utvrđene tim rješenjima u rokovima iz tih rješenja, a što I. okr. pravna osoba nije učinila. Tužitelj se poziva na čl. 94. Prekršajnog zakona u kojem je propisano da je nadležnost općinskih sudova kada rješavaju prekršajne predmete jasno određena i ograničena na ocjenu je li prekršaj počinjen ili nije – odnosno u konkretnom slučaju je li I. okr. pravna osoba postupila po navedenim rješenjima ili nije te da ocjena postoji li između stranaka ugovor i ima li on utjecaja na pravomoćnu obvezu utvrđenu rješenjima HAKOM-a. Također je naveo da je u objektivno identičnim predmetima Sud donio više presuda u kojima je okrivljenike oglasio krivima za počinjenje prekršaja iz čl. 170. Zakona o elektroničkim komunikacijama, primjerice presudama Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj: Pp-6860/2022 od 10. ožujka 2023., presudu Pp-14002/2023 od 11. ožujka 2024. i presudu Pp-7828/2024 od 27. siječnja 2025., uz obrazloženje da okrivljenici nisu postupili prema izvršnim odlukama HAKOM-a, a i da dužnost prekršajnog suda nije utvrditi u kakvom su odnosu rješenja HAKOM-a i Ugovor o služnosti te da sud nije institucija koja bi mogla ili smjela prihvatiti opravdanim nepoštivanje naloga nadležnog upravnog tijela, a još manje propitivati zakonitost tih naloga te u odnosu na ugovor okrivljenici trebaju štititi svoja prava u drugim postupcima, a koji nisu prekršajni. Tužitelj smatra kako je dokazano da okrivljenici u ovom postupku nisu postupili prema navedenim rješenjima HAKOM-a te predlaže da ih se proglasi krivima i kazni novčanim kaznama iz čl. 170. st. 1. i 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama.
19. Iz cit. podneska branitelja I. i II. okrivljenika od 12. ožujka 2025. s prilozima na strani 181-192 spisa razvidno je da su okrivljenici po braniteljima iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o. iz Zagreba, dostavili presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske te I. i II. okrivljenici u bitnome navode da pravnom shvaćanju proizlazi da u ovoj pravnoj stvari Ugovor koji su sklopili I. okr. pravna osoba i Grad Buje obvezuje, jer je i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda, a koja se nalazi u spisu utvrđeno da je izjava o otkazu neosnovana i bez pravnog učinka s pravnom posljedicom da Ugovor obvezuje i I. okrivljenu pravnu osobu i Grad Buje. Nadalje ističu da Vrhovni sud jasno i nedvosmisleno utvrđuje da upravitelj cestovnog zemljišta nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa u situaciji dok su stranke vezane ugovorom, te da bi to značilo da I. okrivljena pravna osoba nije dužna plaćati, a Grad Buje nije ovlašten tražiti plaćanje preko ugovorenog godišnjeg iznosa u situaciji dok su stranke vezane ugovorom. Predlažu da se I. i II. okrivljenici oslobode od optužbe. U prilogu podneska dostavili su presude Vrhovnog suda RH broj:
Rev-1397/2021-2 iz koje proizlazi da se odbija revizija tuženika kao neosnovana uz obrazloženje da u slučaju kada postoji namjera zasnivanja stvarnog prava, jer je tuženik ovlastio tužitelja da uknjiži pravo služnosti na javnim cestama bez ikakve daljnje suglasnosti ili privole, tada sklapanje ugovora i osnivanje prava stvarne služnosti ima svoj temelj u odredbi čl. 122. Zakona o cestama što proizlazi iz čl. 1. Ugovora stranaka, tada do prestanka prava koje je stekao stjecatelj (on je zapravo predmnijevani ovlaštenik prava služnosti koji uživa i stvara pravnu zaštitu iz čl. 235. ZV) ne dolazi na temelju otkaza u smislu čl. 212. ZOO, jer se radi o posebnom pravnom odnosu sa stvarnopravnim učincima, stoga do prestanka tog prava dolazi samo u skladu s odgovarajućim propisima koji se odnose na prestanak prava služnosti (prije svega čl. 237. – 245. ZV).
20. Iz cit. podneska branitelja I. i II. okrivljenika od 9. lipnja 2025. s prilozima na strani 194-204 u bitnome proizlazi da okrivljenici po branitelju dostavljaju najnoviju presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske te navode da Vrhovni sud jasno i nedvosmisleno utvrđuje da upravitelj cestovnog zemljišta Grad Buje nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa u situaciji, dok su stranke vezane Ugovorom te predlažu osloboditi okrivljenike od optužbe. U prilogu su dostavili presudu Vrhovnog suda RH, broj: Rev-569/2023-2 iz koje proizlazi da je revizija tužitelja [adresa] kojeg zastupa punomoćnik PA, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika iz Zagreba, Hrvatski Telekom d.d., odbijena kao neosnovana. Iz iste proizlazi da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje, ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.
21. Iz cit. podneska I. i II. okrivljenika od 9. srpnja 2025. s prilozima u bitnome je razvidno da I. i II. okrivljenici ističu da u prekršajnom postupku sukladno čl. 4 Prekršajnog zakona nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti prekršajna sankcija ako nije kriv za prekršaj za koji se tereti. Nadalje, okrivljenici navode da je čl.
3. st. 3 ZKP-a propisano: „Dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika." Okrivljenici ističu da ne mogu biti osuđeni za prekršaj u situaciji u kojoj ne postoji njihova protupravna odgovornost, odnosno za djelo u kojem ne postoji protupravnost postupanja, koja je propisana kao osnovna pretpostavka o kojoj ovisi počinjenje prekršaja. I. okrivljenik koristi cestovno zemljište u vlasništvu i pod upravom Grada Buje na način da na tom cestovnom zemljištu ima položene svoje vodove (elektronička komunikacijska infrastruktura - EKI) koji mu služe za obavljanje redovite djelatnosti pružanja usluga elektroničkim komunikacijama sukladno ZEK-u uz napomenu da je EKI sukladno čl.
3. ZEK-a utvrđen kao stvar od državne važnosti, kao i sama djelatnost koja je od interesa za Republiku Hrvatsku. Međusobni odnos HT-a i Grada Buje vezano za korištenje predmetnog cestovnog zemljišta za potrebe na kojim je položen EKI kojim obavlja svoju djelatnost HT (I. okrivljenik) su HT i Grad Buje kao ugovorne strane uredile dvostrano obvezujućim pravnim poslom i to Ugovorom T45-125/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 21. prosinca 2010. Grad Buje je jednostrano otkazao predmetni Ugovor pozivajući se na redovni otkaz i čl. 212.
Zakona o obveznim odnosima dana 27. veljače 2017. l. okrivljenik je podnio tužbu za utvrđivanje neosnovanosti otkaza te je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj: 88 Pž-3717/2018 od 26. listopada 2020. preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Pazinu i sudio da se utvrđuje da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama br:45-125/2010 od 21. prosinca 2010. kojeg je Grad Buje izjavio 27. veljače 2017. U međuvremenu nakon što je jednostrano otkazao Ugovor, Grad Buje je pokrenuo postupak pred HAKOM-om kako bi HAKOM kao nadležno regulatorno tijelo u situaciji u kojoj nema ugovornog odnosa kao posljedica njegove izjave o otkazu, donio rješenje kao upravni akt, kojim će, odrediti naknadu za korištenje istog cestovnog zemljišta na kojem su položeni vodovi HT-a — EKI (isto ono zemljište i isti EKI koji je predmetom uređenja odnosa između HT-a i Grada Buja temeljem Ugovora kojeg je Grad Buje bio otkazao, a sve primjenom Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (NN 152/11, 151/14, 95/ 17) kao provedbenog podzakonskog akta kojim je HAKOM nadležan da utvrđuje naknadu za korištenje cestovnog zemljišta pod upravom jedinica lokalne samouprave kada između infrastrukturnog operatora (ovdje l. okrivljenika) i jedinice lokalne samouprave ne postoji Ugovor kojim su oni međusobno uredili uvjete korištenja cestovnog zemljišta za potrebe predmetnog EKI-ja (tzv. pravo puta).
HAKOM je prihvatio stav Grada Buja da ne postoji ugovorni odnos kojim su HT i Grad Buje uredili svoj međusobni odnos vezano za korištenje predmetnog zemljišta, prihvaćajući da je izjavom o otkazu prestao prethodni ugovorni odnos o korištenju tog zemljišta te s obzirom da nema više uređenog odnosa da postoje procesne i materijalno pravne pretpostavke da HAKOM provede postupak i donese upravni akt. Tako je HAKOM donio rješenje KLASA: UPIl-344-03/16 1/263, URBROJ: 376-1 -18- 20 od 14. studenog 2018. i rješenje KLASA: UP/l-344-03/16- 1/263, URBROJ: 376-0 3-20-25 od 2. lipnja 2020., kojima je utvrdio da je HT infrastrukturni operator i da ima pravo korištenja cestovnog zemljišta za potrebe EKI-ja s kojim obavlja djelatnost pružanja usluge elektroničkih komunikacija, odnosno rješenjem je utvrđeno da se radi o istom cestovnom zemljištu i istom EKI-ju koji su predmetom ugovornog odnosa te s obzirom da je prihvatio pravni stav da taj ugovor više ne postoji, jer je otkazan, donio je predmetno rješenje kojim je ujedno naložio HT-u da je dužan platiti naknadu za korištenje cestovnog zemljišta pod upravom jedinice lokalne samouprave – ovdje Grada Buje za potrebe svog EKI-ja.
I. okrivljenik je osporavao predmetno rješenje HAKOM-a pred Visokim upravnim sudom, koji je tužbu HT-a odbio, čime je rješenje HAKOM-a kao upravni akt postao pravomoćan. Vrhovni sud je po reviziji nekih drugih jedinica lokalne samouprave u pravnim stvarima koje su slične ili istovjetne pravne i činjenične osnove zauzeo pravno shvaćanje po kojem HT, u situaciji u kojoj postoji Ugovor koji je na snazi kojim su HT i Grad Buje uredili svoj međusobni odnos o korištenju cestovnog zemljišta, nije dužan plaćati naknadu za pravo puta po nekoj drugoj osnovi (temeljem zakona i/ili upravnog akta HAKOM-a); tako navodi VSRH u odluci Rev-569/2023-2 od 29. travnja 2025.
Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako se citira: "U pogledu trećeg pravnog pitanja je prvenstveno za obrazložiti da je člankom 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine”, broj 95/17 — dalje: Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika/17) dotadašnjem članku 8. dodan stavak 4., koji glasi: „4) Obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.” Trećim se pravnim pitanjem zapravo propituje utjecaj postojećeg ugovornog odnosa na obvezu plaćanja naknade za pravo puta u smislu odredba Zakona o telekomunikacijama. lz toga je za zaključiti da unatoč regulaciji čl.
8. st.
4. Pravilnika/11 (kao i ranije važećih pravilnika koji su na uglavnom podudaran način regulirali tu materiju) u slučaju postojanja takvog ugovornog odnosa, izostaje pravo tužitelja zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa. Nadalje se ističe da je VSRH u svojoj presudi Rev-458/2023 od 10. prosinca 2024. u činjeničnopravno identičnoj pravnoj stvari odbio reviziju Grada Poreča i potvrdio da sve dok su stranke vezane ugovorom, vlasnik zemljišta nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa, niti postoji obveza infrastrukturnog operatora plaćati bilo kakvu naknadu preko ugovorenog iznosa.
„lz navedenog proizlazi da su stranke svoje odnose u pogledu plaćanja naknade za pravo puta za cijelo razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom uredile ugovorom, time da je obveza tuženika za plaćanje naknade na temelju rješenja HAKOM-a od 25. listopada 2017., izmijenjena s danom 15. srpnja 2016. Sve ugovoreno sukladno ugovoru I. okrivljenik je uredno podmirio za utuženi period Gradu Buje, a čemu je u spis dostavio i dokaze o uplatama.. Koncept supsidijarnosti je zadržao i najnoviji ZEK iz 2022. što potvrđuje i Ministarstvo pravosuđa u svom mišljenju koje je citirao Ustavni sud u svojoj odluci Us-I-3024/2022 i dr. od 20. prosinca 2022.
Podnositelj ustavne tužbe skreće osobitu pažnju na obrazloženje Odluke USRH pod IV: OČITOVANJA MINISTARSTAVA (toč. 14.) u kojem se na str.
48. navodi kako: „U novom ZEK-u, koji je stupio na snagu u srpnju 2022. godine zadržana je koncepcija prava puta iz prethodnog ZEK-a. Međutim, zakonodavac je pojasnio supsidijarnu narav prava puta u odnosu na druga stvarna prava, utvrdivši u čl.
63. stavku 8. da infrastrukturni operator ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturi operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine. S obzirom je u ovom predmetu ugovor na snazi i imajući u vidu gore navedene odredbe kao i odluku Ustavnog suda te mišljenje Ministarstva priloženo kao prilog 5. potvrđeno i pravnim shvaćanjem VSRH da je infrastrukturni operator dužan plaćati samo onu naknadu koja je ugovorena te da nije dužan plaćati onaj iznos naknade koji prelazi ugovorenu naknadu bez obzira što je pravomoćnim upravnim aktom HAKOM-a utvrđena ta viša naknada za isto korištenje cestovnog zemljišta te polazeći od ovakvog pravnog pristupa. l. okrivljenik ističe da ne postoji niti protupravnost u njegovom propuštanju izvršavanja pravomoćnog upravnog akta HAKOM-a u odnosu na onaj dio plaćanja naknade koja prelazi ugovoreni iznos.
Iz navedenog proizlazi da nema protupravnosti (budući se korištenje temelji na Ugovoru, pravomoćnoj presudi, zakonskim odredbama o supsidijarnosti i dispozitivnosti te čl.
11. ZOO-a — po kojem Ugovor ima prednost pred naknadom koja proizlazi iz zakona, pravnom shvaćanju Ministarstva pravosuđa te VSRH) te stoga da nema niti obilježja izvršenja prekršajnog djela kako je on propisan odredbom čl. 170 stavka 1. točke 10 i stavka 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama, jer postoji izostanak protupravnosti kao osnovne pretpostavke bez koje nema prekršaja odnosno ne može postojati prekršajna odgovornost ako nema protupravnosti koja je pretpostavka prekršaja. Grad Buje namjerno ignorira Ugovor i ne poštuje pravomoćnu sudsku odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iako su sukladno čl. 6 st. 3 Zakona o sudovima svi u Republici Hrvatskoj dužni poštovati pravomoćne sudske odluke te maliciozno opetovano pokreće prekršajne postupke kao navodni oštećenik u smislu čl. 113 u vezi s čl. 109 Prekršajnog zakona.
Okrivljenici ističu da Grad Buje nema pravni interes za podnošenje optužnog prijedloga u situaciji u kojoj je HT obrazložio da za Grad Buje ne prijeti nikakvo ugrožavanje imovine odnosno umanjenje njegove imovine time što HT ne plaća naknadu utvrđenu Rješenjem HAKOM-a i to zbog okolnosti da nakon pravomoćnosti presude kojom je utvrđena neosnovanost otkaza Ugovora HT nije obvezan plaćati naknadu po Rješenju HAKOM-a u višem iznosu od onoga koji je ugovoren (a što potvrđuje gore citirana odredba ZEK-a, čl. 63, a navedeno je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske).
Okrivljenici ističu da ne mogu biti proglašeni i utvrđeni odgovornima za predmetni prekršaj, ako u odnosu na taj prekršaj ne postoji njihovo protupravno postupanje. Protupravno postupanje l. i Il. okrivljenika ne može postojati u situaciji u kojoj postoji Ugovor koji važi u međusobnom odnosu l. okr. i Grada Buja, koji je potvrđen pravomoćnom presudom da je valjan i da je na snazi, a Grad Buje slobodne i ozbiljne volje na način da je tim ugovorom između ostalog i ugovorena cijena koju je s jedne strane HT (ovdje l. okrivljenik) dužan plaćati, a s druge strane Grad Buje ima pravo tražiti naplatu tako ugovorenog iznosa, što ujedno znači da nema pravo potraživati višu naknadu od one koja je ugovorena.
Nesporno je da predmetno Rješenje HAKOM-a kojim je naloženo plaćanje veće naknade nije ukinuto i izmijenjeno, ali bez obzira na to, Općinski prekršajni sud u Zagrebu u ocjeni postojanja protupravnosti kao osnovne pretpostavke za prekršajnu odgovornost kod opisanog činjeničnog historijata ne može uzeti kao jedino i isključivo mjerodavno postojanje pravomoćnog upravnog akta i onoga što je u njemu sadržano, a da pritom ne uzme u obzir i ne ocijeni sve ostale okolnosti koje bi mogle imati utjecaj za ocjenu protupravnosti, a na koje okrivljenici u prekršajnom postupku detaljno skreću pozornost te obrazlažu razloge zbog kojih ne postoji protupravnost, a time niti prekršajna odgovornost.
U ovoj pravnoj stvari se ne može ocjenjivati protupravnost samo uzimajući u obzir pukim formalističkim pristupom samo jednu od činjenica, a pritom da se ne uzmu, niti druge činjenice o kojima ovisi ocjena da Ii je neko djelo protupravno ili ne. Načelo pravne sigurnosti ne dozvoljava da primjenom vladavine prava i načela zakonitosti postoj takva pravna nesigurnost da u istoj stvari postoje potpuno oprečne i suprotne obveze koje proizlaze iz istovremeno postojećih pravnih izvora za te obveze. Pravna sigurnost ne dopušta i s njom nije sukladna ovakva situacija po kojoj je jedna osoba s jedne strane oslobođena plaćanja, a s druge strane je istovremeno u obvezi plaćanja iste obveze.
Osim toga, u pravnoj stvari u kojoj postoji u najmanju ruku sumnja u postojanje protupravnosti po pravilima koja važe za kazneno pravo koja se na odgovarajući način primjenjuju u prekršajnom pravu u sumnji treba tumačiti u korist okrivljenika (in dubio pro reo). Okrivljenici ističu da su i prekršajni sudovi dužni prilikom suđenja primjenjivati Ustav RH i međunarodne ugovore, kao što je Konvencija za zaštitu Ijudskih prava i temeljnih sloboda u smislu čl. 4 . i 5 . Zakona o sudovima, odnosno čl.
34. Ustava kojim je propisano da su međunarodni ugovori u primjeni iznad hrvatskih zakona. Predmetni pravomoćni upravni akt je donesen temeljem ZEK-a i u očito je suprotnosti sa stečenim pravim i legitimnim očekivanjima u smislu primjene navedene odredbe medu rodnog ugovora kojeg prihvaća u svojoj praksi i Ustavni sud RH pa stoga uzimajući u obzir hijerarhiju propisa u njihovoj primjeni u ovoj pravnoj stvari treba uzeti u obzir zaštitu koja I. okrivljeniku proizlazi iz međunarodnog ugovora, jer je nesporno da je Rješenje HAKOM-a kao upravni akt je u suprotnosti i u koliziji s legitimnim očekivanjima koja I. okrivljeniku pripadaju temeljem Ugovora.
Ustavni sud je u odluci broj: U-III-5095/2017 od 3. prosinca 2019. jasno naznačio ustavne zahtjeve vezane uz ustavno jamstvo prava vlasništva (shvaćenog u širokom smislu, sukladno ustavnosudskoj praksi), odnosno zaštitu imovinskih prava, ističući: „35. Ustavni sud napominje da su sva državna i ina tijela s javnim ovlastima dužna u svom djelovanju paziti da ne dovedu u pitanje najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske propisane člankom 3. Ustava, Od kojih je u konkretnom slučaju mjerodavna nepovredivost vlasništva, čiji se sadržaj, opseg i doseg detaljnije razrađuju člankom 16., člankom 48. stavcima 1. i 2. i člankom 50.
Ustava.
36. Stoga su državna i ina tijela dužna, u svim slučajevima u kojima stranke istaknu prigovor miješanja (zadiranja) u pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava osigurati pravičnu ravnotežu između zahtjeva za poštovanjem i zaštitom jamstva prava vlasništva i njemu suprotstavljenog zahtjeva koje postavlja javni interes (koji može uključivati i zaštitu suprotstavljenih prava ili interesa trećih privatnih soba). U tu svrhu ta su tijela dužna ispitati: prije svega radi li se u konkretnom slučaju o imovini koja ulazi u doseg zaštite jamstva prava vlasništva propisanog člankom 48. stavkom 1.
Ustava, potom je li zahtijevano miješanje u jamstvo prava vlasništva utemeljeno na zakonu, zatim teži li se zahtijevanim miješanjem ostvariti legitimni cilj, te je li cilj koji se nastoji ostvariti razmjeran predloženom sredstvu miješanja." l. okrivljenik smatra da miješanje u njegovu imovinu (to jest neosnovano potraživanje Grada Buja naknade i po ugovoru i po rješenju HAKOM-a), ne prolazi ni „prvu stepenicu”, to jest ni test zakonitosti u značenju koje mu daje ESLJP. Okrivljenici se pozivaju na sljedeća ustaljena stajališta Ustavnog suda: "Sudska interpretacija činjenica, okolnosti i događaja mora biti takva da ne ostavlja nikakve dvojbe je li sud svoju pažnju usmjerio na pitanja koja je bio obvezan razmotriti i je li isključio pitanja koja su irelevantna za ono što je u konkretnom predmetu morao razmotriti” (odluka broj:
U-111-2616/2015 od 2. ožujka 2016., točka 10.; odluka broj: U-lll5807/2010 od 30. travnja 2013., točka 25.). Pravna sigurnost, pravna izvjesnost, pravna predvidljivost, kao i sudska dosljednost na kojim zahtjevima počiva vladavina prava, najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske te ustavni zahtjev za razmjernošću pri nametanju pojedinačnih tereta radi ostvarenja općeg interesa, u ovom prekršajnom postupku treba biti poštovan. Slijedom svega do sada navedenog okrivljenici ponovno ističu da nisu počinili prekršaj koji im se stavlja na teret te se predlaže da ih se oslobodi od optužbe.
22. Iz cit. prekršajne evidencije razvidno je da je I. okr. pravna osoba prekršajno osuđivana, ali ne za istovrsni prekršaj, dok II. okrivljenik nije prekršajno osuđivan.
23. U završnoj riječi zz punomoćnika tužitelja izjavila je da je iz rezultata dokaznog postupka očito da su okrivljenici počinili djelo prekršaja koje im se stavlja na teret, odnosno da nisu postupili prema konačnim izvršnim i pravomoćnim rješenjima HAKOM-a navedenim u činjeničnom opisu tužiteljevog optužnog prijedloga, za ocjenu postojanja prekršaja neodlučni su ugovori o osnivanju prava služnosti sklopljeni između tužitelja i I. okr. već iz objektivnog razloga da je Prekršajni sud nadležan rješavati o prekršajnima, a ne ispitivati obvezno-pravne odnose. U više objektivno identičnih predmeta u istim činjeničnim i pravnim situacijama, ovaj prekršajni sud donio je odluke kojima je okrivljenike proglasio krivima za počinjenje istog djela prekršaja. Tužitelj upućuje na one odluke koje je naveo u svom optužnom prijedlogu i podnesku od 17. veljače 2025. Osim tih odluka ovaj sud donio je i objavio presude broj: Pp- 13799/2024 od 21. ožujka 2025. i Pp-13796/2024 od 31. ožujka 2025. kojim su također okrivljenici proglašeni krivima i u tom postupku okrivljenici se pozivaju na odluku Vrhovnog suda broj: Rev-458/2023 od 10. prosinca 2024. Očitim je da Prekršajni sud smatra taj argument okrivljenika nevažnim za rješavanje o prekršaju pa ih je oglasio krivima. Zaključuje se da okrivljenici ponavljano u povratu čine ista djela prekršaja, odnosno ne postupaju po mnogim rješenjima HAKOM-a pa se predlaže sudu da okrivljenike kazni najvišom propisanom kaznom da bi prevenirao daljnje isto postupanje okrivljenika.
24. U završnoj riječi braniteljica I. i II. okrivljenika izjavila je da osporavaju u cijelosti navode tužitelja. Navela je da okrivljenici nisu počinili prekršaj koji im se stavlja na teret pogotovo nisu počinili prekršaj u povratu. Neosnovani su navodi tužitelja da okrivljenici opetovano čine isti prekršaj. Upravo je tužitelj taj koji ne poštuje odluke i to odluke Vrhovnog suda koje su dostavljene u ovaj spis kao i pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je pravomoćno utvrđeno da je neosnovan i bez pravne važnosti tužiteljev otkaz ugovora o služnosti. Postojanje ugovora o služnosti potvrđeno pravomoćnom presudom VTS-a su dužni u RH poštovati svi sukladno čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, što tužitelj opetovano ignorira. Vrhovni sud je u više odluka odgovorio da obveza plaćanja naknade po ZEK-u prestaje po samom zakonu u slučaju kada postoji ugovor, znači, dokle god postoji ugovor, I. okr. nije dužan plaćati ništa drugo osim onoga što je ugovoreno u ugovoru o služnosti. Osim toga navodi se da tužitelj nema niti pravni interes za pokretanje prekršajnog postupka u smislu čl. 113. PZ-a. Tužitelj ni na koji način nije oštećen, dokazi o uplatama su dostavljeni u spis. U ovom predmetu nema štete ni ugroze bilo kakvih imovinskih prava tužitelja, nema protupravnosti, nije počinjen prekršaj, nema krivnje I. i II. okrivljenika te nema protupravnosti postupanja. Slijedom navedenog okrivljenici predlažu da naslovni sud oslobodi okrivljenike od optužbe.
25. U završnoj riječi ovlašteni predstavnik I. okr. pravne osobe izjavio je da u cijelosti ostaje kod navoda iz obrane i svih navoda iznesenih u podnescima.
26. Analizirajući obranu I i II okrivljenika i provedeni dokazni postupak, te ocjenjujući dokaze u smislu čl.
88. st.
2. Prekršajnog zakona, sud smatra utvrđenim da su okrivljenici počinili prekršaj na način i pod uvjetima kako im je optužnim prijedlogom stavljeno na teret. U provedenom postupku nesporno je utvrđeno da okrivljenici kao pravna i odgovorna osoba u pravnoj osobi nisu postupili prema izvršnoj odluci Agencije. Ovako utvrđeno činjenično stanje proizlazi iz obrane okrivljenika u kojoj iako poriču, činjenično priznaju počinjenje prekršaja, kao i iz svih provedenih dokaza tijekom postupka. Naime, nesporno je da je HAKOM donio predmetna rješenja koja su postala izvršna, a u kojima je I okr. pravnoj osobi naloženo ispunjenje obveze u određenom roku prema tužitelju tj. da obračuna i plati naknadu za pravo puta tužitelju oštećeniku te je nesporno da I okr. pravna osoba isto nije učinila, odnosno nije postupila po izvršnom rješenju Agencije, čime su u ponašanju I i II okrivljenika ostvareni svi elementi bića djela prekršaja stavljenog im na teret.
Okolnosti na koje se okrivljenici pozivaju u pisanoj obrani, nisu od utjecaja na postojanje prekršajne odgovornosti okrivljenika, jer predmet ovog prekršajnog postupka nije ocjena zakonitosti donesenih upravnih odluka, već utvrđenje činjenice jesu li okrivljenici po navedenim odlukama Agencije postupili ili nisu, a nesporno je da to nisu učinili. Iz navedenog proizlazi i odluka o krivnji. Jednako tako, suprotno navodima okrivljenika budući da je tužitelju počinjenim prekršajem povrijeđeno imovinsko pravo, ima svojstvo oštećenika tužitelja i ovlašten je sudu podnijeti optužni prijedlog.
U odnosu na prigovor protupravnosti valja napomenuti da je činjenična zabluda pogrešna ili nedostatna predodžba o bitnim stvarnim okolnostima, tj. o činjeničnoj situaciji u koju ulaze i normativna obilježja u vrijeme počinjenja djela. Prema prigovoru okrivljenika, radilo bi se o zabludi o okolnostima (razlozima) isključenja protupravnosti. To je zapravo zabluda o činjeničnim pretpostavkama razloga isključenja protupravnosti. Zabluda o biću prekršaja zabluda je o obilježjima prekršaja. Može se odnositi na bilo koje obilježje prekršaja (radnju, uzročnu vezu, posljedicu, objekt radnje, modalitete).
Za opstojnost te zablude bitno je da se odnosi na okolnost koja je unutar obilježja zakonskoga bića djela. Budući da se radi o okolnosti koja je u sklopu činjenične situacije djela kao stvarne pojave, ali nije u sklopu zakonskih obilježja, takva je zabluda irelevantna. Dakle, predmet ovog prekršajnog postupka nije ispitivanje zakonitosti donesene odluke Agencije, jer su okrivljenici svoje interese trebali ostvariti pred drugim nadležnim pravosudnim tijelima, a postupajući pažnjom „dobrog gospodarstvenika“ ne zanemariti činjenicu da ne postupanjem po izvršnoj odluci Agencije dok ona pravno egzistira, čine prekršaj iz cit. odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama.
Slijedom navedenoga, obranu okrivljenika sud nije prihvatio, držeći ju neutemeljenom i usmjerenom ka izbjegavanju prekršajne odgovornosti, stoga su proglašeni krivim i kažnjeni kao u izreci presude. Pri tome valja napomenuti da je sud odbio dokazni prijedlog braniteljice I. i II. okrivljenika da se ispita gradonačelnik [adresa] – TA na okolnost nepoštivanja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i samog ugovora, jer smatra činjenično stanje dovoljno utvrđenim, a njegovo ispitivanje se ukazuje suvišnim i nije bitno za utvrđivanje odlučnih činjenica.
27. Odlučujući o vrsti i mjeri prekršajne sankcije, Sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da ista bude lakša ili teža za okrivljenike, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, njihovo ponašanje nakon počinjenog prekršaja te ukupnost osobnih i društvenih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja te je okrivljenicima kao olakotnu okolnost uzeo u obzir činjenično priznanje, prekršajnu neosuđivanost I okr. pravne osobe za istovrsni prekršaj i prekršajnu neosuđivanost II okrivljenika, dok otegotne okolnosti nisu nađene. Cijeneći sve okolnosti koje se tiču prekršaja i počinitelja, Sud je okrivljenicima izrekao novčane kazne u označenom iznosu, smatrajući da će se upravo takvim kaznama u potpunosti postići svrha kažnjavanja te da će ista dovoljno utjecati na okrivljenike da ubuduće ne čine prekršaje, kao i na svijest građana o povredi javnog poretka, društvene discipline, te pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Sud je primijenio i odredbu čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona na način da im je omogućio da plaćanjem dviju trećina izrečene novčane kazne ista bude smatrana plaćenom u cijelosti.
28. Na temelju u izreci citiranih odredbi Prekršajnog zakona okrivljenici su dužni naknaditi troškove postupka u paušalnom iznosu, odmjerene prema složenosti i duljini trajanja postupka.
U Zagrebu, 14. srpnja 2025.
Zapisničarka
Sutkinja
Lea Jagatić
Daniela Šola
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pisano u dva istovjetna primjerka putem ovog suda, na adresu Općinski prekršajni sud u Zagrebu, Zagreb, Avenija Dubrovnik 8, pozivom na gornji broj, a o žalbi odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske.
Dostavna naredba:
1. I. okrivljena pravna osoba HRVATSKI TELEKOM d.d., [adresa],
2. II. okrivljenik NA, [adresa],
3. Tužitelj, Grad Buje, Buje, Istarska 2,
4. Branitelj I. i II. okr., OD Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o., Zagreb,
Miramarska 24,
5. Punomoćnik tužitelja, Odvjetnik PA, [adresa],
6. Spis.