I Kž-339/1996-16 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-339/1996-16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić, Senke Klarić-Baranović i Ane Garačić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Ž. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 30. lipnja 1995. godine broj K-15/94, u sjednici održanoj 2. ožujka 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika M.Ž., A.Ž., M.Š. i Mi.P., po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i u odluci o kaznenim sankcijama tako da se djelo, činjenično opisano u toč. 1. izreke te presude zbog kojeg su optuženici M.Ž., M.Š. i M.P. proglašeni krivima, pravno označava kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona, a djelo zbog kojeg je opt. A.Ž. proglašen krivim kao kazneno djelo poticanja na ubojstvo iz čl. 90. u svezi čl. 37. st. 1. KZ pa se opt. M.Ž., M.Š. i M.P., na temelju čl. 90. KZ, a opt. A.Ž. na temelju čl. 90. uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d. KZ osuđuju, opt. M.Ž. na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, optuženici M.Š. i M.P. na kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) godina, svaki i opt. A.Ž. u trajanju od 4 (četiri) godine.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ u izrečene kazne zatvora optuženicima se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, i to opt. M.Ž. od 16. srpnja 1992. godine, pa nadalje, opt. M.Š. od 16. srpnja 1992. godine do 23. veljače 1993. godine i od 14. travnja 1995. godine, pa nadalje, opt. M.P. od 16. srpnja 1992. godine do 23. veljače 1993. godine i od 13. ožujka 1995. godine, pa nadalje, te opt. A.Ž. od 16. srpnja 1992. godine do 23. veljače 1993. godine i od 13. ožujka 1995. godine do 30. lipnja 1995. godine.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. M.Ž., A.Ž., M.Š. i M.P., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu, presudom od 30. lipnja 1995. godine broj K-15/94 proglasio je krivim opt. M.Ž., M.Š. i M.P. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 3. KZRH, a opt. A.Ž. zbog kaznenog djela poticanja na ubojstvo iz čl. 34. st. 2. toč. 3. KZRH u svezi čl. 21. st. 1. OKZRH i na temelju čl. 34. st. 2. KZRH, a opt. A.Ž., M.Š. i M.P. uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osudio ih na kazne zatvora, opt. M.Ž. u trajanju od 12 godina, A.Ž. u trajanju od četiri godine i opt. M.Š. i M.P. u trajanju od po šest godina, svakog.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženicima je u kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, kao u izreci pobijane presude.

Na temelju čl. 90. st. 1. i 3. u svezi čl. 87. st. 2. ZKP/93 optuženici su dužni solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.350,50 kn i u paušalnom iznosu od po 5.000,00 kn svaki.

Opt. Ž.P., F.H. i Z.S., na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP/93 oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvo iz čl. 34. st. 2. toč. 3. KZRH.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude a u odnosu na osuđujući dio i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i opt. M.Ž., A.Ž., M.Š. i M.P. izreknu kazne zatvora u duljem trajanju, a opt. Ž.P., F.H. i Z.S. proglase krivima i osude po zakonu.

Opt. M.Ž. žali se iz svih žalbenih osnova po branitelju S.M., odvjetniku iz S., i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači u pravnoj oznaci djela i da mu se izrekne blaža kazna.

Opt. A.Ž. žali se po branitelju M.F., odvjetniku iz S., iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Isti optuženik je osobno podnio i dopunu žalbe u svoje ime i u ime opt. M.Ž..

Po braniteljima mr. A.R. i P.J., odvjetnicima iz S., opt. M.Š. je podnio žalbu (dva podneska) iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili osudi za blaže djelo i izrekne mu blaža kazna.

Iz svih žalbenih osnova žali se opt. M.P., po branitelju I.V., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači u pravnoj oznaci djela, te u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.

Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženici M.Š., po branitelju mr. A.R., odvjetniku iz S., i opt. Z.S. po branitelju A.M., odvjetniku iz M., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 29. svibnja 1996. godine broj Ktž- 684/96 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Stranke nisu obaviještene o sjednici vijeća budući je u vrijeme donošenja odluke protiv koje su podnesene žalbe i u vrijeme podnošenja istih na snazi bila Uredba o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 73/91) prema kojoj (čl. 20.) se ne primjenjuje odredba čl. 369. st. 1., 2. i 4. (prije čl. 371. st. 1., 2. i 4.) ZKP o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća, a nakon stupanja na snagu Uredbe o stavljanju izvan snage uredbi iz oblasti pravosuđa ("Narodne novine", broj 103/96) predsjednik vijeća ni vijeće nisu smatrali da bi nazočnost stranaka bila korisna za razjašnjenje stvari.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na osuđujući dio presude

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka opt. M.Ž. navodi da je sud prvog stupnja izmijenio činjenični opis djela na način da je u potpunosti izgubljen identitet sa ranije postavljenom optužbom, čime ukazuje na povredu iz čl. 354. st. 1. toč. 9. ZKP/93, međutim, ne navodi u čemu nalazi da bi optužba bila prekoračena.

Protivno žalitelju ovaj sud, kao sud drugog stupnja, ne nalazi da bi sud prvog stupnja prekoračio opis djela iz optužnice odnosno da je uzimao u obzir neke činjenice koje bi bile utvrđene na glavnoj raspravi, a da nisu bile obuhvaćene opisom djela iz optužnice. Pobliže označavanje načina na koji je djelo izvršeno, u konkretnom slučaju, ne odnosi se na odlučne činjenice pa prema tome nije ostvarena povreda identiteta optužbe i presude.

Nadalje, nije ostvarena niti daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju isti optuženik ukazuje smatrajući da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama pa da bi se radilo o povredi iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93.

Naime, sud prvog stupnja je analizirao sve provedene dokaze i utvrđujući da se sve dogodilo na opisani način, obrazložio je to u pobijanoj presudi, pa je stoga neosnovan prigovor žalitelja u tom pravcu i on se može eventualno odnositi na prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kada se ne slaže sa zaključcima suda prvog stupnja, što je ujedno i odgovor ostalim optuženicima koji se žale zbog iste postupovne povrede, posebno je ne obrazlažući niti konkretizirajući.

Neosnovano opt. M.Ž. ističe i da mu je povrijeđeno pravo obrane, jer da je bio u Okružnom zatvoru u Rijeci, što je onemogućilo njegovom branitelju kontaktiranje i dogovor u postupku pripreme žalbe. Naime, da bi bila ostvarena relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. ZKP/93 pravo obrane je trebalo biti povrijeđeno na glavnoj raspravi, a da je to bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, što ovdje nije slučaj.

Boravak optuženika u Okružnom zatvoru u R. nije razlog da branitelj s njim ne kontaktira, niti mu je takav kontakt bio zabranjen ili spriječen, niti se u žalbi to ističe pa se ne može govoriti o bilo kakvoj povredi prava optuženika u tijeku ovog postupka.

Nisu osnovane niti žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Opt. M.Ž. u ovom dijelu žalbe prigovore ističe u tri osnovna pitanja, prvo, je li je oštećenik do dolaska optuženika u Dom zdravlja bio mrtav, drugo, je li je zadavanje udarca u ruku za koji jedino priznaje da ga je zadao pridonijelo nastaloj posljedici, te što je uopće stvarni uzrok smrti.

Opt. A.Ž. osporava utvrđenje suda prvog stupnja o radnji poticanja kao djelu zajedničkog umišljaja na lišenje života oštećenika, te ističe da uopće nije utvrđeno koga bi on to poticao pogotovo kada nije bio nazočan u Domu zdravlja.

Analizirajući obrane ostalih optuženika i svjedoka, opt. Š. i P. ustrajavaju na obranama da nisu počinili djelo, uz tvrdnju da se osuđujuća presuda ne može temeljiti isključivo na obranama drugih optuženika. Prigovaraju i utvrđenju suda prvog stupnja glede umišljaja i to kako svjesne tako i voljne komponente, uz prijedlog opt. P. da se provede i neuropsihijatrijsko vještačenje.

Po ocjeni suda drugog stupnja niti u jednom od tih pravaca žalitelji nisu uspješno doveli u sumnju valjanost činjeničnih zaključaka suda prvog stupnja. Razlozi navedeni u pobijanoj presudi su uvjerljivi i upiru na rezultate izvedenih dokaza i njima se obrazlaže zaključak suda prvog stupnja o svim odlučnim činjenicama.

Utemeljen je i pravilan zaključak suda prvog stupnja o jedinstvenom događaju koji počinje ispred caffe bara A., traje u ulici ... i nastavlja se u prostorijama Doma zdravlja i koji je vremenski, prostorno i po učesnicima i zbivanjima povezan, pa stoga navedeni zaključak nije žalbama doveden u sumnju.

Iako optuženici otklanjaju svoje učešće i odgovornost, a svjedoci iskazuju nedosljedno, nedorečeno i proturječno tijekom postupka, očigledno s ciljem nezamjeranja optuženicima, kako to opravdano zaključuje sud prvog stupnja, ocijenjujući da su iskazi iz istražnog postupka vjerodostojniji pa na njima i zasniva odluku. Upravo nakon svestrane, kritičke i sveobuhvatne analize i ocjene obrana optuženika i iskaza svjedoka, kao i drugih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj povezanosti i ukupnosti, imajući pri tome u vidu protek vremena te mnoštvo sudionika u događaju, što je davalo mogućnost da se iznosi nešto što se objektivno uopće nije dogodilo ili prešuti nešto što je bilo, sud prvog stupnja je došao do činjeničnih zaključaka koji žalbama nisu osporeni.

Neosnovano opt. M.Ž. navodi da uzrok smrti oštećenika nije nedvojbeno utvrđen, budući iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine doc.dr.sc. D.S. proizlazi da je oštećenik umro nasilnom smrću zbog ugušenja koje je nastupilo kao posljedica udisanja želučanog sadržaja, a ozljede, posebno nagnječenje pluća koje žalitelj ističe, doprinijele su smrtnom ishodu odnosno ugušenju.

Prema tome, osnovano sud prvog stupnja zaključuje da su sve osobe koje su oštećeniku zadale tjelesne ozljede u Domu zdravlja doprinijele lišenju života, budući nije sporno da je tamo došao živ i da je do smrti došlo zadavanjem više udaraca koji su u svojoj ukupnosti prouzrokovali stanje nesvijesti, povraćanja i gušenja, nakon napada optuženika na njega. Naime, svjedok M.Š. je bio izričit da je oštećenik bio živ prilikom udaranja napadača, opt. F.H. je čuo jauke dok su ga tukli opt. P. i Š., a opt. P.2 vidi oštećenikovo micanje glave, što ujedno i opovrgava kasnije izmijenjeni iskaz svjedoka dr. F. kojem sud opravdano nije poklonio povjerenje.

Slijedom navedenog opravdano nije prihvaćena obrana opt. M.Ž. da je zadao samo jedan udarac i to mrtvom oštećeniku. O broju udaraca ovog optuženika govori svjedok M.M. tvrdeći da je oštećenika udario četiri ili pet puta snažnim udarcem noge u predjelu vrata i trbuha, a što je potvrdio i svjedok M.Š. Suglasni su da je opt. M.Ž. bio najagresivniji, da ga je liječnik pokušao hvatanjem oko pasa zadržati na što mu je odgovorio da se makne da će ubiti i njega. Upravo te riječi, same za sebe, uz ostale provedene dokaze, govore u prilog zaključka suda prvog stupnja o umišljaju optuženika.

Naprijed navedeni svjedoci su bili suglasni da su oštećenika u Domu zdravlja tukli i drugi mladići i to snažno nogama u prsa od struka do vrata te u glavu, a s obzirom da su njihovi napori bili usmjereni na pružanje pomoći oštećeniku, za vjerovati je da nisu posebno vodili računa o identitetu napadača i da ostale nisu prepoznali, a koje niti inače ne poznaju, osim opt. M.Ž. S obzirom da sam događaj opisuju u bitnome kao i optuženici koji su prepoznali optuženike Š. i P., kao osobe koje su tukle oštećenika, opravdano je sud prvog stupnja prihvatio obrane optuženika H., Š., M.Ž. i S. u tom dijelu i ne mogu se prihvatiti navodi iz žalbe da se radi o terećenju da se od sebe otkloni kaznena odgovornost, bez obzira što svi optuženici poriču ili umanjuju svoju ulogu u događaju.

Neosnovano opt. P. prigovara da sud prvog stupnja nije utvrdio stanje svijesti tempore criminis. Naime, u tijeku postupka ništa nije ukazivalo na sumnju u uračunljivost ovog optuženika, niti se sada u žalbi takva sugestija argumentira osim što se sugerira zaključak da optuženik nije bio svjestan djela, niti je pristao na njegovu posljedicu. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je tu odlučnu činjenicu utvrđivao i utvrdio u odnosu na određeno djelo, opisano u izreci pobijane presude i takvo utvrđenje nije isključivalo osnovu krivične odgovornosti, niti je bilo naznaka u tom pravcu, što znači da je optuženik bio sposoban postupati s umišljajem tj. u datim okolnostima imati svijest o djelu i pristajati na posljedicu.

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio svjesnu i voljnu komponentu umišljaja na kazneno djelo ubojstva. Kada oštećenika brutalno udaraju nogama po cijelom tijelu, čak i onda dok bespomoćno leži na podu, bili su svjesni da uslijed njihovih udaraca nogom u glavu, prsa i leđa može nastupiti smrt oštećenika, koja je i nastupila i na koju su pristali, kako to osnovano zaključuje sud prvog stupnja.

Činjenica da nisu identificirane i druge osobe koje su zajedno sa optuženicima udarali oštećenika ne oslobađa ih odgovornosti, jer svatko odgovara za svoje postupke, a nesporno je utvrđeno da je oštećenik umro od svih zadanih udaraca.

Utvrđujući da su se optuženici Š. i P. priključili opt. M.Ž. u proganjanju oštećenika do Doma zdravlja, vidjevši i prethodni slijed događaja u ulici ..., opravdano sud prvog stupnja zaključuje da su postupali kao sukcesivni supočinitelji, budući je do njihova povezivanja u smislu zajedničkog izvršenja djela došlo u tijeku njegova izvršenja.

U kontekstu takvog utvrđenja suda prvog stupnja treba promatrati i radnju opt. A.Ž. koju sud utvrđuje kao poticanje, što optuženik negira i sada u žalbi, ustrajavajući na obrani da nikoga nije poticao. Naime, kada ovaj optuženik, u trenutku kada su gardisti opkoljeni od grupe mladića koju je predvodio njegov sin M., izlazi iz kuće gdje se sklonio vičući da su ga upravo ovi gardisti istukli i da ih treba pobiti, zgaziti, nakon čega najprije M. nasrće na njih, a zatim i ostali, opravdano zaključuje sud prvog stupnja da se radi o poticanju, a iz razloga koji su dani u pobijanoj presudi i koje prihvaća i ovaj sud, te na koje se žalitelj upućuje da se ne bi ponavljalo.

Zbog iznijetih razloga neosnovano optuženici presudu suda prvog stupnja pobijaju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u vezi i zbog povrede kaznenog zakona, neosnovano ukazujući da bi se eventualno moglo raditi o nekom drugom kaznenom djelu.

Međutim, kako je u međuvremenu nastupio na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 110/97) trebalo je po službenoj dužnosti, u povodu podnesenih žalbi, preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela, zbog kojih su optuženici pobijanom presudom proglašeni krivima, te po pravilnoj primjeni zakona njihova djela pravno označiti kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ odnosno čl. 90. u svezi čl. 37. st. 1. KZ i po tim propisima ih osuditi, kao pod toč. I. izreke ove presude. Naime, za lišenje života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju novi je zakon blaži, jer se više ne radi o kvalificiranom ubojstvu pa su stoga žalbe optuženika u dijelu kojim se pobija presuda suda prvog stupnja u pogledu činjenica koje čine kvalifikatorne okolnosti iz čl. 34. st. 2. toč. 3. KZRH, postale bespredmetne.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da su olakotne okolnosti precijenjene, a otegotne podcijenjene, prije svega opt. M.Ž. koji je specijalni povratnik, a opt. A.Ž. da je ranije osuđivan za kaznena djela s nasilničkom crtom, te s obzirom na odsustvo bilo kakvog motiva kod optuženika Š. i P., te na ispoljeni stupanj bezobzirnosti.

Nasuprot tome, prema stajalištu izraženom u žalbama optuženika izrečene su im drastične kazne s obzirom na okolnosti počinjenja djela.

Razmotrivši sve navedeno, a imajući u vidu da je u povodu podnesenih žalbi izmijenjena pravna oznaka djela u pravcu primjene blažeg zakona, te da nije prihvaćena žalba optuženika u pravcu označavanja djela kao nehatnog prouzrokovanja smrti, ili nekog drugog, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, našao je da kazne zatvora koje je optuženicima izrekao sud prvog stupnja nije potrebno korigirati u pravcu kako se predlaže u žalbama.

Naime, izrečene kazne su u granicama kazni koje se za počinjenje ovih djela mogu izreći i one su primjerene stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti njihovih djela i svim okolnostima koje utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelje, te su kao takve podobne za ostvarenje svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 50. KZ.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

U odnosu na oslobađajući dio presude

Neosnovano se žali državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući da je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, ali ih je pogrešno ocijenio.

Naime, prisustvo opt. Ž.P., F.H. i Z.S. za trajanja događaja u svim njegovim fazama, uz iskazanu arogantnost u ponašanju opt. P., zadavanje udarca oštećeniku u Ulici ...od strane opt. H., te nošenja letve od strane opt. S. u Dom zdravlja, ali ne i udaranje njome, što se kao radnje izvršenja u smislu agresivnog hrabrenja i podržavanja optuženika koji su ošt. D. udarali, isključivo ističu u žalbi državnog odvjetnika, ne mogu biti temelj za osuđujuću presudu, u konkretnom slučaju, kako to ispravno ocijenjuje sud prvog stupnja, niti predstavljaju doprinos u radnji kaznenog djela za koje su optuženi ili nekog drugog. Stoga je iz navedenih razloga na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 presuđeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. ožujka 1999. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Milan Gudelj, v.r.