Rev-1263/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1263/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Nenada Perina, kao predsjednika vijeća, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića, Renate Šantek i Jasne Guštek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice A. O., II. tužitelja M. E. pok. D., III. tužitelja I. E. , IV. tužiteljice M. E. , V. tužitelja M. E. , VI. tužiteljice N. K., VII. tužitelja M. E. pok. I., VIII. tužitelja Š. E., IX. tužiteljice I. F., X. tužiteljice J. C., XI. tužitelja M. E. , XII. tužitelja B. E., XIII. tužitelja I. E. , XIV. tužiteljice M. E. , XV. tužiteljice A. Š., XVI. tužiteljice M. S., XVII. tužiteljice M. K., XVIII. tužiteljice D. F., XIX. tužiteljice B. V.-Ć.,

,

XX. tužiteljice S. E., XXI. tužiteljice M. M., XXII. tužiteljice Z. M., XXIII. tužitelja S. M.

XXIV. tužitelja C. M., XXV. tužiteljice V. Č., XXVI. tužitelja Đ. M., XXVII. tužiteljice S. M. i XXVIII. tužiteljice N. M., svi iz M., i svi zastupani po punomoćniku mr. sc. Z. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Benkovcu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji svih tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2076/06 od 9. srpnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-50/06-8 od 27. travnja 2006., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženoj da

- svakom od tužitelja ad. 1., ad. 2. i ad. 3. isplati iznos od po 360.000,00 kuna,

- svakom od tužitelja ad. 4., ad. 5., ad. 6., ad. 7., ad. 8., ad. 9. i ad. 10. isplati iznos od po 180.000,00 kuna,

- svakom od tužitelja ad. 11., ad. 12., ad. 13., ad. 14., ad. 15., ad. 16., ad. 17., ad. 18., ad. 19. i ad. 20. isplati iznos od po 180.000,00 kuna te

- svakom od tužitelja ad. 21., ad. 22., ad. 23., ad. 24., ad. 25., ad. 26. i ad. 27. isplati iznos od po 180.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose po stopi od 15% godišnje računajući od dana presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.“

II. Odbija se prigovor zastare potraživanja kao neosnovan.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i u pobijanom dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen (t. I. izreke) potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da se te presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelji su se u reviziji određeno pozvali na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

U pogledu obrazlaganja postojanja apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP tužitelji ističu da je drugostupanjski sud u svojoj presudi „…propustio dati valjane razloge o primjeni materijalnog prava“.

Prema odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP bitne povrede odredaba parničnog postupka postoje ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloge, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

Moglo bi se, dakle, u tom pravcu raditi o apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka koja presudu čini nerazumljivom ako sud ne navede koje je materijalnopravne propise primijenio, a to se ne može razumjeti ni iz teksta obrazloženja.

U konkretnom slučaju, međutim, drugostupanjski sud je naveo koje je materijalnopravne propise primijenio prilikom ocjene temeljnog spornog pitanja, a to je pitanje postojanja odgovornosti države za predmetnu štetu.

Riječ je o čl. 1. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZOŠTA) na koji propis su se upravo pozvali i tužitelji kao temelj odgovornosti tuženika, zatim sud se pozvao i na odredbe čl. 1. i 2. Zakona o utvrđenju ratne štete ("Narodne novine", broj 61/91 i 70/91).

Zaključujući da je riječ o ratnoj šteti za koju ne postoji odgovornost države, sud je imao na umu i čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03), obzirom da u toj odredbi postoji uređenje što se osobito smatra ratnom štetom.

Na osnovu svega iznijetog, u postupku koji je prethodio reviziji, nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, a isto tako nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP jer je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su bili odlučni za suđenje.

Predmet spora je zahtjev radi naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskih srodnika protiv Republike Hrvatske pozivom na ZOŠTA kao temelj odgovornosti tuženika time da nije sporno:

- da su srodnici tužitelja kao starije civilne osobe smrtno stradali 4. i 9. veljače 1993. u mjestu Medviđe, a ubijeni su rafalima iz automatske puške unutar i u vrijeme privremeno okupiranog područja Republike Hrvatske i to od strane „pripadnika milicije tzv. Republike Srpske Krajine“.

Na postojeće odlučne činjenice, nižestupanjski sudovi su polazeći od rečenih propisa i uz uvažavanje svih okolnosti nastanka predmetnog štetnog događaja opravdano zaključili da je riječ o ratnoj šteti obzirom da se štetna radnja zbila u vrijeme okupacije tog dijela teritorija Republike Hrvatske i vojne agresije na Republiku Hrvatsku usmjerenu na ostvarivanje ratnog cilja protiv njenog suvereniteta, a provodila se uporabom sile, ubijanjem i protjerivanjem civilnog stanovništva na tom području u nakani rušenja unutarnje sigurnosti i stabilnosti Republike Hrvatske i onemogućavanja funkcioniranja njenih legalnih tijela vlasti.

Izloženo shvaćanje prihvaća i revizijski sud jer u pojam ratnog čina ulaze sve one radnje i događaji koji premda u uskoj vezi s ratom ne moraju uvijek imati izravnu vezu s pojedinim vojnim operacijama, ali se mogu izjednačiti s ratnim činom po svojim učincima i općim okolnostima vremena i prostora određenog ratnim stanjem.

U konkretnom slučaju upravo je riječ o tomu da su vojne postrojbe neprijateljske strane, na privremeno okupiranom području, kako je rečeno, iz vojnih pobuda i ciljeva učinile ratnu štetu (zločin) nad lokalnim civilnim stanovništvom.

Dakle, iako u prirodi štetne radnje postoji izvjesna sličnost sa terorističkim aktom koji se također svodi na nasilje, predmetna štetna radnja se po svojim obilježjima značajno razlikuje u pogledu spomenutih dodatnih elemenata od akata terora i predstavlja ratnu štetu za koju ne postoji odgovornost tuženika.

Zbog toga nisu osnovani ni revizijski prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava te je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

U Zagrebu, 9. rujna 2010.

Predsjednik vijeća:

Nenad Perin, v.r.