Rev-2217/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2217/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja K. S. iz Z., koju zastupa D. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. G. iz Z., koga zastupa mr. M. M., odvjetnik u Z., radi razvoda braka, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zadru od 24. travnja 1991, br. Gž-413/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru od 15. siječnja 1991, br. P-1828/90, u sjednici održanoj dana 29. listopada 1991,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom razveden je brak stranaka na temelju odredbe čl. 54. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima (toč. 1. izreke), a odlukom pod 2. i 3. koja nije predmet revizijskog razmatranja odlučeno je, da se zajedničko dijete stranaka mldb. K. M. povjerava na odgoj i djelomično uzdržavanje majci, a tuženik je obvezan da za njeno uzdržavanje plaća mjesečni novčani doprinos pobliže naznačen u tom dijelu odluke sa odgovarajućom kamatom i parnični trošak od 6.600,00 dinara u roku od 15 dana. Ta je presuda potvrđena odlukom Okružnog suda u Zadru od 24. travnja 1991. godine broj Gž-413/91-2.

Protiv pravomoćnog dijela odluke sudova o razvodu braka reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, obje odluke ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila da se revizija tuženika kao neosnovana odbije. O podnesenoj reviziji Javni tužilac Republike Hrvatske nije se izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Prema navodima u drugostepenoj odluci proizlazi da je brak stranaka razveden zbog teško i trajno poremećenih odnosa, a ne i zbog preljuba. Taj sud prihvaća kao uvjerljive razloge prvostepenog suda što po mišljenju tuženika nema osnova sa stanjem u spisu i sa ocjenom prvostepenog suda. Sama tužiteljica je navela u tužbi i u postupku da su bračni odnosi stranaka bili prilično skladni sve dok se unazad devet godina tuženik nije "spojio" sa nekom B.. U postupku mirenja tužiteljica je navela da se ne želi pomiriti, već da traži razvod braka zbog nevjerstva supruga. Izraz "spojiti" ne može se nikako drugačije shvatiti nego kao upuštanje tuženika u intimne odnose sa drugom ženskom osobom. U pobijanoj odluci se navodi kako je dugogodišnje druženje tuženika sa drugom ženom izazvalo kod tužiteljice ljubomoru i sumnju u bračnu vjernost tuženika, što da je objektivno imalo za posljedicu teško poremećene bračne odnose, a Zakon o braku i porodičnim odnosima ljubomoru i sumnju u bračnu vjernost ne predviđa kao razlog za razvod braka. Ako su ljubomore i sumnja doveli do poremećenosti bračnih odnosa onda se to ne može staviti u krivnju tuženiku, jer su i ljubomora i sumnja vrlo često izrazi psihičke poremećenosti osobe, a tek opravdana ljubomora koja je izazvana preljubom može dovesti do razvoda braka temeljem odredbe čl. 54. st. 1. spomenutog zakona, što ovdje nije slučaj, zbog čega je tuženik i predložio prihvaćanje revizije kao opravdane.

Uzroci za razvod braka nastaju u toku zajedničkog života bračnih drugova i predstavljaju činjenice ili okolnosti određene zakonom na osnovi kojih sud izriče razvod braka. U konkretnom slučaju o relativnim uzrocima za razvod braka i na osnovi tih uzroka koji su inače samo primjerice navedeni u stavu 1. čl. 54. spomenutog zakona brak se može razvesti samo ako postoji njihova povezanost sa još nekim okolnostima, a to pak znači ako izazovu odgovarajuću posljedicu koja se očituje u teško i trajno poremećenim-bračnim odnosima, ili pak da je dalji zajednički život bračnih drugova postao nemoguć.

Kada se imaju u vidu utvrđenja sudova da se tuženik prije više godina, kako to sudovi utvrđuju i navode "spojio" sa drugom ženskom osobom i da je upravo to pravi razlog zbog čega je zanemario svoju suprugu i obitelj, onda je takovo stanje i po mišljenju ovog suda opravdano kod tužiteljice pobudilo sumnju u bračnu vjernost tuženika što je pak i imalo za posljedicu pojavu ljubomore na njenoj strani, koja očito nije posljedica onog stanja na kojem tuženik zasniva svoja revizijska razmišljanja. Zato je brak stranaka i trebalo razvesti zbog teško i trajno poremećenih bračnih odnosa (čl. 54. st. 1.), zbog čega se odluka sudova ukazuje i zakonitom i pravilnom. Dakle, nema povreda postupka, niti pogrešne primjene prava, pa niti onih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP-a) zbog čega je reviziju tuženika kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 29. listopada 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.