Gž-53/2007-2 · Županijski sud u Varaždinu

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VARAŽDINU

Broj: Gž.53/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Vinceković kao predsjednice vijeća, te Zlatka Lodete i Damira Kontreca, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz H., zastupane po punomoćnici N. C., odvjetnici iz V., protiv tužene V. K. iz L., zastupane po punomoćnicima iz ZOU „S. & B.“, odvjetnicima iz V., radi naknade štete, povodom žalbe tuženice, protiv presude Općinskog suda u Ludbregu od 01.prosinca 2006.g. br. P.62/06-22, u sjednici vijeća održanoj dana 30.travnja 2007.g.

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća, a djelomično odbija žalba tuženice, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Ludbregu br.P.62/06-22 od 01.prosinca 2006.g. u pobijanom dosuđujućem dijelu, stavak I izreke, kojim je tuženica obvezana isplatiti tužiteljici za naknadu štete s naslova pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.500,00 kn i s naslova pretrpljenog straha iznos od 2.000,00 kn, odnosno ukupno 3.500,00 kn, uz zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje od pravomoćnosti presude do isplate, a preinačuje se i odluka o troškovima postupka, time da se sudi:

Tuženica V. K. iz L., …, dužna je tužiteljici M. V. iz H., …, na ime naknade neimovinske štete s naslova pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha isplatiti ukupni iznos od 2.500,00 kn (slovima: dvijetisućepetsto kuna), uz zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje, tekuću od pravomoćnosti presude do isplate.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U nepobijanom, odbijajućem dijelu, stavak II izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, stavak I izreke, obvezana je tuženica isplatiti tužiteljici s naslova naknade neimovinske štete za pretrpljene fizičke bolove iznos od 1.500,00 kn i s naslova pretrpljenog straha iznos od 2.000,00 kn, sve uz zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje, od pravomoćnosti presude do isplate, i uz naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.372,85 kn, u roku od 15 dana. Stavkom II izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

Pravovremeno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga navedenih u čl. 353.st.1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu tuženice, preinači pobijanu presudu, te odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, odnosno da ukine pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu tužiteljica pobija žalbene navode tuženice, uz prijedlog da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu, a tuženicu obveže na naknadu troškova odgovora na žalbu.

Žalba tuženice djelomično je osnovana.

Obrazlažući pobijanu presudu, prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženice, radi naknade štete, tvrdeći da ju je u L., dana 1.rujna 2005.g., oko 18,30 sati, kada se dovezla do V. s. (ul. …), ugrizao crni pas mješanac, jedan od dva psa koji su istrčali iz tuženičinog dvorišta, zbog kojeg ugriza joj je nastala neimovinska šteta zbog pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha.

Prvostupanjski sud navodi da se tužiteljica, u dokaz da je ugrižena od psa u vlasništvu tuženice, pozivala na medicinsku dokumentaciju i svjedoke očevidce, koji imaju saznanja i o vlasništvu navedenog psa, a navodi da je tuženica pred svjedocima priznala da se radi o njenom psu, da ju je nakon štetnog događaja obilazila i da joj je platila iznos od 1.000,00 kn.

Posljedice ugriza psa, kao osnovu za naknadu zatražene neimovinske štete, prvostupanjski sud je utvrdio temeljem provedenog sudsko-medicinskog vještačenja po B. B., dr.med., stalnom sudsko-medicinskom vještaku, koji je vještačio temeljem dostavljene sudsko-medicinske dokumentacije.

Na navedeni način prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 15-30 minuta, srednjeg intenziteta u trajanju od 2 dana, slabog intenziteta u trajanju od 7 dana, i povremene bolove slabog intenziteta u trajanju od 10 dana. Prvostupanjski sud je utvrdio i da je tužiteljica trpjela primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 10-15 min, a nakon toga sekundarni strahovanje slabog intenziteta (obzirom da se radilo o lakoj tjelesnoj ozljedi) u obliku zabrinutosti za ishod liječenja, u trajanju od 7 dana.

Na temelju medicinske dokumentacije sudsko-medicinski vještak je utvrdio da tužiteljičina rana nije zacijelila, u očekivanom kraćem vremenskom razdoblju, jer je na kontrolnom pregledu 6.rujna 2005.g. kirurg konstatirao da je preporučenu operaciju radi sanacije rane tužiteljica odbila (da nije odbila tu sanaciju rana bi zacijelila najkasnije za 3 tjedna), zbog čega je ugrizna rana i nakon 3,5 mjeseca povremeno krvarila (vještak je naveo da tužiteljica ne boluje od dijabetesa, nego od reumatoidnog artritisa).

Ocjenjujući sve okolnosti nastanka povrede, težinu povrede, način liječenja, te intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha kod tužiteljice, što je sve objektivizirano putem nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka, a u mjeri u kojoj je vještak potvrdio subjektivne navode tužiteljice u vezi opsega, težine, trajanja i pojavnih oblika posljedica povrede po oba odštetna osnova, prvostupanjski sud je temeljem kriterija iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) dosudio tužiteljici naknadu štete za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 1.500,00 kn i s naslova pretrpljenog straha iznos od 2.000,00 kn.

U žalbi tuženica ističe da je tužiteljica tijekom postupka iznosila kontradiktorne činjenice u vezi opisa i broja pasa koji su joj nanijeli ozljede, na što je tuženica tijekom postupka upozoravala (spominjala je dva crna, velika i agresivna psa, navodila je da ispred kuće tuženice ima pasa lutalica, da bi, nakon tuženičinog opisa njenog psa, kao malog i crnog, tužiteljica prihvatila takav opis psa, a takav postupak je protumačila učinjenom greškom kod pisanja tužbe).

Tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio vjerodostojnim iskaz svjedoka D. u dijelovima koji su za tuženicu otegotni, dok je ignorirao proturječnosti tog iskaza: svjedok je naveo da je pas tuženice gotovo cijelo vrijeme vezan lancem, te da je predmetne zgode pas tuženice pobjegao iz kuće, iako nije osobno vidio da je pas tuženici pobjegao od kuće. Tuženica navodi da se, iz dokaza predloženih po tužiteljici, te iz njenih navoda, ne može zaključiti o postojanju pravno relevantne razine vjerojatnosti, da je tužiteljicu ugrizao tuženičin pas.

Tuženica ukazuje na dio nalaza sudsko-medicinskog vještaka koji se odnosi na intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, ukazuje da se radi o lakoj tjelesnoj ozljedi, površinskoj rani dužine 6 cm, koja bi bila sanirana u kraćem vremenu da se tužiteljica podvrgla potrebnom operacijskom zahvatu, pa, prema ocjeni tuženice, u smislu odredbe čl.200. ZOO-a, u konkretnom slučaju tužiteljici ne pripada pravo na bilo kakvu novčanu naknadu, obzirom na niski intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha. Posebno pri tome tuženica ukazuje na činjenicu da pretrpljeni strah nije ostavio štetne posljedice (trajne) po tužiteljičino zdravstveno stanje, a posebno njime nije bila narušena duševna ravnoteža tužiteljice. Tuženica smatra da bi, obzirom na nastanak štetnih posljedica, a temeljem kriterija Vrhovnog suda RH za naknadu nematerijalne štete od 29.studenog 2002.g., tužiteljica bi, u slučaju kad bi njen zahtjev bio osnovan, mogla ostvariti naknadu štete za pretrpljene fizičke bolove od 550,00 kn, dok za pretrpljeni strah ne bi imala pravo ni na kakvu naknadu. Navodi da je tužiteljica od tuženice već primila iznos od 1.000,00 kn, koji iznos bi trebalo uračunati u dosuđeni iznos, što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

Tuženica navodi da je prvostupanjski sud, načinom ocjene provedenih dokaza i sadržajem činjeničnih utvrđenja i obrazloženja odluke, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.toč.11. ZPP-a.

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.toč.11. ZPP-a, koju mu tuženica sadržajem žalbenih navoda predbacuje, jer je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud u obrazloženju presude pravilno i potpuno interpretirao sve bitne činjenične tvrdnje obiju strana, glede načina nastanka povrede tužiteljice, vlasništva predmetnog psa, načina liječenja tužiteljice, posljedica povrede iz kojih proizlazi djelomična osnovanost tužbenog zahtjeva i sl. Isto tako, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je u bitnim elementima pravilno interpretirao i ocijenio iskaze svjedoka, osobito koji imaju saznanja o načinu nastanka događaja i vlasništvu predmetnog psa, a što se osobito odnosi na iskaz svjedoka Z. D., koji o vlasništvu predmetnog psa ima neposrednih, prethodnih saznanja, a koji je bio i očevidac nastanka štetnog događaja.

Pri tome treba napomenuti da tuženica, neuvjerljivo, a uz to i kontradiktorno, obrazlaže svrhu isplate iznosa od 1.000,00 kn tužiteljici, koju je nakon štetnog događaja posjećivala, korektno vodeći računa o posljedicama koje su za tužiteljicu nastale u štetnom događaju. Prije svega, treba napomenuti da nastanak lake tjelesne povrede tužiteljice od strane psa koji ne bi bio vlasništvo tuženice, očito ne bi predstavljao toliko značajan motiv za tuženicu (i uz moguć visoki osjećaj socijalne osjetljivosti i solidarnosti za stradale osobe), da bi tuženicu potakao na novčanu isplatu i obilazak stradale osobe. Dakle, jasno je da je tuženicu na takav postupak motiviralo saznanje da se radi o štetnom događaju kojeg je prouzročio pas za kojeg je ona odgovorna, a u tom smislu treba označiti i sadržaj žalbenih navoda, prema kojima tuženica inzistira na potrebi uračunavanja isplaćenog iznosa od 1.000,00 kn u naknadu štete, ukoliko od strane drugostupanjskog suda bude prihvaćena tuženičina odgovornost za nastali štetni događaj.

Dakle, treba zaključiti da su svjedoci, očevici događaja, imali potreban nivo pravno relevantnog saznanja o uzroku nastale štete, te da je takav nivo saznanja neizravnim putem stekla i tuženica, što ju je motiviralo na djelomično namirenje nastale štete tužiteljici. U tim okolnostima nema nikakvih osnova za sumnju da je svjedok Z. D. iskazivao vjerodostojno, a iz sadržaja njegovog iskaza proizlazi da zna o kojem se psu radi, te da je vidio da je upravo tuženičin pas napao tužiteljicu i prouzročio joj predmetnu štetu.

U tom smislu pravilno je prvostupanjsko utemeljenje odštetne odgovornosti tuženice za nastalu štetu tužiteljici u smislu čl.174.st.1.ZOO-a, a pravilan je i prvostupanjski zaključak, prema kojem tuženica nije ukazala tijekom prvostupanjskog postupka, a kamoli dokazala, da bi tužiteljica bila suodgovorna (ili isključivo odgovorna) za nastalu štetu.

Po ocjeni ovog suda žalbenim navodima tuženica ne dovodi u sumnju pravilnost prvostupanjskih činjeničnih utvrđenja glede opsega i težine nastale povrede, načina i trajanja njenog liječenja, te osobito glede intenziteta i trajanja štetnih posljedica, kako s osnova pretrpljenih fizičkih bolova, ta i s naslova pretrpljenog straha.

I po ocjeni ovog suda, radi se o graničnom slučaju u odnosu na težinu povrede i njene posljedice, u odnosu na pravo na ostvarenje naknade neimovinske štete, u kojem smislu tuženica ukazuje na stajalište Vrhovnog suda RH, u kojima se, uz određene neznatne posljedice ne veže pravo na naknadu nematerijalne štete u smislu novčane isplate u svrhu satisfakcije u smislu primjene kriterija iz čl. 200. ZOO-a. Međutim, po ocjeni ovog suda, težina posljedica po zdravstveno stanje tužiteljice ipak opravdava dosuđenje zatraženih, manjih, novčanih iznosa koji su, po ocjeni ovog suda, od strane prvostupanjskog suda pravilno utvrđeni u visinama od 1.500,00 kn za pretrpljene fizičke bolove i 2.000,00 kn za pretrpljeni strah. Pri tome treba istaći da tužiteljica u svom subjektivnom opisu tih posljedica znatno pretjeruje, očito nastojeći opravdati neprimjerene tužbene zahtjeve, ali da je te posljedice u skladu s objektivnim nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka prvostupanjski sud pravilno objektivizirao i utvrdio iznose naknade štete koja je tužiteljici i dosudio u smislu kriterija iz čl. 200. ZOO-a.

Međutim, osnovano tuženica u žalbi ističe, a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i istakao u obrazloženju svoje presude, da je tuženica tužiteljici isplatila (ostavila u kući) novčani iznos od 1.000,00 kn, time da je tu isplatu prvostupanjski sud tumačio kao tuženičino priznanje da je tužiteljicu ugrizao njezin pas. Međutim, prvostupanjski sud pri tome propušta ocijeniti i materijalnopravni značaj takve isplate, na što tuženica osnovano žalbom ukazuje, dakle, takvu isplatu treba smatrati nastojanjem za izvansudskom satisfakcijom tuženice, a upravo tu svrhu ima i postavljeni tužbeni zahtjev.

Dakle, osnovano tuženica tvrdi da je dijelom namirila zatraženu naknadu neimovinske štete tužiteljici i to u iznosu od 1.000,00 kn.

Pri tome tužiteljica nije jasno odredila po kojem od utuženih iznosa neimovinske štete je isplatu izvršila, radi čega je ovaj sud, nakon utvrđenja osnovanosti i primjerenosti isplate naknade štete tužiteljici prema prvostupanjskom utvrđenju, odlučio tužiteljici dosuditi jedinstveni iznos naknade štete, koji odgovara zbroju iznosa naknade neimovinske štete tužiteljici po oba utužena osnova, koji ukupni iznos je umanjen za nesporno po tužiteljici (po tim osnovama) isplaćenog iznosa od 1.000,00 kn.

Radi navedenoga, ovaj sud je temeljem odredbe čl.200. ZOO-a, a temeljem čl. 373.toč.2. i 3. ZPP-a, preinačio pobijanu presudu, te tužiteljici dosudio naknadu štete u ukupnom iznosu od 2.500,00 kn, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Prvostupanjski sud u obrazloženju odluke o troškovima postupka navodi da je odluka o troškovima postupka utemeljena na odredbi čl. 154.st.2. ZPP-a, te da je tužiteljica uspjela sa 72,72% tužbenog zahtjeva, nadalje, navodi da je tužiteljici priznao ukupne troškove od 4.636,00 kn, te da je, obzirom da je tuženica uspjela za 72,72% tužbenog zahtjeva, tužiteljici obračunao pripadajući trošak (koji tuženica treba naknaditi) od 3.371,29 kn. Navodi da je tužiteljici (umjesto, pravilno, tuženici) priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 750,00 kn, te trošak zastupanja na ročištima 9.svibnja 2006.g., 6.lipnja 2006.g. i 17.studenog 2006.g. u iznosima po 750,00 kn, te trošak PDV-a u ukupnom iznosu od 660,00 kn, odnosno ukupno 3.660,00 kn, a da je tuženica u sporu uspjela s 27,28% tužbenog zahtjeva te da joj time pripada pravo na naknadu od 998,44 kn, pa je izvršio prijeboj priznatih troškova i tužiteljici dosudio razliku od 2.372,85 kn.

Tuženica žalbom pobija i odluku o troškovima postupka, navodeći da joj prvostupanjski sud nije priznao trošak podneska od 2.studenog 2006.g. (kojim se očitovala na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te je iznijela argumentaciju u vezi kriterija za utvrđenje visine naknade štete), kojeg traži u iznosu od 750,00 kn, te traži naknadu troškova žalbe; predlaže preinačenje odluke o troškovima postupka, time da tužiteljica njoj naknadi troškove postupka u cijelosti.

Točno je da je tužiteljica na ročištu na kojem je zaključena rasprava snizila tužbeni zahtjev, tako da je umjesto ukupnog iznosa od 9.305,00 kn zatražila isplatu iznosa od 5.500,00 kn. Nakon preinačenja prvostupanjske presude povodom žalbe tuženice, omjer njenog uspjeha u sporu, što se odnosi na cjelokupno trajanje prvostupanjskog postupka, osim zadnje rasprave, na kojoj je snižen tužbeni zahtjev, iznosi 26,86%, dok je njen uspjeh prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu 2.500,00 : 5.500,00 kn, odnosno 45%. Tužiteljica, kao aktivna strana u sporu imala je veće troškove koji se odnose na podmirenje sudskih pristojbi i troškove vještačenja. Tuženica je dijelom uspjela sa žalbom, radi čega joj, u skladu s omjerom uspjeha žalbe pripada i pravo na razmjeni dio troškova žalbe.

Obzirom na navedeno, proizlazi da je u konkretnom slučaju osnovano, sukladno sadržaju odredbe čl. 154.st.2. ZPP-a, uvažavajući sve naprijed navedene okolnosti, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, radi čega je ovaj sud, temeljem odredbe čl.166.st.1. i 2. ZPP-a, u vezi čl. 154.st.2. ZPP-a, preinačio prvostupanjsku odluku o troškovima, na način da je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U ostalom nepobijanom odbijajućem dijelu, stavak II izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu, dne 30.travnja 2007.g.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Dubravka Vinceković.v.r.