Revr-388/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 388/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V., iz I., kojeg zastupa punomoćnica M. L., odvjetnica u D., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1599/13-3 od 26. studenog 2013. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-815/11-41 od 1. srpnja 2013., u sjednici održanoj 15. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos 66.246,65 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pobliže označene u izreci presude, a ujedno joj je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 10.557,60 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 8 dana. Pod točkom II. izreke dio tužbenog zahtjeva u iznosu 66.635,24 kn je odbijen kao neosnovan. Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženice te je prvostupanjska presuda potvrđena glede odluke o glavnoj stvari, dok je drugostupanjskim rješenjem žalba tuženice prihvaćena kao osnovana te je odluka o troškovima postupka preinačena na način da je tužitelju na ime troškova postupka dosuđen iznos 10.245,00 kn. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu „u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva“.

Tuženica je protiv dijela presude kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen također podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Stranke na revizije nisu odgovorile.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Revizija tuženice nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom i blagdanom te terenskog dodatka, i to za razdoblje od travnja 2008. do rujna 2009.

U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:

„Je li se rad radnika (u konkretnom slučaju djelatne vojne osobe) koji nesporno traje 24 sata dnevno ima smatrati radom za čije cijelo vrijeme trajanja radnik ostvaruje pravo na plaću, odnosno naknadu plaće, nezavisno od činjenice što radnik tijekom rada od 24 sata, svakih 4 sata ostvaruje pravo na dva sata odmora, za vrijeme kojeg odmora ne smije napuštati mjesto rada, odnosno smatra li se odmor od dva sata prekidom radnog vremena?“

Kao razloge važnosti tužitelj u reviziji upire na različitu praksu županijskih sudova, konkretizirajući pritom odluku Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-32/2012 od 24. siječnja 2013.

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a, odnosno da je pravno pitanje određeno naznačeno uz navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na to pitanja odnose, a kao razlog važnosti navedena je različita praksa drugostupanjskih sudova u svezi navedenog pravnog pitanja.

Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos 66.246,65 kn, a preko tog iznosa do zatraženog iznosa odbijen, jer su sudovi smatrali da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004("Narodne novine", broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, rad od osam sati tretirali redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih osam sati računali kao dnevni odmor.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 76/07) koji je propisao da se u čl. 97. iza stavka 6. dodaje stavak 7. koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada, te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine", broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008.

Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.

U odnosu na pitanje koja postavlja u izjavljenoj reviziji, tužitelj zapravo ističe da smatra pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad nisu priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata.

Iz materijalnopravnog pitanja istaknutog u reviziji proizlazi da način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba u spornom razdoblju za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, s obzirom na specifičnosti tih službi djelatnih vojnih osoba, a koje specifičnosti su organizacija tih vrsta rada u trajanju od 24 sata dnevno te faktične nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom obavljanje te vrste rada, tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme 24 sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenoga revizija tužitelja nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.

Tuženica je u reviziji postavila pitanje:

"...imaju li djelatne vojne osobe pravo na dodatak na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima u istom obimu kao i ostali državni službenici i namještenici, odnosno da li se na rad djelatnih vojnih osoba treba primijeniti odredba čl. 199. Zakona o radu pa shodno tome i Zakon o državnim službenicima i namještenicima, te odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike kojima su regulirani dodaci na plaću s osnova prekovremenog rada"?

istaknuvši da o navedenom pravnom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Pritom je navela da neki drugostupanjski sudovi „smatraju da se djelatnim vojnim osobama treba priznati pravo na naknadu za 24 sata rada za dane kada se provodi straža ili dežurstvo od čega 8 sati za redovan rad, a 16 sati za prekovremeni rad, dok drugi smatraju da je potrebno priznati naknadu za 8 sati redovnog rada i 8 sati prekovremenog“ - te se, u svezi toga, pozvala na presudu Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2860/11-2 od 12. siječnja 2012.

Reviziju tuženice valja razmotriti u svjetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, kako je već navedeno, postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose – sa izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je upravo to pravno pitanje važno za odluku o konkretnom sporu ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prije svega treba istaknuti da postavljeno pitanje u reviziji nije u vezi sa istaknutim razlozima važnosti zbog kojih revidentica smatra da bi ono bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da se postavljenim pitanjem problematizira samo pravo djelatnih vojnih osoba na „dodatke na plaću“ na temelju propisa koji uređuju pitanja prava i obveza državnih službenika i namještenika, dok se istaknutim razlozima važnosti - i to navedenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru zauzima shvaćanje „da je tužitelj bio na radu 24 sata u tijeku dana pa je prema tome ostvario i prekovremeni rad u trajanju od 16 sati za svaki dan obavljene straže te rada u dežurstvu“ - i to upravo uz primjenu propisa koji uređuju pitanja prava i obveza državnih službenika i namještenika (Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike), na koje se uostalom poziva i drugostupanjski sud u pobijanoj odluci.

Pritom također valja reći da su nižestupanjski sudovi svoju odluku temeljili na obračunu efektivnog rada tužitelja od 16 sati dnevno - što tuženica u reviziji i sugerira prihvatiti, za razliku od presude Županijskog suda u Bjelovaru koju tuženica prilaže kao razlog važnosti – a koja se, nepovoljnije za tuženicu, temelji na obračunu efektivnog rada tužitelja od 24 sata dnevno.

Slijedom navedenog, revizija tuženice ne sadrži razloge važnosti navedene sukladno odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, tj. ne navode se razlozi važnosti koji bi korespondirali s postavljenim pitanjem na način da ukazuju na važnost tog pitanja, uslijed različite prakse drugostupanjskih sudova glede navedenog pitanja, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

S time u svezi, revizijski sud ukazuje:

- da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga revidentica obrazlaže - koji razlozi moraju biti u vezi sa postavljenim pitanjem, odnosno, u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni,

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da je postavljeno pitanje važno zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni jer „ovo odvjetništvo ima u radu velik broj istovrsnih predmeta“: odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te (ovdje bitno) naznaku različite sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda (u vezi postavljenog pitanja), a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu (zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidentice ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu, kao što nije ovlašten ni ispitivati kriju li se ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidentice - ali i da pogoduje jednoj stranci.

Takva revizija ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP- a za njezinu dopuštenost: ona ne sadrži određeno naznačene razloge koje bi po tim odredbama trebala sadržavati - i revizijski sud ne nalazi da bi u svezi s pitanjem iz revizije imao ili mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).

Stoga je reviziju tuženice valjalo odbaciti primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 15. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.