Legislator Case Law & Legislation
Rev-2528/1990-2 AI generated

Supreme Court partially allows revocation on statute of limitations for pain/fear but rejects it for reduced activity.

Case Number Rev-2528/1990-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court partially accepted the defendant's appeal against a lower court's damages award. The defendant argued the claim for non-material damages (pain and fear) was time-barred, while the plaintiff sought compensation for reduced life activity. The court ruled that the statute of limitations for pain and fear expired three years after the plaintiff's recovery ended, but the claim for reduced activity was valid because the plaintiff only learned of permanent health consequences about a year after the injury.

Legislator headnote

AI generated

čl. 393. st. 1. Zakona o parničnom postupku; čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku: The statute of limitations for non-material damages like pain and fear begins when the injury ceases, whereas for permanent health consequences, it begins when the victim becomes aware of the final state of health.

Keywords

AI generated
statute of limitations non-material damages pain and fear reduced life activity start of limitation period awareness of consequences civil procedure law

Cited Legislation

AI generated
čl. 393. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku
Iz navedenih razloga valjalo je temeljem čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku djelomično prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti nižestepene presude u dijelu koji se odnosi na zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene bolove i strah, a odbiti reviziju tužitelja temeljem čl.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2528/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske.u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u gradjansko- pravnoj stvari tužitelja V. V. iz G., koga zastupa M. Z., odvjetnik iz Z., protiv tuženoga V. V. iz G., koga zastupa L. M., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženoga protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 31. listopada 1989. br. Gž-7390/89, kojom je djelomično potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. travnja 1989. br. Pn-3095/84, u sjednici održanoj dana 5. ožujka 1991.,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija tuženoga te se preinačuje presuda Okružnog suda u Zagrebu od 31. X. 1989. br. Gž-7390/89 u dijelu kojim je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. IV. 1989. br. Pn-3095/84 i sudi:

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah u iznosu od 100.- dinara i u dijelu za naknadu štete za pretrpljene bolove u iznosu od 200.- dinara (odnosno u iznosima ranijih dinara za strah u iznosu od 1,000.000.- dinara i bolove za 2,000.000.- dinara).

U ostalom dijelu nižestepene presude ostaju neizmijenjene.

Tužitelj je dužan tuženome naknaditi troškove revizije u iznosu od 135.- dinara u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 19. travnja 1989. br. Pn-3095/84 djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženi obavezan da tužitelju isplati iznos od 5,500.150 dinara (550 konvertibilnih dinara) i to sa pripadajućom zakonskom kamatom na iznos od 5,500.000 dinara (550 konvertibilnih dinara) od 19.IV. 1989. do isplate kao što obračunavaju banke na oročena a nenamjenska novčana sredstva preko godinu dana, a na iznos od 150 dinara (0,01 konvertibilni dinar) zakonsku kamatu počev od 9.V. 1974. sa 7,5% kamata do 2. VIII. 1985. godine, a od 3. VIII. 1985. pa nadalje kamatu kao što obračunavaju banke na oročena a nenamjenska novčana sredstva preko godinu dana pa sve do isplate kao i naknaditi parnične troškove u iznosu od 192.022,75 dinara (19,20 konvertibilnih dinara) i to sve u roku od 15 dana.

Tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom za iznos od 528.860 dinara (52,90 konvertibilnih dinara) kao i za zatraženu kamatu od 9. V. 1974. pa do 18. IV. 1989. godine na iznos od 5,500.000 dinara (550 konvertibilnih dinara).

Rješavajući po žalbi tuženoga drugostepeni Okružni sud u Zagrebu je presudom i rješenjem od 31. listopada 1989. godine br. Gž-7390/89 odbio žalbu tuženoga kao djelomično neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-3095/84 od 19. travnja 1989. u dijelu kojim je tuženi obavezan na ime naknade štete platiti iznos od 5,500.000 dinara (550 konvertibilnih dinara) sa zateznim kamatama od 19. travnja 1989. godine po stopi koju banka obračunava na oročena nenamjenska novčana sredstva preko godinu dana pa do isplate u roku od 15 dana, a preinačio je djelomično istu prvostepenu presudu tako da je tužitelja odbio sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva pored iznosa od 528.860 dinara (52,90 konvertibilnih dinara) još sa daljnjim iznosom od 150 dinara (0,01 konvertibilnih dinara).

Protiv citirane drugostepene pravomoćne presude kojom je odbijena žalba tuženoga pravodobno je tuženi izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se nižestepene presude ukinu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno sudjenje, a podredno da se revizija prihvati i preinači pobijanu presudu uz naknadu troška revizije od 270 dinara.

Na reviziju tuženoga nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o reviziji.

Revizija tuženoga je djelomično osnovana.

Razlozi revizije tuženoga iscrpljuju se u dokazivanju prigovora zastare potraživanja za nematerijalnu štetu.

Osnovano tuženi u reviziji ističe da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo ocjenjujući prigovor zastare potraživanja za nematerijalnu štetu u vidu pretrpljenih bolova i pretrpljenog straha.

Naime, štetni dogadjaj u kojem je tužitelj zadobio tjelesnu povredu desio se 21. siječnja 1971. godine.

Iz nalaza i mišljenja liječničkih vještaka, kako je to utvrdio i prvostepeni sud, proizlazi da je tužitelj od zadobivenih povreda bio na bolovanju do 2. ožujka 1971., da su povrede kod njega izazvale bolove jačeg intenziteta dva do tri dana, srednjeg intenziteta tri do četiri dana i manjeg intenziteta oko 10 dana.

Tužitelj je pretrpio i strah jačeg intenziteta radi zadobivenih povreda.

Iz ovako utvrdjenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj za nematerijalnu štetu koju je pretrpio u vezi povreda u vidu bolova i straha u cijelosti saznao najkasnije do završetka bolovanja tj. do 2. ožujka 1971. godine, jer u tom razdoblju može se sa sigurnošću tvrditi na osnovu utvrdjenog činjeničnog stanja da su prestali i bolovi i primarni strah za koji je tužitelj tražio naknadu.

Dakle, početak roka zastare za ovu vrstu nematerijalne štete može se uzeti kao najkasnije 2. ožujka 1971. godine pa je za ovu štetu tužitelj mogao ustati tužbom do 2. III. 1974. godine.

Budući da je tužbu podnio 8. V. 1974., to je prošao trogodišnji rok zastare u kojem je tužitelj mogao ostvariti naknadu ove štete.

Iz navedenih razloga valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava djelomično usvojiti reviziju tuženoga, prihvatiti prigovor zastare i odbiti dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži naknadu štete za pretrpljene bolove i za pretrpljeni strah.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog smanjenja životne aktivnosti.

Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj za konačno stanje zdravlja u pogledu trajnih posljedica saznao približno nakon godinu dana po štetnom dogadjaju što bi bilo 25. I. 1972. godine. Obzirom na ovako utvrdjeno činjenično stanje u pogledu ove vrste štete pravilno je odbijen prigovor zastare za ovu vrstu štete, jer od dana saznanja za tu štetu pa do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od tri godine. Iz tog razloga valjalo je djelomično odbiti reviziju tuženoga u dijelu kojim prigovara primjeni materijalnog prava za ovu vrstu štete.

Iz navedenih razloga valjalo je temeljem čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku djelomično prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti nižestepene presude u dijelu koji se odnosi na zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene bolove i strah, a odbiti reviziju tužitelja temeljem čl. 393. Zakona o parničnom postupku u dijelu koji se odnosi na naknadu štete zbog smanjenja životnih aktivnosti.

U Zagrebu, 5. ožujka 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.