I Kž-431/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-431/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Vesne Vrbetić, Zlate Lipnjak- Bosanac, Damira Kosa i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. ožujka 1999. godine, broj K-235/98 u sjednici održanoj 11. srpnja 2002. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. D.R .i opt. S.S., te državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče se da su opt. D.R. i pt. S.S. djelatnošću za koju su pobijanom presudom proglašeni krivim, počinili kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00), pa se nakon toga osuđuju i to D.R. temeljem čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju mu se po čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 12. studenog 1998. godine do 22. ožujka 1999. godine, a S.S., temeljem čl. 109. st. 1. i 4. u svezi s čl. 23., čl. 24. st. 3. i čl. 25. st. 1. Zakona o sudovima za mladež, te uz primjenu čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ-a i čl. 173. st. 5. KZ-a osuđuje na jedinstvenu kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju mu se po čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. listopada 1998. godine do 22. ožujka 1999. godine.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. D.R.i opt. S.S., te državnog odvjetnika, te u nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim D.R. i S.S. da su počinili kaznena djela i to opt. D.R. iz čl. 173. st. 2. KZ, za koje kazneno djelo je isti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a opt. S.S. dva kaznena djela i to iz čl. 173. st. 2. KZ i kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ, te je temeljem čl. 109. st. 1. i 4. u svezi s čl. 23., čl. 24. st. 3. i čl. 25. st. 1. Zakona o sudovima za mladež osuđen na jedinstvenu kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od dvije godine.

U izrečene kazne zatvora, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, prvostupanjski sud optuženima je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. D.R. od 12. studenog 1998. pa do 22. ožujka 1999. godine, a opt. S.S. od 22. listopada 1998. do 22. ožujka 1999. godine.

Temeljem čl. 173. st. 7. KZ oduzeta je opojna droga marihuana, tablete opojna droge exstasy, amfetamini i jedna doza LSD-a od opt. S.S., te je riješeno da će ista droga po pravomoćnosti presude biti uništena.

Istovremeno sud je obavezao D.R. na dužnost naknade troškova kaznenog postupka u paušalnoj svoti od 2.500,00 kn, dok je temeljem čl. 122. st. 4. ZKP opt. S.S. oslobođen obaveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnijeli su žalbu opt. D.R., po svome branitelju, odvjetniku iz Z. D.B., navodeći da se žali zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba ZKP, te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, odnosno podredno, da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbu je podnio po svome branitelju, odvjetniku N.Š. iz Z., i opt. S.S. , žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, predlažući da se pobijana presuda preinači i optuženog oslobodi od optužbe, odnosno da se osudi blažom kaznom, a podredno, da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Također, žalbu je podnio i državni odvjetnik, žaleći se u odnosu na oba optuženika zbog odluke o kazni, predloživši da se presuda preinači na način da se optuženicima izreknu strože kazne zatvora.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis predmeta, u smislu čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledavanje.

Žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.

Prije odlučivanja o žalbenim navodima, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, a povodom izjavljenih žalbi, ovaj sud je našao da je povrijeđen zakon na štetu optuženika i to time što je u međuvremenu nastupila izmjena Kaznenog zakona. Stoga je ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela, a sukladno tome i u odnosu na temelj za izricanje kazne, te je kazneno djelo pravno označeno prvostupanjskom presudom kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u odnosu na oba optuženika, preinačio na način da je djelatnost optuženika označio kao kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona.

Naime, člankom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je stupio na snagu 30. prosinca 2000. godine (“Narodne novine”, broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine) za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ kao maksimalna kazna je propisana kazna zatvora od 12 godina, te se za to djelo više ne može izreći kazna dugotrajnog zatvora, pa je u tom smislu novi zakon blaži za počinitelja. Minimalna kazna od jedne godine nije mijenjana.

Iako opt. R., u svojoj žalbi ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede Kaznenog zakona, u samoj žalbi on ponavlja samo obranu alibijem, te osporava zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na njegovu krivnju za počinjenje kaznenog djela. Navodi kako je prvostupanjska presuda nepravedna i nezakonita, te da nema uporište u dokazima koji su izvedeni i da predstavlja rezultat subjektivnog promišljanja prvostupanjskog suda. Stoga se ta žalba svodi isključivo na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja suprotno u žalbi istaknutim tvrdnjama, ovaj sud nalazi da se pobijana presuda temelji na izvedenim dokazima koje je prvostupanjski sud valjano analizira, kako svaki za sebe, tako i međusobno. Prvostupanjski sud je dao valjane razloge na kojima temelji svoje uvjerenje da je upravo opt. R. osoba koja je drogu prodala opt. S. i to na način kako je to opt. S. opisao, u nazočnosti svoga branitelja, pred policijom, te pred istražnim sucem. Sud je analizirao i opis osobe koja mu je drogu prodala, te ovo doveo u vezu sa logičnim skraćivanjem prezimena i na temelju svih ovih okolnosti, i po mišljenju ovog suda, ispravno zaključio o kaznenoj odgovornosti opt. R.. Također, sud je valjano obrazložio zašto ne prihvaća iskaze svjedoka alibija za opt. S.., koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Posebno valja istaći da u ocjeni dokaza koji su izvedeni, te utvrđenju kome od svjedoka vjerovati, a kome ne, sud nije ovlašten primijeniti institut «u dvojbi u korist optuženika». Ovaj institut kaznenog prava primjenjiv je samo ako postoji dvojba o postojanju činjenica koja tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, te nije primjenjiv na pojam ocjene dokaza izvedenih u dokaznom postupku. Prema tome, nakon što je prvostupanjski sud u svojoj presudi utvrdio kojim dokazima vjeruje, a kojima ne, ne postoji dvojba u pogledu činjenica, jer ih prvostupanjski sud nalazi utvrđenim, pa prema tome ne dolazi niti u obzir primjena načela «u dvojbi u korist optuženika».

Također, niti opt. S. nije u pravu kada ističe da činjenično stanje nije potpuno, a time i ispravno utvrđeno. Naime, pri utvrđivanju njegove kaznene odgovornosti sud je analizirao, kako činjenicu pronađene droge, koja je i oduzeta razvrstana u 131 manji paketić, tako i navod njegove obrane sa glavne rasprave da je ovu drogu, umanjujući količinu svoje odgovornosti, namjeravao u dijelu prodati.

Ovaj sud u potpunosti prihvaća analizu prvostupanjskog suda i u odnosu na ovog optuženika, te utvrđene činjenice, kako u pogledu objektivnog učina, tako i subjektivne strane počinitelja ovog kaznenog djela, te se u cijelosti upućuje na razloge koje je naveo prvostupanjski sud.

Ispitujući odluku o kazni povodom žalbi opt. S., te državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti u smislu čl. 382. ZKP-a, i u odnosu na opt. R., ovaj sud nalazi iako je izvršena izmjena pravne kvalifikacije kaznenog djela na blaže, da su kazne kako su izrečene optuženicima primjerene stupnju opasnosti istih, kao i težini djela koje su počinili.

Naime, nije u pravu niti državni odvjetnik, a niti opt. S. da su izrečene kazne preblage, odnosno odmjerene u previsokom trajanju. Prvostupanjski sud je u odnosu na oba optuženika ispravno utvrdio sve okolnosti od kojih ovisi odluka o kazni, te na tako utvrđeno činjenično stanje valjano i primijenio zakon, odmjeravajući kaznu optuženicima u trajanju kako je to navedeno u prvostupanjskoj presudi. Pri tome sud je, kako se to navodi i u obrazloženju presude, analizirao kako olakotne, tako i otegotne okolnosti, te prema mišljenju i ovoga suda ispravno odmjerio kaznu optuženicima i to opt. R. u trajanju od dvije godine za kazneno djelo koje je počinio, a opt. S., koji je mlađi punoljetnik i u vrijeme drugostupanjske sjednice, kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od dvije godine, za dva kaznena djela koja je počinio. Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženici i državni odvjetnik pobijaju prvostupanjsku presudu, a pri ispitivanju pobijane presude nađena povreda zakona iz čl. 379. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku je ispravljena, dok druge povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti nisu nađene, trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. srpnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v. r.

Katica Jelić, v. r.