I Kž-244/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 244/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Milana Petranovića i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. J. zbog kaznenog djela iz čl. 223. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. ožujka 1997. godine br. K-13/96, u sjednici održanoj 17. rujna 1998. godine, u nazočnosti branitelja opt. K. J., M. S., odvjetnika iz Z., te zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. K.J. proglašena je krivom da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude u stjecaju počinila kazneno djelo pronevjere iz čl. 223. st. 1. KZRH za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 221. st. 1. KZRH, za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, pa je uz primjenu propisa za djela u stjecaju i primjenu propisa o uvjetnoj osudi izrečena uvjetna osuda i utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako optuženica za vrijeme od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Protiv te presude žalbu je zbog odluke o kaznenoj sankciji podnio državni odvjetnik te je predložio, da se optuženici za počinjena kaznena djela izrekne bezuvjetna kazna zatvora ili podredno, da se izrekne duži rok kušnje.

U svom odgovoru na žalbu državnog odvjetnika optuženica je predložila da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 pismeno je predložio, da se prihvati žalba državnog odvjetnika i postupi sukladno žalbenom prijedlogu, a kod takovog je prijedloga ostao i na sjednici vijeća kojoj je, na temelju čl. 361. ZKP/93 bio nazočan i branitelj optuženice M.S., odvjetnik iz Z., dok optuženica nije pristupila iako je uredno obaviještena.

Žalba nije osnovana.

Odlučujući koju će kaznenu sankciju izreći optuženici, sud prvog stupnja je kao olakotne okolnosti optuženici cijenio dosadašnju neosuđivanost, izraženo žaljenje i kajanje, naknadu štete a posebice pobude iz kojih je djela počinila, a koje se odnose na tešku bolest njezinog malodobnog djeteta, budući da je prisvojeni novac koristila za njegovo liječenje.

Državni odvjetnik međutim, iako prihvaća da je sud prvog stupnja na strani optuženice ispravno utvrdio navedene olakotne okolnosti smatra, da je iste precijenio ali i da je zanemario otegotne okolnosti koje se odnose na upornost i odlučnost optuženice u izvršenju djela što se očituje u dužini inkriminiranog razdoblja kroz koje je optuženica otuđivala novac, pa s obzirom na tako povećan stupanj kaznene odgovornosti optuženice, nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude tim prije, što ni počinjena kaznena djela nisu manje društveno opasna.

Suprotno takovom viđenju državnog odvjetnika ovaj sud ne nalazi, da je potrebita preocjena utvrđenih olakotnih okolnosti, jer one nisu precijenjene.

Ovo se posebice odnosi na činjenicu da je optuženica doista, još prije pokretanja kaznenog postupka većim dijelom otuđeni novac vratila, a u cijelosti ga je vratila zaključno sa ožujkom 1994. godine a bio joj je nužan u liječenju i zbrinjavanju teško bolesnog djeteta (teški oblik epilepsije i mentalne retardacije). Radi toga, sve kada se tako utvrđenim i pravilno ocijenjenim olakotnim okolnostima i suprotstavi otegotna okolnost na koju upozorava državni odvjetnik a koja se ogleda u upornosti optuženice u izvršenju djela budući da je ona ipak prisvajala novac tijekom tri godine u intervalima u kojima je to jedino i bilo moguće (u upisnim rokovima), ali sada ima u vidu i značajan protek vremena od izvršenja djela (šest godina) nipošto se ne ukazuje opravdanim, jer to ne zahtijevaju ni razlozi generalne a kamoli specijalne prevencije, optuženici za počinjena kaznena djela izreći bezuvjetnu kaznu zatvora, pa niti odrediti duže vrijeme provjeravanja od dvije godine, koliko je to pravilno odredio sud prvog stupnja.

Ovo sve tim prije, što obiteljska situacija optuženice zbog potrebe da neprestano skrbi za bolesno dijete, ostaje trajno teška.

Slijedom svih navedenih razloga, sa žalbom državnog odvjetnika na temelju čl. 387. ZKP/97 odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 17. rujna 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.