I Kž-153/2000-15 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-153/00-15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A i R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, mr. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. siječnja 2000. br. K-228/99, u sjednici održanoj 7. prosinca 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

presudio je i riješio je:

I. Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. B. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

II. Odbacuje se kao nedopuštena žalba opt. M. B. podnesena po odvjetniku M. U..

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. M. B. je proglašen krivim zbog kaz. djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, opisanog pod toč. 1., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, i kaz. djela iz čl. 173. st. 1. KZ, opisanog pod toč. 2. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je za oba djela u stjecaju, na temelju čl. 60. st. 1. i st. 2. toč. c. KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. srpnja 1999. godine, pa nadalje, a izrečena mu je i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ.

Istom presudom i njenim ispravkom, prema opt. D. G. primijenjena je uvjetna osuda sa izrečenom kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca i rokom kušnje od dvije godine zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 1. KZ, opisanog pod toč. 3.

Protiv te presude, samo u pogledu kaznenog djela opisanog pod toč. 1. izreke, podnio je žalbu opt. M. B., osobno i po braniteljici N. P., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji i predložio da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba odbije kao neosnovana.

Na zahtjev optuženika, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća ovoga suda uredno su obaviješteni on i braniteljica, pa kako braniteljica nije pristupila, a vijeće nije našlo da bi nazočnost optuženika bila svrhovita, to je sjednica održana u njihovoj odsutnosti na temelju čl. 374. st. 2. i 4. ZKP.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Neosnovana je, naime, tvrdnja da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ocjenu proturječnih iskaza, s jedne strane obrane optuženika, a s druge iskaza ispitanih svjedoka, djelatnika policije.

Jer, suprotno izloženim paušalnim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge upravo za sve odlučne činjenice, ti razlozi su jasni, određeni i logični, bez ikakva proturječja, a sadrži i ocjenu kako obrana optuženika, tako i svih izvedenih dokaza, uključujući tu i razloge zbog kojih je sud prihvatio kao istinite iskaze svjedoka D. F. i M. M., a ne obrane (obojice optuženika) u pogledu kaznenog djela opisanog pod toč. 1. izreke (str. 6. st. 8, str. 7. st. 3. i 4).

Ni time što svjedoci F. i M. nisu ispitani tijekom istrage na okolnosti provedene zasjede, već samo na one vezane za pretragu stana opt. B., nije počinjena bilo koja bitna postupovna povreda, pa tako ni ona iz čl. 367. st. 3. ZKP, koja se u toj fazi postupka niti ne može ostvariti, čak da su točni navodi u (osobnoj) žalbi opt. B. u pogledu manjkavosti pri ispitivanju svjedoka po istražnom sucu, a nisu.

Radi se o tome da istražni sudac jednostavno nije ispitao svjedoke na okolnosti vezane za provedenu zasjedu, a da je ona stvarno provedena ne proizlazi samo iz iskaza svjedoka F. i M. datih tijekom glavne rasprave, već i iz izvješća o zasjedi sačinjenog odmah dana 9. srpnja 1999. godine (l. 11), potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, droge heroin, od opt. G. (l. 12), a djelomično i iz obrane opt. G. (l. 17).

Time, pak, što je djelatnost opt. B. opisane pod toč. 1. izreke pobijane presude pravno označeno po čl. 173. st. 2. KZ, a ne po čl. 173. st. 5. KZ kako je to predlagala obrana, nije počinjena povreda kaznenog zakona, budući da iz činjeničnog opisa tog djela proizlaze upravo sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, zbog kojega je on i proglašen krivim.

Stoga pobijanom presudom nisu počinjene ni bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 3. ZKP ni povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP, na koje u stvari žalitelj ukazuje, a njenim ispitivanjem, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene ni druge povrede zakona na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.

Nije u pravu žalitelj ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj prigovara ocjeni obrana, a obranu opt. B. i ponavlja (u žalbi po braniteljici), te ocjeni izvedenih dokaza, poglavito iskaza svjedoka F. i M., dok nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja vidi u tome što nije provedeno suočenje između optuženika i navedenih svjedoka, te toksikološko vještačenje na okolnost da li limunska kiselina služi za miješanje s drogom kako bi se povećala količina droge, uopće, i da li je heroin oduzet od opt. G. sadržavao kao mješavinu takvu kiselinu, posebno (u osobnoj žalbi opt. B.), kao i toksikološko komparativno vještačenje je li droga oduzeta od opt. B. i od opt. G. bila ista, odnosno, potjecala iz istog izvora (u žalbi po braniteljici).

Suprotno tvrdnjama i subjektivnim stanovištima žalitelja, prvostupanjski je sud, na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i pravilnom i savjesnom ocjenom kako obrana obojice optuženika, tako i izvedenih dokaza, napose iskaza svjedoka D. F. i M. M., a s tim u svezi i izvješća o zasjedi koju su proveli ovi svjedoci, te potvrde o oduzetoj drogi heroin od opt. D. G., sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio i ispravno zaključio da je opt. M. B., pored kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, opisanog pod toč. 2, koje on priznaje, počinio i kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, opisano pod toč. 1. izreke pobijane presude, za što je dao dostatne i valjane razloge, pa onda nije bilo ni potrebno izvoditi bilo kakve daljnje dokaze, uključujući tu i one koji se predlažu u žalbi (u oba podneska) a čije izvođenje i nije predloženo tijekom glavne rasprave (l. 216).

Naime, i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, svjedoci D. F. (l. 216) i M. M. (l. 216) govorili su istinu, jer oni i nemaju nikakva razloga da neistinito terete opt. B., a o tome da su kritične večeri oni proveli odgovarajuću zasjedu proizlazi iz njihova izvješća o zasjedi od 9. srpnja 1999. godine i potvrde o oduzetoj drogi od opt. G.. Pri tome, nije odlučna razlika u količini heroina koja je navedena u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta (l. 12) i one utvrđene toksikološkim vještačenjem (l. 90), budući da se pri vještačenju vrši precizno mjerenje i vaganje i to same droge, bez predmeta u kojem se ona nalazi (ovdje je to bila PVC vrećica), a nije odlučno ni to da li limunska kiselina, koja je, između ostalog, oduzeta od opt. B. i nalazila se u krutom stanju, zapravo u vidu bijele kristalične materije (prema nalazu i mišljenju toksikološkog vještaka, l. 92-93), služi pri samoj upotrebi droge ili (i) za povećanje njene količine. To nije bitni elemenat inkriminiranog djela. Odlučno je to da je kritične večeri opt. B. prodao drogu heroin opt. G., za što, kako ni za kupovinu droge radi prodaje, nije imao dakako ovlaštenje.

Ni time što nije provedeno komparativno toksikološko vještačenje između droge heroin oduzete od opt. B., a radi se o heroinu inkriminiranom pod toč. 2. izreke pobijane presude, i one oduzete od opt. G., navedene pod toč. 3. nije niti je moglo biti činjenično stanje manjkavo utvrđeno. Ovo jednostavno iz razloga što je droga heroin pronađena kod opt. B. i oduzeta 24. rujna 1998. godine, a od opt. G. 9. srpnja 1999. godine, pa se sasvim logično ni ne može očekivati da bi ta droga bila ista, odnosno da bi potjecala iz istog izvora. Sve da je takvo, ali suvišno, vještačenje i provedeno, ono ne bi bilo od utjecaja na pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja u konkretnom slučaju, imajući u vidu iskaze svjedoka F. i M., te izvješće o zasjedi koju su oni proveli.

Stoga je neosnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba je neosnovana i zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Naime, kada se opt. B. cijeni za olakotne okolnosti da je u vrijeme počinjenja inkriminiranih djela bio smanjeno ubrojiv, makar ne u znatnijoj mjeri, a jer je višegodišnji ovisnik o opijatima, kao i činjenica da se radilo o maloj količini droge heroin, a za otegotnu okolnost cijeni da je već on dolazio u sukob sa zakonom i to zbog počinjenja istovrsnog kaznenog djela (l. 189), te ima u vidu iznimna društvena opasnost od ovakvih kaznenih djela koja su vrlo učestala, onda su i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prema njemu adekvatne pojedinačne kazne koje mu je utvrdio prvostupanjski sud, a u svemu je primjerena, ali i potrebna i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, jer će se tom kaznom moći postići svi vidovi svrhe kažanjavanja predviđeni u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ.

Na temelju čl. 382. ZKP, ovaj sud je ispitao i odluku o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ, koja je izrečena opt. B., i pri tome našao da je ta odluka ispravna i zakonita, budući da potreba za njenim izricanjem proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka (l. 168-184, 215).

Stoga je žalbu u cijelosti trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju čl. 387. ZKP (toč. I. izreke).

Konačno, treba reći da je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu i raniji izabrani branitelj opt. M. B., odvjetnik M. U., ali nakon što mu je optuženik otkazao punomoć (l. 245), a potom i odustao od već podnesene žalbe (podneskom zaprimljenim kod ovoga suda 11. rujna 2000.), pa je tu žalbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju čl. 386. ZKP (toč. II. izreke).

U Zagrebu, 7. prosinca 2000. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović v.r.

Senka Klarić-Baranović v.r.