Rev-2668/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2668/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Augusta Husinca kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.C. iz Z., . br. ., koju zastupa punomoćnik J.P. -Č., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, kojega zastupa Javno pravobraniteljstvo Grada Z., . ., radi izdavanja tabularne isprave, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. veljače 1993. godine posl. br. Gž-9366/92, kojom je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. svibnja 1992. godine posl. br. P-2730/91, u sjednici održanoj dana 16. studenog 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice M.C. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 6. svibnja 1992. godine posl. br. P-2730/91 suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da je tužiteljica M.C. iz Z., . ., građenjem stekla pravo vlasništva na stan u potkrovlju stambene zgrade . ., koja je sagrađena na čkbr. 2189 upisanoj u zk. ul. 3386 k.o. grad Z., a koji stan je veličine 63,58 m5, što je tužena dužna priznati te izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama jer će u protivnom zamijeniti ova presuda.

Tužena je dužna tužiteljici naknaditi trošak postupka, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 2. veljače 1993. godine posl. br. Gž-9366/92 odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i navedena presuda suda drugog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude nižih sudova preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te da naloži tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak, odnosno da pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92

- dalje: ZPP), na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo

Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidentice da pobijana presuda suda drugog stupnja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da se iz obrazloženja iste ne vidi zbog čega sud drugog stupnja nalazi da žalba tužiteljice nije osnovana.

Ovo iz razloga što su u obrazloženju pobijane presude suda drugog stupnja navedene odlučne činjenice - sadržaj ugovor sklopljenog između stranaka 18. III. 1981. godine - koji žaliteljica nije ni osporavala u postupku pred sudom prvog stupnja i u žalbenom postupku. Revidentica je tijekom postupka sadržaju spomenutog ugovora suprotstavljala navode iz obavijesti tuženika od 27. III. 1990. godine klasa: UP/I-943-03/90-01/01 ur. br. 2199-05/2- 90-02 smatrajući da je pravni status tužiteljice glede vraćanja uloženih sredstava za izgradnju spornog stana riješen u toj obavijesti i da je revidentica građenjem stekla pravo vlasništva na spornom stanu. Sud prvog stupnja je izvršio uvid u navedeni dopis i u građevinsku dozvolu međutim očito nije sadržaj tih isprava ocijenio odlučnima za donošenje zakonite odluke jer je rješavao pravni osnov stjecanja prava vlasništva na spornom stanu kao derivativno stjecanje a ne originarni način stjecanja prava vlasništva time da je sud drugog stupnja ocijenio da se u postupku pred sudom prvog stupnja nije ostvario žalbeni razlog - nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ovaj sud je ocijenio da pobijane presude sadrže u razlozima sve odlučne okolnosti iz kojih se može utvrditi i ocijeniti sadržaj prava tužiteljice u odnosu na sporni stan. Neosnovana je tvrdnja revidentice da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se tako ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je između SIZ-a stanovanja Općine Centar i tužiteljice zaključen ugovor o rekonstrukciji - nadogradnji dana 18.III. 1981. godine prema kojem je tužiteljica za nadogradnju - rekonstrukciju uložila 600.000 tadašnjih dinara koja sredstva se smatraju dugoročnim investicionim kreditom SIZ-u,

- da će na uložena sredstva SIZ stanovanja plaćati tužiteljici kamatu u visini od 0,5% godišnje time da će glavnica tužiteljici biti uvećana na način da će tužiteljica plaćati za 50% umanjenu stanarinu (čl. 8. ugovora).

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenili neosnovanim.

Ovo iz razloga što su stranke stjecanjem prava u svezi s izvršenom nadogradnjom - rekonstrukcijom regulirale ugovorom o rekonstrukciji - nadogradnje od 18. III. 1981. godine. Prema navedenom ugovoru tužiteljica nije stekla pravo vlasništva na spornom stanu već je u ispunjenju svoje ugovorne obveze dala SIZ-u stanovanja novac kao kredit a stekla pravo na povrat datog novca uz ugovorenu kamatu i na način da se kredit vraća plaćanjem umanjene stanarine od strane tužiteljice SIZ-u stanovanja Općine Centar. Kada ugovorom nije ugovoreno stjecanje prava vlasništva na spornom stanu na strani tužiteljice to ugovor ne predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu na strani tužiteljice.

Zbog navedenog nisu se ostvarile pretpostavke iz čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima za stjecanje prava vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla.

U situaciji kada su prava i obveze glede spornog stana regulirane ugovorom između SIZ-a stanovanja i tužiteljice ne dolaze do primjene odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima o stjecanju prava vlasništva građenjem (čl. 25. i čl. 26. spomenutog zakona) jer te odredbe reguliraju stjecanje prava originarnim načinom (bez postojanja ugovora kojim se pravno reguliraju prava glede izgrađenog objekta).

Revidentica ne dolazi u povoljniju pravnu situaciju samom činjenicom da je tuženik 27. ožujka 1990. godine (list 16) i 28. kolovoza 1990. (list 14) obavijestio tužiteljicu pod kojim uvjetima pristaje na uređenje imovinsko-pravnih odnosa glede spornog stana (legalizaciju) jer niti jedna od stranaka nije ni tvrdila da su stranke povodom takve inicijative potpisale ugovor o međusobnim pravima i obvezama koji bi za tužiteljicu predstavljao novi pravni osnov stjecanja prava vlasništva.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revidentica navodi u reviziji te je revizija tužiteljice primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 16. studenog 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.