Rev-47/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 47/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Djordja Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.R. iz Z., . ., kojeg zastupa punomoćnik I.S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Z. ., Z., .. ., kojeg zastupaju punomoćnici D.B., R.Č. i L.A., odvjetnici iz Z., radi poništenja konačne odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 4. veljače 1992. br. Gž 108/92, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 1991. br. Pr 1979/91, u sjednici održanoj dana 18. veljače 1993.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja poništena je konačna odluka tuženika br. 18-1 A/91 od 14. veljače 1991. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja i potvrdjeno rješenje glavnog direktora tuženika br. 70-594/91 od 15. I. 1991. kojim je, pored ostaloga, utvrdjeno da je prestala potreba za radom tužitelja kod tuženika zbog tehnološki, organizacijskih i drugih unapredjenja, te je slijedom toga naloženo tuženiku da je dužan tužitelja vratiti na rad i to na njegovo radno mjesto na kojem je radio, odnosno na radno mjesto koje odgovara njegovoj školskoj spremi i drugim sposobnostima, te da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 7.600 HRD.

Sud drugog stupnja je preinačio presudu suda prvog stupnja na način da je odbio navedeni tužbeni zahtjev i naložio tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 7.000 HRD.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali iz obrazloženja revizije proizlazi da je revizija izjavljena i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, predloživši da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije žalbu tužitelja i potvrdi presudu suda prvog stupnja uz nadoknadu mu troškova revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Javni tužitelj Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zato, jer po ocjeni ovog revizijskog suda ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revident i jer ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91 i 91/92) - dalje ZPP, na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Revident neosnovano upućuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP kada navodi da u pobijanoj presudi nisu ocijenjeni razlozi presude suda prvog stupnja o poništenju navedene odluke tuženika i da posebice nisu naznačeni razlozi te presude o pravilnoj primjeni čl. 21. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i čl. 20. Zakona o radnim odnosima.

To zato jer je sud drugog stupnja u pobijanoj presudi ocijenio razloge presude suda prvog stupnja zaključivši da se presuda ne temelji na pravilnoj primjeni materijanog prava i jer je u obrazloženju presude naveo valjane razloge zbog kojih je preinačio presudu suda prvog stupnja.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Prema obrazloženju pobijane presude proizlazi da je sud drugog stupnja preinačio presudu suda prvog stupnja na navedeni način zato jer je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kad je usvojio tužbeni zahtjev. To u bitnome zato, jer da iz utvrdjenja suda prvog stupnja ne proizlazi da je navedenom pobijanom odlukom tuženika povrijedjeno pravo na štetu revidenta zbog čega bi valjalo tu odluku poništiti, kako je to pogrešno odlučio sud prvog stupnja.

Revident neosnovano ukazuje da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Naime, revident neosnovano ponavlja tvrdnje da je pobijana odluka tuženika protivna mjerodavnim odredbama čl. 21. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine" br. 34/91) dalje ZOPRO i mjerodavnim odredbama čl. 20. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" br. 19/90) -dalje ZRO, a posebno stoga jer da tuženik nije mogao donijeti rješenje o prestanku potrebe za njegovim radom s obzirom da je on sindikalni povjerenik (čl. 20. st. 4. ZRO).

To zato jer je sud drugog stupnja pravilno ocijenio da pobijanom odlukom tuženika nije povrijedjeno pravo na štetu revidenta zato, jer iz po sudu prvog stupnja izvedenim dokazima, posebnice iz tuženikovog Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih zadataka od 19. VI. 1990., analiza i snimaka procesa rada kod tuženika i Plana kadrova za 1990., proizlazi da su u ovom slučaju postojali opravdani razlozi za prestankom potrebe za radom odgovarajućeg broja radnika, a prema tome i za radom revidenta, u smislu odredbe čl. 20. st. 1. ZRO.

Nadalje, sud drugog stupnja je pravilno cijenio da je tuženik Programom osiguranja prava radnika za čijim je radom prestala potreba osigurao revidentu sva prava iz odredbe čl. 20. st. 2. i čl. 25. st. 1. ZRO, a što je i navedeno u tuženikovom navedenom rješenju o osiguranju prava radnika za čijim je radom prestala potreba.

Što se tiče prigovora da u programu osiguranja prava radnika za čijim je radom prestala potreba nije sadržan popis radnika - što je obvezatno - navesti je da je u programu tuženika utvrđeno da je prestala potreba za sva radna mjesta (dva izvršitelja) na poslovima i zadacima koje je obavljao tužitelj, pa je sasvim jasno i bez sumnje da se i on (iako bez upisanog imena) nalazi na popisu radnika za čijim je radom prestala potreba.

Glede revidentove tvrdnje da tuženik nije mogao donijeti rješenje o prestanku potrebe za njegovim radom jer je on u vrijeme donošenja toga rješenja bio sindikalni povjerenik za odgovoriti je, da iz odredbe čl. 20. st. 4. ZRO, na koju odredbu revident ukazuje, ne proizlazi da se radniku - sindikalnom povjereniku ne može utvrditi da je prestala potreba za njegovim radom u smislu odredbe čl. 20. st. 1. ZORO, već proizlazi da je tom radniku organizacija odnosno poslodavac bio dužan dati prednost u zapošljavanju kod zadržavanja na radu radnika iste stručne spreme, odredjene vrste zanimanja, znanja i sposobnosti.

Nadalja revidentu je za odgovoriti da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da on u ovom slučaju nije ni imao na navedenu prednost u odnosu na ostale radnike koji su ostali na radu s obzirom da u vrijeme kada je tuženik donio Program osiguranja prava radnika za kojima je prestala potreba na radu nije još ni bio sindikalni povjerenik, a što proizlazi iz Zapisnika inspekcije rada od 18. II. 1991. i Mišljenja inspektorata rada od 25. II. 1991.

Prema iznijetom proizlazi da pobijana odluka tuženika nije u protuslovlju s navedenim odredbama ZOPRO i ZRO, te da se pobijana presuda temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 18. veljače 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.