Rev-99/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 99/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. J. iz P., koga zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u P., protiv tužene A. J. iz V., koju zastupa punomoćnik S. O., odvjetnik u P., radi razvoda braka, rješavajući reviziju tužene izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 16. kolovoza 1998. br. Gž 893/98-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Puli od 8. travnja 1998. br. P 237/98- 10, u sjednici održanoj 23. ožujka 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je razveden brak stranaka i da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv drugostupanjske presude tužena je pravovremeno izjavila reviziju "zbog svih razloga zbog kojih se revizija može izjaviti", te predlaže da se ukinu obje presude i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Brak stranaka razveden je odlukama suda nižeg stupnja nakon što su sudovi utvrdili da su bračni odnosi stranaka teško i trajno poremećeni i da je bračna zajednica raskinuta sedam mjeseci prije podizanja tužbe, te da nije nakon toga uspostavljena i da tužitelj živi izvan vlastite kuće u kojoj je tužena.

Tužena - revident navodi da su presude nerazumljive i u kontradikciji "same sa sobom", da se ne mogu ispitati i da je tako ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP), te ističe da je za poremećaj odnosa kriv tužitelj zbog čega da nije mogao tražiti razvod.

Posebno ističe tužena da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada nisu odlučili o njenom zahtjevu za uzdržavanje, jer da ga je ona zatražila još u postupku mirenja, ali nije ponovila u tijeku prvostupanjskog postupka već tek u žalbi, te da je taj njen zahtjev trebalo raspraviti i o njemu odlučiti.

Nije u pravu tužena kada ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Sudovi su valjano i uvjerljivo obrazložili zašto i na temelju kojih utvrđenih činjenica nalaze da su bračni odnosi stranaka teško i trajno poremećeni i da taj poremećaj nije izazvao tužitelj (čl. 54. st. 1. i 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima - "Narodne novine", broj 51/89 i 59/90).

Sudovi su naveli zbog kojih utvrđenih činjenica (proveden je dokaz saslušanjem stranaka) zaključuju da je došlo do trajnog i teškog poremećaja bračnih odnosa i pobijanje tužene istog znači ustvari isticanje revizijskog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih se razloga revizija ne može podnositi (čl. 395. st. 3. ZPP).

Valjano je drugostupanjski sud (u povodu žalbe) istaknuo da nije bilo mjesta i mogućnosti da se odlučuje o zahtjevu tužene za uzdržavanje jer je taj zahtjev istaknut tek (i prvi put) u žalbi protiv drugostupanjske presude. A prema odredbi čl. 249. Zakona o braku i porodičnim odnosima bračni drug može takav zahtjev istaknuti najkasnije do zaključenja glavne raspave (to nije učinjeno).

Nisu dakle ostvareni razlozi zbog kojih je podnesena revizija pa ju je trebalo odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 23. ožujka 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.