Kžm-20/2018-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 20/2018-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. A., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 8. lipnja 2018. broj Kmp-1/2018-14, u sjednici održanoj 15. studenoga 2018.,

p r e s u d i o j e :

Žalba optuženog R. A. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim R. A. zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje mu je, na temelju članka 105. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavcima 1. i 2. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15. – dalje: ZSM), pridržano izricanje kazne maloljetničkog zatvora tako da mu može naknadno biti izrečen maloljetnički zatvor ako za vrijeme od 3 (tri) godine počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 190. stavka 8. KZ/11., od optuženog R. A. te od mlt. A. E. oduzeta je droga – marihuana, ranije privremeno oduzeta uz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PP B. od 26. travnja 2017., broj 1017414, te broj 1017229.

Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.), optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. te troška nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv te presude žali se optuženik po braniteljici S. V., odvjetnici iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona te zbog odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, podredno da preinači prvostupanjsku presudu i optuženika oslobodi od optužbe, odnosno da izrekne blažu kaznu.

Podnesenim odgovorom na žalbu, državni odvjetnik pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže žalbu optuženika odbiti.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba optuženika nije osnovana.

Uvodno žalitelj, kao jednu od osnova pobijanja žalbe, ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, uz paušalno obrazloženje da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nepotpuni i nejasni, čime očito cilja na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Suprotno istaknutoj žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski je sud u razlozima pobijane presude pravilno i bez proturječja iznio bitan sadržaj svakog izvedenog dokaza, te dao ocjenu vjerodostojnosti istih, pa pobijana odluka o dokazanosti djela i izrečenoj kazni sadrži razumljive, dostatne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. Stoga, pobijanom presudom nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a niti koja druga na koju je drugostupanjski sud, temeljem odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, dužan paziti po službenoj dužnosti.

Nastavno, iz sadržaja žalbe zapravo proizlazi da se žalitelj ne slaže sa zaključcima suda prvog stupnja, što predstavlja osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tako se žalbom pobija ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka – oštećenog mlt. A. E. i ukazuje na postojanje motiva za lažno terećenje optuženika. Također, ističe se da tijekom postupka nije pouzdano utvrđena količina droge marihuane koju je prema inkriminaciji optuženik prodao mlt. A. E., te da nema dokaza da je optuženik znao i bio svjestan dobi oštećenika. Stoga žalitelj smatra da je primjenom instituta in dubio pro reo sud bio dužan osloboditi optuženog R. A. od optužbe.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio te sa sigurnošću našao dokazanim sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela, i stoga na zakonu osnovano optuženika R. A. za isto oglasio krivim.

Naime, prvostupanjski sud, razmatrajući i analizirajući iskaz svjedoka A. E., povezujući ga s ostalim provedenim personalnim i materijalnim dokazima, osnovano isti cijeni vjerodostojnim. Svjedok - oštećeni A. E. tijekom postupka, na dokaznom ročištu i na raspravi, dosljedno i bez proturječja, istovjetno iskazuje, kako o događajima koji su prethodili samoj inkriminaciji u odnosu na kontakte i komunikaciju s optuženikom, tako i o ranijoj predaji novca te konačno o predaji same marihuane. Njegov iskaz, o mjestu zbivanja, sadržaju i tijeku kontakata sa optuženikom te predaji novčanog iznosa od 200 kuna, potpuno je suglasan već samoj obrani optuženog R. A., dok navode svjedoka - oštećenika o činjenici predaje marihuane u kasnijem susretu potvrđuje u cijelosti svjedok M. K., koji je kritične zgode bio u društvu optuženika.

Kod takvog stanja stvari, potpuno osnovano sud prvog stupnja iskaz svjedoka A. E. cijeni vjerodostojnim, pravilno zaključujući da ni ovaj, a ni drugi svjedoci nemaju razloga lažno teretiti optuženika. Motiv lažnog terećenja koji žalitelj nalazi u činjenici nastojanja svjedoka A. E. da sebe oslobodi „bilo kakve odgovornosti“, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije razuman ni prihvatljiv, osobito vodeći računa o iskazu svjedoka B. E., oca oštećenika, iz kojeg proizlazi da je njegov sin A. E. vezano uz ovaj događaj prekršajno kažnjen radom za opće dobro. Stoga nije jasno koju bi to odgovornost svjedok A. E., upirući na optuženika kao osobu koja mu je kritične zgode prodala marihuanu, od sebe još mogao otkloniti. Osim toga, optuženik i oštećenik danas su u dobrim odnosima, te su već i prema obrani optuženika nakon događaja međusobno komunicirali, slijedom čega sumnja žalitelja i insinuiranje razloga lažnog terećenja, ne umanjuje po prvostupanjskom sudu danu ocjenu vjerodostojnosti i pozitivnog vrednovanja iskaza svjedoka – oštećenog A. E.

Ispravno je, nadalje, prvostupanjski sud temeljem iskaza svjedoka A. E. utvrdio da se radilo o drogi marihuani i to količini od 5 grama koju je optuženi kritičnog dana prodao oštećeniku. Naime, oštećeni A. E., iskazujući kao svjedok, iskreno priznaje da s konzumacijom marihuane ima od ranije određenih iskustva te zna da se za iznos od 200 kuna, koji je te večeri predao optuženiku, može kupiti upravo ta količine marihuane. Osim toga, iz iskaza M. K. koji je tada bio u društvu optuženika proizlazi da je optuženik „nekim dečkima predao jednu vrećicu s marihuanom,…grumen veličine loptice za stolni tenis…“. Stoga, a vodeći računa o činjenici da je dio kupljene droge A. E. istu večer prvo s D. K., što ovaj svjedok potvrđuje, a potom i sam, konzumiranjem potrošio, neosnovana je žalbena tvrdnja da, uslijed činjenice što navodno prodana droga nije u cijelosti oduzeta od A. E. pa posljedično ni vagana, nije sa sigurnošću utvrđeno da bi se radilo upravo o inkriminiranoj količini droge marihuane.

Nadalje, razmatranjem već obrane optuženika u kojoj, iako poriče da bi bio svjestan dobi oštećenika, uvodno ističe da A. E. poznaje više godina budući da su išli u istu osnovnu školu te sudjelovali u istim sportskim košarkaškim događanjima, osnovano prvostupanjski sud nalazi dokazanim i s potrebnom sigurnošću utvrđenim da je optuženik u vrijeme inkriminacije znao i bio svjestan da se radi o djetetu (tada starom 16 godina i 8 mjeseci). Imajući pri tom u vidu iskaz oštećenog A. E. koji glede godina i okolnosti međusobnog poznanstva iskazuje suglasno obrani optuženika, te činjenicu međusobne razlike u dobi od gotovo dvije godine (optuženi je rođen u rujnu 1998., a oštećenik u kolovozu 2000.), paušalni navod žalbe da optuženik nije znao da je oštećenik maloljetan, sam za sebe ni na koji način ne dovodi u dvojbu valjani zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik u vrijeme djela imao svijest o dječjoj dobi oštećenika.

Slijedom toga, navodi žalbe svode se zapravo na preocjenu postojećih dokaza, koja zbog naprijed navedenih okolnosti, ovdje nije prihvatljiva. Naime, ocjena kvalitete i vjerodostojnosti dokaza, osobito iskaza svjedoka A. E., kojima je prvostupanjski sud izgradio zaključak o dokazanosti inkriminiranog kaznenog djela, nije dovedena u sumnju žalbenim navodima optuženika, slijedom čega nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U žalbi istaknuta osnova povrede kaznenog zakona izvodi se iz, po žalitelju, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, kako je to ranije navedeno, prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za ocjenu ostvarenja objektivnih i subjektivnih obilježja optuženiku terećenog djela, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, pa s tim u vezi prvostupanjskom odlukom nije ostvarena ni žalbom paušalno istaknuta, ne posebno obrazložena, povreda kaznenog zakona.

Nije u pravu žalitelj niti kada prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, konkretno pridržaja izricanja kazne maloljetničkog zatvora koji je temeljem članka 105. stavka 1. u vezi s člankom 28. ZSM-a. izrečen optuženiku, u vrijeme djela, a i danas, mlađem punoljetniku.

Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i valorizirao sve okolnosti o kojima ovisi primjena maloljetničke sankcije prema mlađem punoljetniku, osobito uzimajući u obzir izvješće nadležnog centra za socijalnu skrb o osobnim i obiteljskim prilikama optuženika, iskaz socijalnog pedagoga D. M. te poglavito činjenicu da je optuženiku ranije, kao maloljetniku, izrečena odgojna mjera upućivanja u Odgojni zavod, čije je izvršenje u trenutku donošenja pobijane odluke bilo u tijeku. Stoga težina i okolnosti počinjenog djela, osobnost optuženika koji je tek navršio dvadeset godina života, činjenica da se odgojna mjera koju izvršava, prema zadnjem izvješću Odgojnog zavoda, provodi u pozitivnom smjeru i ostvaruje pomake u ponašanju optuženika uz nastavak aktivnog poticanja na daljnjem planu njegove resocijalizacije, opravdava izricanje pridržaja kazne maloljetničkog zatvora uz vrijeme provjeravanja od tri godine. Vodeći računa o svim istaknutim okolnostima, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da će se upravo izricanjem krivnje i prijetnjom naknadnog izricanja kazne ostvariti svrha kažnjavanja te će ona dostatno utjecati na optuženika da korigira svoje ponašanje i ne dođe u iskušenje ponovnog činjenja kaznenih djela, a ostvariti će i cilj generalne prevencije kroz društvenu osudu optuženikovog protupravnog postupanja.

Budući da žalitelj navodima žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost pobijane odluke, a ispitivanjem te odluke nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 15. studenoga 2018.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Ranko Marijan, v.r.