Rev-605/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 605/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja G. T. iz P., ..., zastupanog po punomoćniku O. S., odvjetniku iz P., protiv tuženika P. O. P., zastupanog po punomoćniku H. M., zaposlenom u Z. C. P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 21. listopada 1991 i br. Gž-1025/91, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli od 21. svibnja 1991. br. P-1716/90, u sjednici održanoj dana 7. svibnja 1992.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se djelomično prihvaća te pobijana drugostepena presuda Okružnog suda u Puli od 21. listopada 1991. broj Gž-1025/91 djelomično preinačuje onamo, da je tuženik dužan isplatiti tužitelju povrh već dosudjenog iznosa temeljem drugostepene presude daljnji iznos od 75.000 HRD sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim počev od dana 21. svibnja 1991. do isplate kao i nadoknaditi tužitelju trošak revizije u iznosu od 11.000 HRD.

U ostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom tuženo poduzeće obvezano je isplatiti tužitelju iznos od 570.000,00 dinara (570.000 HRD) sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim počev od 21. svibnja 1991. pa do isplate kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 27.600,00 dinara (27.600 HRD), dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u iznosu od 680.000,00 dinara (680.000 HRD) odbijen kao neosnovan.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično uvažena te prvostepena presuda djelomično preinačena tako, da je tužitelj obvezan isplatiti tužitelju naknadu u ukupnom iznosu od 367.500,00 dinara (376.500 HRD), dok je tužbeni zahtjev odbijen u preostalom dijelu u iznosu od 882.500,00 dinara (882.50a HRD) te odlučeno, da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.500,00 dinara (18.500 HRD).

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude tužitelj je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestepene presude preinače na način, da se udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti uz dosudu zatraženih parničnih troškova uključujući i troškove revizije, odnosno podredno predlaže, da se obje nižestepene presude ukinu u pobijanom odbijajućem dijelu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju niti se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije se ostvario istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revident ističe, da je drugostepeni sud praktički bez obrazloženja odbio njegovu žalbu, a prihvatio žalbu tuženika i djelomično preinačio prvostepenu presudu čime tužitelj sadržajno upućuje na ostvarenje bitne povrede iz čl. 354. st.

2. t. 13. Zakona o parničnom postupku koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZPP) i to pred drugostepenim sudom. Medjutim, ovaj revizijski sud protivno iznesenim navodima revidenta nalazi, da je drugostepeni sud iznio odredjene i jasne razloge u obrazloženju svoje odluke pri čemu je ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značenja iznesene u žalbama obje stranke (čl. 375. st. 1. ZPP) tako, da po ocjeni ovog suda ne postoji spomenuta bitna povreda na koju upućuje revizija, a nije počinjena ni ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava osim u dijelu koji se odnosi na utvrdjenje visine pravične novčane naknade tužitelju za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti.

U postupku pred nižim sudovima utvrdjena je odgovornost tuženog poduzeća za nastalu štetu tužitelju u dijelu od 75% odnosno doprinos tužitelja nastanku štete u dijelu od 25% koje utvrdjenje nižih sudova u pogledu postojanja spomenute podijeljene odgovornosti stranaka za štetu revident posebno ne napada u reviziji, a ovaj revizijski sud nalazi, da niži sudovi u tom dijelu na utvrdjeno činjenično stanje u postupku nisu pogrešno primjenili materijalno pravo (čl. 192. st. 1. za ovaj spor mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima - Z00).

Revident ističe, da su niži sudovi utvrdili prenisku novčanu naknadu za sve vidove utužene nematerijalne štete, te smatra da je trebalo utvrditi kao primjerenu novčanu naknadu nematerijalne štete u iznosima zatraženim u tužbi.

Ovaj revizijski sud smatra, da je uzimajući u obzir utvrdjenu jačinu pretrpljenih fizičkih bolova, straha i naruženosti i njihovo trajanje revidentu utvrdjena u smislu odredbe čl. 200. st. 1. i 2. Z00 primjerena novčana naknada za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 180.000 HRD, za pretrpljeni strah u iznosu od 50.000 HRD te za duševne bolove zbog naruženosti u iznosu od 60.000 HRD koju je tuženik obvezan isplatiti u dijelu koji odgovara utvrdjenom opsegu njegove odgovornosti od 75%, pa stoga ocjenjuje, da su prigovori revidenta u pravcu navodne neprimjerenosti spomenute naknade kao prenisko utvrdjene neosnovani.

Ovaj sud medjutim nalazi, da revident osnovano prigovara visini utvrdjene naknade za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 200.000 HRD, jer uzimajući u obzir jačinu duševnih bolova i njihovo trajanje za ovaj vid nematerijalne štete - utvrdjeno je, da je tužitelju zbog trajnih posljedica zadobivenih povreda nakon amputacije desnog stopala u dobi od 50 godina života smanjena životna i radna sposobnost za 40-45% - nalazi da pozivom na odredbu čl. 200. st. 1. i 2. Z00 pravična novčana naknada revidentu za navedeni oblik nematerijalne štete iznosi 300.000 HRD.

Polazeći od spomenutog utvrdjenja valjalo je reviziju djelomično prihvatiti, pobijanu presudu djelomično preinačiti tako, da je tužitelju dosudjena daljnja novčana naknada u iznosu od 75.000 HRD sa pripadajućim zakonskim kamatama, koja mu pripada po osnovu po ovom sudu utvrdjene naknade za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u skladu sa utvrdjenim omjerom podijeljene odgovornosti (čl. 395. st. 1. ZPP), dok je u preostalom dijelu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu, jer u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a ne postoje ni oni razlozi,na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 393. ZPP).

Revidentu je u skladu sa uspjehom revizije dosudjen trošak revizijskog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 7. svibnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v. r.