I Kž-362/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-362/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja, Katice Jelić, Ane Garačić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. B. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 23. ožujka 2000. K-86/99, u sjednici održanoj 16. kolovoza 2000., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaćaju žalbe državnog odvjetnika i optuženice, a u povodu tih žalbi i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kaznenim sankcijama, tako da se djelo zbog kojeg je tom presudom optuženica proglašena krivom pravno označava kao kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, pa se opt. J.B. po čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, za to djelo utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, dok joj se uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, izrečena pravomoćnom presudom tog suda od 8. prosinca 1998. K-104/98, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. travnja 1999. Kž-54/99, te se opt. J.B. po čl. 44. st. 1. u svezi s čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, u koju joj se po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 11. svibnja 1996. do 7. listopada 1996. i od 13. listopada 1998. do 20. travnja 1999., te na izdržavanju kazne od 21. travnja 1999. godine, pa nadalje.

Preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda i u odluci o sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. st. 1. KZ-a, tako da ta sigurnosna mjera ne može trajati dulje od tri godine.

U ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i optuženice odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašena je krivom opt. J.B. zbog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, opisanog u izreci te presude, za koje joj je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, dok joj je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, izrečena pravomoćnom presudom tog suda od 8. prosinca 1998. K-104/98 zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, te je uz primjenu propisa o stjecaju osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju joj je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. svibnja 1996. do 7. listopada 1996. i od 13. listopada 1998. do 20. travnja 1999., te vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 21. travnja 1999. pa nadalje.

Na temelju čl. 78. i 80. KZ-a prema optuženici su primijenjene sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu i oduzimanje sjekire kao predmeta uporabljenog za počinjenje kaznenog djela.

Protiv te presude državni odvjetnik i optuženica su podnijele žalbe.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a kako to proizlazi iz sadržaja žalbe i zbog povrede kaznenog zakona, te predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženica proglasi krivom za kazneno djelo iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ-a, te osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženica se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon razmatranja spisa državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se prihvati žalba optuženice zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbe su djelomično osnovane.

Optužnicom državnog odvjetništva, izmijenjenoj na glavnoj raspravi, optuženica je optužena zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH (list 107 spisa).

Nakon provedene glavne rasprave prvostupanjski sud djelo koje se stavlja na teret optuženici nije utvrdio drugačije glede odlučnih činjenica nego što je to djelo, kao skup odlučnih činjenica relevantnih za predmet i opseg suđenja i presude, opisano u optužnici državnog odvjetništva. Naime, i prema optužnici i prema činjeničnom opisu djela u pobijanoj presudi, optuženica je pokušala lišiti života oštećenika dok je ovaj spavao. U odnosu na tu odlučnu činjenicu prvostupanjski sud u svemu je usvojio činjenični opis djela iz optužnice. Prema tome, protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, kao i u žalbi optuženice uvodno označenoj a neobrazloženoj osnovi pobijanja prvostupanjske presude zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno. U odnosu na takvo činjenično stanje, koje u suštini nije prijeporno i koje ne odstupa od optužbe, prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 336. st. 2. ZKP (čl. 350. st. 2. ZKP/97), prema vlastitom pravnom shvaćanju bio je ovlašten djelo optuženice drugačije pravno označiti nego što je kvalifikacija djela postavljena u optužnici, jer sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj oznaci djela. Stoga, samim time što je prvostupanjski sud djelo optuženice drugačije pravno označio nego ovlašteni tužitelj, time nije prekoračena optužba, odnosno ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 9. ZKP/93, odnosno čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP/97, kako se ističe u žalbi optuženice.

Dakle, ako se otkloni postojanje postupovne povrede i prihvati kao pravilno od strane prvostupanjskog suda utvrđeno činjenično stanje, postavlja se pitanje pravilnosti pravne oznake (kvalifikacije) djela optuženice, na što se, u suštini, svode žalbe stranaka.

Razmatrajući to kao pravno pitanje, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, našao je da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon u pitanju je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (čl. 355. toč. 4. ZKP/93, odnosno čl. 368. toč. 4. ZKP/97). Naime, postupanje optuženice koja je oštećenika pokušala usmrtiti dok je ovaj spavao činjenično je pitanje, koje u ovom slučaju nije prijeporno. Međutim, predstavlja li takav konkretni način postupanja "krajnje podmukao način", pravno je pitanje, koje je prvostupanjski sud u svojoj presudi pogrešno riješio kad je ocijenio da ubojstvo na spavanju predstavlja, bez daljnjega, ubojstvo na podmukao način. Protivno takvom shvaćanju, ubojstvo na spavanju, samo po sebi, bez još i drugih elemenata podmuklosti, ne predstavlja u svakom slučaju ubojstvo, odnosno pokušaj ubojstva na podmukao ili pogotovo krajnje podmukao način, kako to smatra prvostupanjski sud.

Za pojam krajnje podmuklog načina počinjenja ubojstva, odnosno pokušaja tog kaznenog djela, uz objektivni supstrat, što je u ovom konkretnom slučaju ostvareno činjenicom da je oštećenik spavao, potrebno je da na strani počinitelja postoji i subjektivni faktor - himbenost naročitog intenziteta, koja ukazuje na izuzetno negativan značaj počinitelja i bitno premašuje okvire potajnosti, prikrivenosti i himbenosti u postupanju unutar kojih se redovno postupa kod namjernog ubojstva.

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije utvrđivao, niti je uostalom bio dužan utvrđivati s obzirom na činjenični opis djela i pravnu kvalifikaciju iz optužnice, da je postupak optuženice bio himben, tj. da je postupala prijevarno, neiskreno, sa zlom nakanom, iskorištavajući bespomoćnost ili posebno povjerenje oštećenika i sl. U odnosu na te činjenice, svakako odlučne za pravnu ocjenu djela optuženice, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi uostalom nije dao upravo nikakve razloge, već je samo na temelju neprijeporne činjenice da je oštećenik spavao, izveo pogrešan pravni zaključak da se radi o pokušaju teškog kaznenog djela ubojstva iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a. Primjenom ovakve pravne kvalifikacije na djelo optuženice prvostupanjski sud je na njezinu štetu povrijedio kazneni zakon, proglasivši je krivom za teže kazneno djelo od onog koje je i kakvo je opisano i pravno označeno u optužnici ovlaštenog tužitelja.

Osim što je prvostupanjski sud na opisani način povrijedio kazneni zakon na štetu optuženice, kazneni zakon pogrešno je primijenjen i s obzirom na načelni stav o vremenskom važenju odredaba kaznenog zakona, prema kojem se na počinitelja kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno, osim u slučaju ako je nakon počinjenja kaznenog djela stupio na snagu zakon koji je blaži za počinitelja.

Kako je u konkretnom slučaju kazneno djelo počinjeno za vrijeme važenja Krivičnog zakona Republike Hrvatske, koji je zakon s obzirom na pravilnu pravnu oznaku optuženičina djela blaži za počinitelja ne samo od kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. KZ-a nego i od kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a, s obzirom da prema čl. 35. OKZRH zatvor ne može biti kraći od 15 dana, dok prema čl. 53. st. 1. KZ-a kazna zatvora ne može biti kraća od 30 dana, pa stoga treba uzeti da je u ovom slučaju za optuženicu blaži Krivični zakon Republike Hrvatske, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, nego Kazneni zakon koji je stupio na snagu nakon počinjenja djela.

Zbog navedenih razloga, u skladu s pravilnom primjenom kaznenog zakona ovaj Vrhovni sud preinačio je pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, tako što je na djelo optuženice primijenio blaži kazneni zakon i po tom zakonu joj izrekao kaznu.

Isto tako ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, preinačio je pobijanu prvostupanjsku presudu i u odluci o sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja od ovisnosti, na način da ta sigurnosna mjera ne može trajati dulje od tri godine (čl. 76. st. 2. u svezi s čl. 75. st. 3. KZ-a).

Iako je u odnosu na djelo koje je predmet optužbe u ovom kaznenom predmetu primijenjen blaži zakon, u pogledu visine izrečene jedinstvene kazne prvostupanjska presuda nije izmijenjena. Naime, protivno navodima u žalbi optuženice, prema kojima "izrečena kaznenopravna sankcija nije osnovana", kao i stajalištu izraženom u žalbi državnog odvjetnika, prema kome je prvostupanjski sud "očito precijenio značaj olakotnih okolnosti", ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud pri izboru vrste i visine kazne optuženici za počinjeno kazneno djelo. Naime, ako se ima u vidu da su kaznena djela zbog kojih je optuženice pobijanom i prijašnjom pravomoćnom presudom proglašena krivom ostala u pokušaju, da je optuženica u vrijeme počinjenja djela bila smanjeno ubrojiva, te uzmu u obzir okolnosti koje se tiču obiteljskih prilika optuženice, majke troje maloljetne djece, kao i okolnosti u kojima je počinjeno kazneno djelo na štetu vanbračnog supruga optuženice, kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, koju je prvostupanjski sud utvrdio za kazneno djelo koje je u ovom slučaju bilo predmet optužbe, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina, izrečena uz primjenu propisa iz čl. 62. Kaznenog zakona o izboru vrste i mjere kazne osuđenoj osobi, primjerena je stupnju krivnje optuženice, pogibeljnosti počinjenih djela i svim okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne.

Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženice zbog odluke o kazni.

Ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 382. ZKP ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud s pravom i u skladu sa zakonom prema optuženici primijenio sigurosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti iz čl.76. KZ-a i oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ-a, jer su za primjenu tih sigurnosnih mjera ili ispunjeni svi zakonski uvjeti. Međutim, kako je prvostupanjski sud propustio odrediti vrijeme trajanja sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti, ovaj sud je u skladu s odredbom čl. 76. st. 2. u svezi s čl. 75. st. 3. KZ-a u tom dijelu preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu, tako da ta sigurnosna mjera ne može trajati dulje od tri godine, dok je u odnosu na sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP o žalbama stranaka presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. kolovoza 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci v.r.

mr. Branko Zmajević v.r.