I Kž-15/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 15/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, Damira Kosa, Miroslava Šovanja i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sande Janković kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. D. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 71/06), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. studenog 2009., broj K-179/09, u sjednici održanoj 30. ožujka 2010. u nazočnosti branitelja optuženika, Z. V. odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba optuženika D. D. kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 71/06) te mu je temeljem citirane zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine. Temeljem čl. 69. st. 1. KZ opozvana je uvjetna osuda iz presude Općinskog suda u Ivanić Gradu od 30. rujna 2008. broj K-49/06 (pravomoćna 1. lipnja 2009.) te je uzeta kao utvrđena izrečena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, pa je temeljem čl. 60. st. 2. toč. c) KZ optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i četiri mjeseca.

l. 63. KZ, u kaznu zatvora je uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 20. Temeljem č

kolovoza 2009. pa nadalje.

Temeljem čl. 76. KZ, prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena ali svakako do prestanka izvršenja kazne zatvora, a temeljem čl. 80. KZ prema optuženiku je primijenjena i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to 18,40 grama heroina.

- -

I Kž 15/10-6

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a, optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

Protiv ove presude optuženik je, putem branitelja Z. V., odvjetnika iz Z., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni sa prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu optuženika kao neosnovanu odbiti, u čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

O sjednici drugostupanjskog vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegov branitelj Z. V., odvjetnik iz Z. jer su to zahtijevali (čl. 374. ZKP-a). Kako se optuženik nalazi u pritvoru, a ima branitelja, njegova nazočnost nije osigurana jer je vijeće našlo da to nije svrhovito (čl. 374. st. 2. ZKP-a). Sjednici je nazočio optuženikov branitelj.

Žalba je neosnovana.

Suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je pažljivo ispitivao i utvrđivao sve relevantne činjenice a glede odlučnih činjenica označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to navedeno u izreci pobijane presude a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

Žalitelj fragmentarno interpretira iskaze svjedoka Ž. Z. i Ž. P. a obranu optuženika selekcionira te izvodi zaključke, koji nisu zasnovani na utvrđenom činjeničnom stanju, o navodno nezakonitoj pretrazi. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako pretrage optuženika nije ni bilo niti je bilo potrebno izvršiti pretragu, jer je optuženik djelatnicima policije dragovoljno predao heroin.

Žaliteljevo osporavanje zaključaka prvostupanjskog suda glede sadržaja SMS poruka te ocjene vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka Ž. Z. i Ž. P. (o čemu će biti više riječi nešto kasnije) pogrešno su pozicionirane u dijelu žalbe u kojem se obrazlažu navodno ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, umjesto da se nalaze u dijelu žalbe u kojem se osporava utvrđeno činjenično stanje.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

- -

I Kž 15/10-6

Suglasnim, logičnim i detaljnim iskazima svjedoka Ž. Z. i Ž. P. je utvrđeno kako su njih dvojica obavljajući policijsku službu pristupili optuženiku, predstavili se službenom značkom i legitimirali ga, nakon čega im je optuženik predao prvo dvije vrećice sa heroinom a potom i kutiju cigaretu iz koje je izvadio i predao još jednu vrećicu sa heroinom. U pravu je prvostupanjski sud kada navodi nelogičnost obrane optuženika o nekom R. koji se iznenada pojavio i neposredno prije nego su optuženiku prišli djelatnici policije, ovome na cesti dao 15 grama heroina na ime nekog novčanog duga od prije dvije godine. Radi se o neuvjerljivom navodu i naivnoj konstrukciji obrane usmjerenoj na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

Nedvojbeno je utvrđeno kako je optuženik posjedovao heroin u količinama od 4,69 grama, 4,72 grama i 4,71 grama, dok je tijekom pretrage stana i drugih prostorija koje koristi dragovoljno predao još jednu prozirnu foliju u kojoj se nalazilo 4,28 grama heroina i jednu digitalnu vagu na kojoj je utvrđena prisutnost heroina i tragova amfetamina i tetrahidrokanabinola.

Žalitelj zanemaruje da je prvostupanjski sud logično povezao količinu heroina koju je optuženik neovlašteno posjedovao sa oduzetom vagom na kojoj su se nalazili tragovi opojne droge i koja je očito služila razdjeljivanju droge na manje količine. Isto tako žalitelj zanemaruje iskaz vještaka dr. D. Z. koji je izložio kako je optuženiku masa od 18,40 grama heroinske smjese bila dostatna za konzumaciju u vremenskom periodu od čak mjesec dana. Međutim, vještak je naglasio da bi to bilo ukoliko optuženik ne bi uzimao redovno ordinirani Heptanon u punoj dozi. Notorna je činjenica, koji je vještak samo naglasio, da ovisnici ne stvaraju veće zalihe heroina jer se ne mogu suspregnuti da je što prije ne potroše. Time ubrzo povisuju svoju toleranciju pa im u kraće vrijeme treba sve više droge što je financijski neisplativo. Ovisnici, u pravilu, nemaju kod sebe veće količine heroina a to znači, kako navodi vještak, količinu dostatnu za period dulji od dva tjedna konzumacije.

Zato je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je optuženik posjedovao opojnu drogu radi daljnje prodaje i za osobnu konzumaciju

Žalitelj odlučne činjenice marginalizira, inzistirajući na zaključku kako nema dokaza da je SMS poruke zabilježene na SIM kartici koja se nalazila u mobitelu koji je oduzet od optuženika, poslao upravo optuženik odnosno da dolazne SMS poruke nisu bile njemu upućene. Kako iz sadržaja poslanih i primljenih poruka proizlazi zaključak da se na taj način odvijala kupoprodaja opojne droge, žalitelj smatra ovo odlučnom činjenicom. Međutim, žalitelj zanemaruje kako postojanje ili nepostojanje konkretnih radnji kupoprodaje u ovom predmetu nije odlučna činjenica. Optuženiku, naime, nisu ni stavljene na teret konkretne prodaje opojne droge niti su optužnim aktom opisani navodni dogovori oko prodaje, već je optuženiku stavljeno na teret da je opojnu drogu neovlašteno radi prodaje posjedovao. To su bili okviri unutar kojih je prvostupanjski sud tijekom dokaznog postupka mogao izvoditi dokaze i utvrđivati činjenice, pa je tako in favorem optuženika izveo zaključak kako je dio droge bio namijenjen i za njegovu osobnu konzumaciju.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica. U konkretnom slučaju odlučne činjenice su količina heroina koju je optuženik neovlašteno posjedovao i koja premašuje njegove potrebe, te pronađena digitalna vaga sa tragovima opojne droge. Prvostupanjski sud je savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo

- -

I Kž 15/10-6

i za svoja utvrđenja je dao valjano i logično obrazloženje koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj. Žalitelj nije u pravu kada se žali zbog odluke o kazni.

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je optuženiku za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju tri godine. Olakotnim je cijenio njegovu smanjenu ubrojivost a s tim u svezi i njegovu ovisnost o opijatima te narušeno zdravstveno stanje, dok je otegotnim cijenio činjenicu što je kazneno djelo počinio u roku kušnje, zatim motiv počinjenja ovog kaznenog djela a to je laka i brza zarada kao i sve veću društvenu opasnost od ovakvih kaznenih djela.

Optuženik je ranijom presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu, broj K-49/06 od 30. rujna 2008. (koja je postala pravomoćna 1. lipnja 2009.) proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. KZ, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci i primijenjena uvjetna osuda sa rokom kušnje od jedne godine. Nedvojbeno je, dakle, optuženik u roku provjeravanja počinio novo kazneno djelo. S obzirom da mu je u ovom kaznenom ena kazna zatvora u trajanju tri godine to je, sukladno čl. 69. st. 1. KZ, postupku utvrđ

prvostupanjski sud pravilno opozvao uvjetnu osudu i odredio izvršenje kazne primjenjujući odredbe o stjecaju, sukladno čl. 69. st. 3. KZ.

Imajući u vidu navedeno te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ) te pravilima o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju (čl. 60. KZ), jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju tri godine i četiri mjeseca izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Upravo odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora, optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

Prema optuženiku su primijenjene sigurnosne mjere sa svrhom uklanjanja uvjeta koji omogućuju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela. Sud prvog stupnja je utvrdio kako je optuženik počinio kazneno djelo u stanju smanjene ubrojivosti zbog ovisnosti o opojnim drogama i kako postoji opasnost da razlozi za takvo stanje mogu ubuduće poticajno djelovati za počinjenje novog kaznenog djela o čemu je jasno iskazivao vještak dr. D. Z.,

- -

I Kž 15/10-6

uslijed čega je pravilno primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti. Isto tako je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja kako je prijeko potrebno primijeniti sigurnosnu mjeru oduzimanja opojne droge.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, primjenom odredbe čl. 387. ZKP-a, trebalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 30. ožujka 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanda Janković, v.r.

Ana Garačić, v.r.