Rev-903/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 903/2013-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik mr. A. Š., odvjetnik u V. G., protiv tuženika 1. I. M. i 2. Đ. M., oboje iz K., koje zastupa punomoćnica Lj. J. P., odvjetnica iz K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-2498/11-2 od 01. ožujka 2012., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1099/09-47 od 23. prosinca 2010., u sjednici održanoj 19. lipnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja V. B. u odnosu na 2. tuženu Đ. M. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja V. B. u odnosu na 1. tuženika I. M. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1099/09 od 23. prosinca 2010. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik nekretnina upisanim u zk.ul.br. 5092 k.o. K., što je tužena Đ. M. dužna priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem presude upiše kao vlasnik, naloženo je tuženima I. i Đ. M. da solidarno isplate tužitelju iznos od 16.908,89 EUR-a u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznim kamatama prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i to od 23. prosinca 2010. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 23.091,11 EUR-a sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži 2. tuženoj Đ. M. da trpi namirenje tražbine tužitelja prodajom nekretnina upisanih u zk.ul.br. 5092 k.o. K., odbijen je prijedlog tužitelja i tuženika za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi te je naloženo tuženicima da plate tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 19.249,20 kn. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-2498/11 od 01. ožujka 2012. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana dok se žalba tuženika djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično je uvažena, te je presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1099/09-47 od 23. prosinca 2010.:

- potvrđena u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 23.091,11 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži 2. tuženoj Đ. M. da trpi namirenje tražbine tužitelja prodajom nekretnina upisanih u zk.ul.br. 5092 k.o. K., kao i u dijelu u kojem je odbijen prijedlog tužitelja i tuženika za oslobođenje od plaćanja sudske pristojbe (toč. III., IV. i V. izreke),

- preinačena u odnosu na tuženicu Đ. M. u dijelu toč. II. izreke u kojem je tuženici M. Đ. naloženo da solidarno s tuženikom I. M. isplati tužitelju iznos od 16.908,89 EUR-a u protuvrijednosti u kunama sa zateznom kamatom tako da se tužbeni zahtjev u odnosu na Đ. M. odbija kao neosnovan, preinačena je odluka o parničnom trošku u odnosu na istu tuženicu tako da je riješeno.

Nalaže se tužitelju V. B. iz M., da plati tuženici Đ. M. iz K., parnični trošak u iznosu od 5.823,00 kn u roku od 15 dana.

- ukinuta u dijelu toč. II. izreke u kojem je naloženo tuženiku I. M. da tužitelju plati iznos od 16.908,89 EUR-a u protuvrijednosti u kunama zajedno sa zateznom kamatom, kao i odluka o parničnim troškovima u odnosu na I. M., te je predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Nepobijana toč. I. izreke presude ostaje neizmijenjena.

Protiv dijela drugostupanjske presude u kojem je odbijena žalba tužitelja protiv prvostupanjske presude u odnosu na 1. tuženika te u dijelu u kojem je preinačena u odnosu na 2. tuženu reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju uvažiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev i obveže 1. i 2. tužene na naknadu troškova parničnog postupka kao i troškova ovog revizijskog postupka, podredno da se ukine u cijelosti presudu drugostupanjskog suda u dijelu kojim je preinačena presuda suda prvog stupnja u korist 2. tužene.

Tuženi nisu odgovorili na reviziju.

Revizija u odnosu na 2. tuženu nije osnovana te je nedopuštena u odnosu na 1. tuženog.

U odnosu revizije protiv 1. tuženika:

U smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP) stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti reviziju pod pretpostavkom da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP), ili da je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b toga Zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).

Predmet spora u ovoj parnici su nenovčani i novčani zahtjevi (za utvrđenje vlasništva i isplate), pa je za određivanje vrijednosti predmeta spora mjerodavna vrijednost koju je tužitelj u tužbi naznačio (čl. 40. st. 2. ZPP), a to je 293.200,00 kuna.

Pobijani dio presude u odnosu na 1. tuženika ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije od 200.000,00 kuna (23.091,11 EUR protuvrijednosti u kunama) pa zbog toga temeljem ovog kriterija nije dopuštena revizija propisana odredbom čl. 382. st. 1. ZPP (redovna revizija).

U predmetnoj parnici nije riječ o sporu koji je koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu, niti je drugostupanjska presuda donijeta primjenom odredbi čl. 373.a ili 373.b ZPP, pa (redovna) revizija propisana odredbom čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena ni po ovim posebnim kriterijima iz toč. 2. i 3. toga čl. Predmetna revizija tužitelja nije razmatrana ni kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da tužitelj u reviziji nije određeno naznačio materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U smislu izloženog, valjalo je reviziju tužitelja u odnosu na 1. tuženika odbaciti i riješiti kao izreci ovog rješenja (čl. 392. st. 1. ZPP).

U odnosu revizije protiv 2. tužene:

Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP, sud je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu koji se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno mišljenju tužitelja u razlozima pobijane presude ovaj sud ne nalazi proturječnosti posebice što tužitelj niti ne obrazlaže koje je to konkretno propuste počinio sud drugog stupnja te koje to nedostatke ima pobijana presuda, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Štoviše, navedenim prigovorima, kao i preostalim sadržajem revizije, tužitelji osporava pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk.ul 5092 k.o. K., zahtjev za solidarnom isplatom iznosa od 40.000,00 EUR te podredno zahtjev da 2. tužena trpi namirenje tražbine prodajom nekretnine upisane u zk.ul. 5092 k.o. K.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su tužitelj i 1. tuženi I. M. zaključili ugovor o zamjeni nekretnina 27. veljače 1998. a kojim ugovorom je tužitelj dao svoju nekretninu upisanu u zk.ul 1109 k.o. M. a 1. tuženi stan u Z. upisan u k.o. V.,

- da su tužitelj i 1. tuženi sporazumno podigli kredit kod Z. b. d.d. broj … u iznosu od 175.000,00 DEM koji je glasio na 1. tuženika a tužitelj je dozvolio upis založnog prava na svojoj nekretnini a radi osiguranja navedenog kredita,

- da je novcem ostvarenim od kredita kupljena cisterna za prijevoz mlijeka u odnosu 50:50% a ostatak iznosa je zadržao tužitelj,

- da su tužitelj i 1. tuženi dogovorili otplatu kredita na način da tužitelj plaća 74% a prvo 1.tuženi 26% od iznosa kredita,

- da je tužitelj svoj dio kredita isplaćivao 1. tuženiku na ruke,

- da 1. tuženik u 2006. i 2007. godini, zbog teške financijske situacije rate kredita Z. b. nije uplaćivao, iako je tužitelj njemu uredno predao u četiri navrata iznos od 33.200,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, sukladno njihovom dogovoru,

- da je Z. b. d.d. otkazala kredit zbog neurednog ispunjavanja obveza te je pokrenula ovršni postupak koji se vodio protiv ovdje tužitelja kod Općinskog suda u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Ovr-629/09 na nekretninama,

- da je 1. tuženi prodao stan u Z. tijekom 2005./2006. godine,

- da je 2. tužena novcima K. M. 20. lipnja 2006. kupila nekretninu upisanu u zk.ul. 5092 k.o. K.,

- da su tuženi 1970. godine zaključili brak koji nije razveden,

- da je presudom Općinskog građanskog suda poslovni broj P-9168/09 od 8. lipnja 2010. utvrđeno da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina od 27. veljače 1998. (prividan ugovor).

Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja temelji svoju odluku na shvaćanju da su tuženi kao bračni drugovi dužni solidarno isplatiti tužitelju iznos od 16.908,89 EUR obzirom da ga je 1. tuženik primio od tužitelja na ime plaćanja rate kredita, a koje rate nije uplatio Z. b. d.d. u 2006. i 2007. godini, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj predlaže da se on utvrdi vlasnikom nekretnine upisane u k.o. K., odnosno da je 2. tužena Đ. M., kao vlasnica nekretnina upisanih u zk.ul.br. 5092 k.o. K., dužna trpjeti namirenje dosuđene novčane tražbine prodajom tih nekretnina.

Na temelju utvrđenja tijekom postupka, a polazeći od odredbe čl. 295. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 51/89 - pročišćeni tekst, 59/90 - dalje: ZBPO) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, sud drugog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženu, smatrajući da 2. tužena kao supruga 1. tuženika ne odgovara solidarno za dugovanja supružnika jer nema pravnog osnova prema kojem bi ona odgovarala za dugovanje 1. tuženika te da bi bila dužna trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine iz svojih nekretnina.

Takvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

Prema odredbi čl. 295. ZBPO za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i obveza za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna druga, solidarno odgovaraju bračni drugovi kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom.

U smislu te zakonske odredbe tekućim potrebama bračne, odnosno porodične zajednice, smatraju se one potrebe koje se odnose na svakodnevne, temeljne potrebe članova jedne obitelji bez kojih oni ne mogu živjeti, kao što su izdaci vezano za prehranu, odijevanje, stanovanje (režijski troškovi) i školovanje djece.

Troškovi nabave cisterne za prijevoz mlijeka kao što proizlazi iz iskaza tužitelja (…) cjelokupni iznos kredita od 170.000,00 DEM banka je prebacila na moj račun kao fizičke osobe a ne vlasnika obrta. Za iznos od 100.000,00 DEM sam kupio u Nj. cisternu za prijevoz mlijeka koja je bila polovna s tim da smo kupnju financirali u omjeru od 50:50% dok sam ostatak kredita zadržao za svoje potrebe (…) ne mogu se smatrati troškovima koji se smatraju tekućim troškovima potrebama zajednice niti se mogu smatrati troškovima zajedničkog obrta od kojeg bi 1. tuženik ostvarivao prihode za kućanstvo obzirom da su isti raskinuli suradnju i poslovali preko dva različita računa te je tužitelj zadržao za sebe kamioni cisternu kupljenu u Nj. (list 99 spisa).

S obzirom da je kredit podignut radi kupnje cisterne za prijevoz mlijeka, a tijekom postupka nije dokazano da bi zadržani iznosi od 33.200,00 DEM (16.908,89 EUR) bili utrošeni od strane 1. tuženika radi podmirenja tekućih potreba obiteljskog domaćinstva, u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost 2. tuženice za dugove koje je učinio njezin suprug pa time i obvezna na solidarnu isplatu utuženog iznosa odnosno da bi bila dužna trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine iz svojih nekretnina (tako i Vrhovni sud u odluci Rev-822/09 od 23. ožujka 2011., Revx-687/09 od 28. kolovoza 2012.).

Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je (u pobijanom dijelu) odbio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženu.

Budući da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je izjavljena predmetna revizija, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 19. lipnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.