Rev-404/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-404/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. G. iz I., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku iz I., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, a ovo po Državnom pravobraniteljstvu Varaždinske županije, ispostave u Ivancu, sada Dražvnom odvjetništvu Republike Hrvatske, radi poništenja rješenja tuženika, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 25. listopada 2000. godine, br. Gž-1052/00., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivancu od 16. svibnja 2000. godine, br. P-146/95., u sjednici održanoj dana 2. listopada 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužene kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja poništena su kao nezakonita rješenja Sekretarijata obrane Općine I. Klasa: 112-02-92-01/72 Ur. br. 2130-05/92-01 od 28. svibnja 1992. godine i Klasa: 112-02-92-01/72 Ur. br. 2130-05/92-01 od 3. srpnja 1992. godine, te naloženo tuženiku ponovo primiti tužitelja u radni odnos, te ga rasporediti na odgovarajuće radno mjesto.

Ujedno je odlučeno da je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.233,00 kn.

Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijane presude kao i presude suda prvog stupnja, te da se predmet vrati na ponovno suđenje ili preinaku na način da se tužbeni zahtjev odbije.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Prvostupanjska presuda nema takvih nedostataka da se ne može ispitati, a tako i drugostupanjska presuda, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. – dalje ZPP), koju ističe revidentica prema sadržaju.

Naime, izreka prvostupanjske presude, suprotno navodima revizije, nije nerazumljiva i ne proturiječi sama sebi.

To što u izreci prvostupanjske presude nije određen pariciski rok za ispunjenje činidbe ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, kako smatra revident, već presuda ne sadrži sve što po odredbama ZPP, treba sadržavati, pa prvostupanjsku presudu treba nadopuniti određivanjem pariciskog roka za ispunjenje činidbe vraćanja na rad (čl. 436. ZPP).

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je rješenjem Sekretarijata za obranu Općine I. od 28. svibnja 1992. godine, tužitelj koji je radio na radnom mjestu referenta za novačenje s danom 28. svibnja stavljen na raspolaganje zbog ukidanja radnog mjesta nakon unutrašnje organizacije Sekretarijata za obranu, s time da ostaje na raspolaganju do 30. lipnja 1992. godine, kada mu prestaje radni odnos, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem istog Sekretarijata za obranu od 3. srpnja 1992. godine.

Također je utvrđeno da je 1. travnja 1992. godine, bio mobiliziran D.P. u Centar za motrenje i obavještavanje I., koji je zasnovao radni odnos kod Ureda za obranu Općine I. dana 1. rujna 1993. godine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev (čl. 380. tada važećeg Zakona o upravi – Narodne novine br. 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90. i 53a/91.).

Naime, prema spomenutoj odredbi tužitelj je nakon što je ukinuto njegovo radno mjesto zbog smanjenja obima poslovanja mogao biti stavljen na raspolaganje zbog ukidanja radnog mjesta, samo ako ga se nije moglo rasporediti na poslove odnosno zadatke drugih radnih mjesta koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu u isti organ uprave. Ovdje je pak pravilno utvrdio nižestupanjski sudovi tužitelj mogao biti raspoređen na slobodno radno mjesto operativnog djelatnika unutar Sekretarijata za obranu Općine I. na koje je bio mobiliziran D.P., koji je nakon završetka mobilizacije zasnovao radni odnos kod tuženika u Uredu za obranu Općine I..

Pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili prigovor promašene pasivne legitimacije koju ističe tužena, a iz razloga što su poslovi koje je obavljao tužitelj, a tako i drugi poslovi Sekretarijata za obranu Općinama stavljeni u nadležnost Ministarstva obrane Republike

Hrvatske (čl. 22. do 27. Zakona o obrani – Narodne novine br. 49/91.), a odredbom čl. 1. Zakona o dopuni Zakona o obrani ("Narodne novine", br. 55/92.), propisano da Općinski organi nadležni za poslove narodne obrane nastavljaju s radom kao uredi za obranu (prema Zakonu o obrani inače spadaju u Ministarstvo obrane) s time da uredom za obranu rukovodi predstojnik kojeg imenuje i razrješava ministar obrane, te što su prema odredbi čl. 46. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani ("Narodne novine", br. 49/93.) danom stupanja na snagu tog Zakona prestali s radom Uredi za obranu kao općinski organi, a njihovi djelatnici zatečeni na poslovima u tim Uredima preuzeti od Ministarstva obrane.

Prema tome pravni slijednici općinskih sekretarijata za obranu su uredi za obranu, odnosno Ministarstvo obrane, tj. Republika Hrvatska.

Radnopravni status tužitelja koji uspijeva u sporu stavlja tužitelja u takovu pravnu poziciju kao da i nije bilo prekida radnog odnosa, dakle kao i da je bio u radnom odnosu u Uredu za obranu Općine Ivanec kada su radnici Ureda za obranu preuzeti u Ministarstvo obrane.

Činjenica da je na radnom mjestu, na kojem je mogao biti raspoređen tužitelj prethodno mobilizirana druga osoba ne ukazuje da je to radno mjesto popunjeno. Naime, nije bilo razloga mobilizirati na poslove u Sekreterijat za obranu odnosno na poslove koji idu u krug poslova koje obavlja Ministarstvo obrane neku osobu, a zatim utvrditi viškom radnika na drugom radnom mjestu unutar istog organa iako postoji radno mjesto na kojem bi mogao raditi, tj. na kojem radi mobilizirana osoba. Osim toga, mobilizirana osoba na radnom mjesto na koje se mogao rasporediti tužitelj mogla je biti mobilizirana za obavljanje nekih drugih poslova na koje se mogu rasporediti mobilizirane osobe, a sve prema odredbi čl. 1. Uredbe o kriterijima za raspoređivanje građana i materijalnih sredstava za potrebe popune Hrvatske vojske i druge potrebe obrane ("Narodne novine", br. 31/92.), a tužitelj raspoređen na posao koji je obavljala mobilizirana osoba.

Iz iznijetog proizlazi da se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a nije ni učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Radi naprijed navedenog temeljem odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 2. listopada 2001.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.