Pž-4882/2008-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

9. Pž-4882/08-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Vučaj, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. K. iz Z., koga zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika 1. A. M. d.o.o. Z., i 2. A. B. iz Z., koje zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora o prijenosu poslovnog udjela, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1541/07 od 13. svibnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2011.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1541/07 od 13. svibnja 2008.

II. Odbijaju se tuženici 1. A. M. d.o.o. i 2. A. B. sa zahtjevom da im tužitelj nadoknadi sastav troška odgovora na žalbu u iznosu od 3.355,00 kn.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1541/07 od 13. svibnja 2008. odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavim Ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 1. lipnja 2000., te da se naloži istodobni upis tužitelja P. K. iz Z. kao člana društva u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu (točka I.1. izreke). Citiranom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev da se raskida navedeni Ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 1. lipnja 2000., te da se naloži istodobni upis tužitelja P. K. iz Z. u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu (točka I.2. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak odmjeren u iznosu od 4.026,00 kn u roku osam dana (točka II. izreke presude).

Protiv te presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), te zbog odluke o parničnom trošku. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da sud usvoji tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici 1. A. M. d.o.o. i 2. A. B. su odgovorili na tužiteljevu žalbu koju u cijelosti smatraju neosnovanom. Predlažu da drugostupanjski sud odbije tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu. Traže trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.355,00 kn.

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

Prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Upravo suprotno navodima žalitelja nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se opisno ukazuje u žalbi. Obrazloženje pobijane presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a sporni pravni odnos je prvostupanjski sud prosuđivao kroz relevantne odredbe Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00

– dalje: ZTD) koji se primjenjuje u predmetnom sporu, te kroz relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) koji se na temelju odredbe članka 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) primjenjuje u ovom sporu.

Naprotiv, prema ocjeni ovog žalbenog suda u obrazloženju pobijane presude su navedeni jasni i valjani razlozi o odlučnim činjenicama koje su relevantne za rješenje ovog spora, a dani razlozi ne proturječe ispravama i ostalim dokazima koji su priloženi spisu.

Predmet spora je tužiteljev tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti Ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 1. lipnja 2000. koji je zaključen između P. K. iz Z. kao prenositelja (tužitelj) i A. B. iz Z. kao stjecatelja (tuženik 2.); odnosno podredno tužbeni zahtjev da se raskida Ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 1. lipnja 2000. te da se naloži upis P. K. iz Z. kao člana društva A. M.. d.o.o. Z. u registar Trgovačkog suda u Zagrebu.

Prema odredbi članka III. Ugovora o prijenosu udjela od 2. lipnja 2000. P. K. kao prenositelj prenosi cijeli svoj poslovni udjel u trgovačkom društvu A. M. d.o.o. Z. stjecatelju A. B. uz naknadu u iznosu od 100.000,00 kn s time da prvu ratu u iznosu od 75.000,00 kn, pri potpisu tog Ugovora, primitak potvrđuje prenositelj potpisom Ugovora, a drugu ratu u iznosu od 25.000,00 kn, najkasnije u roku od mjesec dana od potpisa Ugovora. Prijenosom poslovnog udjela stjecatelju pripada poslovni udio od 100% temeljenog kapitala društva u iznosu od 20.000,00 kn. Prema članku IV. Ugovora stjecatelj A. B. prihvaća ustupljeni poslovni udio, kao i sva prava i obveze koja iz njega proizlaze. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra proizlazi da je A. B. upisan kao jedini osnivač trgovačkog društva A. M. d.o.o. Z..

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je za pravni posao prijenosa poslovnog udjela potreban ugovor koji sukladno članku 412. stavak 3. ZTD-a mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi (solemnizira) javni bilježnik. Sporni Ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 2. lipnja 2000. odgovara uvjetima propisanim odredbama članka 412. stavak 3. ZTD-a.

Prijenos poslovnog udjela (članak 412. ZTD-a, raspolaganje poslovnim udjelom) pravnim poslom inter vivos moguć je samo dvostranim pravnim poslom, dakle, ugovorom između dotadašnjeg imatelja (prenositelja) i novog imatelja (stjecatelja) poslovno udjela. Ugovor o prijenosu poslovnog udjela je obveznopravni ugovor čiji predmet je poslovni udjel, dakle, sva prava i obveze člana društva. S obzirom na naznačenu pravnu narav tog Ugovora, na Ugovor o prijenosu poslovnog udjela se istovremeno primjenjuju dvije vrste propisa. Na njegove učinke će se svakako primijeniti relevantne odredbe ZTD-a i Društvenog ugovora, koje uređuje oblik ugovora, pravni položaj članova društva prema društvu i posebice uvjete prijenosa, a naročito su važne odredbe članka 415. ZTD-a o pravnom položaju stjecatelja poslovnog udjela i odredbe članka 411. ZTD-a o upisu u knjigu poslovnih udjela. Međutim, na taj ugovorni međusobni odnos prenositelja i stjecatelja – istodobno će se primijeniti relevantne odredbe ZOO-a koje nisu u koliziji s odredbama ZTD-a. Primijenit će se odredbe općeg dijela o suglasnosti volja stranaka, o manama volje, o rokovima, uvjetima, ništetnosti i slično. Valja posebno istaknuti da je Ugovor o prijenosu poslovnog udjela strogo formalan ugovor, kako je izneseno i mora biti sklopljen u obliku javnobilježničke isprave; a što u konkretnom slučaju je, a kako je izneseno. U predmetnom slučaju radi se o ugovoru o prijenosu poslovnog udjela uz naknadu, koji odgovara propisanim odredbama ZTD-a, i za koje je pravilno prvostupanjski sud utvrdio i ocijenio da je neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti spornog Ugovora o prijenosu poslovnog udjela.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da sporni Ugovor nije ništav u smislu određenja iz članka 103. ZOO-a. Tako i ovaj sud ne prihvaća tvrdnju tužitelja da je sporni Ugovor ništav jer ga je tuženik 2. A. B. doveo u zabludu prikrivanjem činjenica i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto ne učini, jer to nisu razlozi za ništavost ugovora. Pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da samo podnošenje kaznene prijave ne znači da je prijevara počinjena, jer iz podataka u spisu proizlazi (list 12. spisa) da je kaznena prijava protiv tuženika 2. A. B. podnesena međutim, nije jasan ishod te prijave, odnosno nije jasno da li je ta prijava usvojena ili odbačena. Osim toga, za razliku od ništavih ugovora na koji se može pozivati svatko i bez vremenskih ograničenja, krug osoba koje mogu zahtijevati poništenje ugovora mnogo je uži, najprije stoga što se pobijanjem ugovora najčešće vrijeđaju interesi samih ugovornih stranaka. Tako će zbog razloga pobojnosti iz članka 111. ZOO-a ponajprije ugovor moći pobijati samo suugovaratelji i to u slučaju pobojnosti zbog ograničene poslovne sposobnosti ugovornih strana, onaj koji je u trenutku sklapanja ugovora bio ograničeno sposoban po prestanku toga ograničenja, odnosno njegov zakonski zastupnik za vrijeme trajanja poslovne nesposobnosti (članak 56. i 58. ZOO-a), a u slučaju pobojnosti zbog mana volje, onaj suugovaratelj čija volja je imala nedostatke. Ovakva je ocjena izražena i u pobijanoj presudi, te takvu ocjenu u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Ovdje valja posebno istaknuti da je sporni ugovor o prijenosu poslovnog udjela javna isprava koja po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po sadržaju propisima o javnobilježničkom aktu, što znači da je sudionicima pravnog posla pročitan i protumačen sadržaj ugovora, kao i pravne posljedice koje za njih proizlaze iz sklopljenog ugovora, nakon čega su se ugovorne strane izjasnile da to odgovara njihovoj volji.

U vezi pozajmica prema trgovačkom društvu A. (tuženik 1.) pravilno zaključuje prvostupanjski sud – da prijenosom poslovnog udjela bivši imatelj poslovnog udjela (prenositelj – tužitelj) se ne oslobađa svojih obveza u ovom slučaju vraćanja pozajmice prema društvu time da pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da trgovačko društvo A. M. d.o.o. Z. (tuženik 1.) uopće nije stranka u postupku budući da je Ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 2. lipnja 2000. zaključen između prenositelja – tužitelja P. K. i stjecatelja A. B. tuženika 2. Naime, na listu 13. do 24. spisa prileže preslike pozajmica (čekova) da se vrši isplata „čekom na teret našega računa A. M. d.o.o. Z.“, te da je navedena „svrha isplate“ te da se radi o kratkoročnim pozajmicama s time da je na listu 13. spisa navedeno da se radi o kratkoročnoj pozajmici P. U.. Međutim, iz spisa proizlazi da se u vezi navedenih pozajmica vodi postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu te je donesena presuda poslovni broj P- 1129/04 od 20. srpnja 2006., te iz spisa nije vidljivo da li je citirana presuda Općinskog suda u Zagrebu postala pravomoćna, a u tom predmetu je tužitelj A. M. d.o.o. Z., a tuženik je P. K.. Dakle, iz ovoga bi proizlazilo da su pozajmice na koje se poziva tužitelj predmet parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu. U tom smislu, u cijelosti se ocjenjuju neosnovani navodi tužitelja u žalbi u vezi pozajmica odnosno u vezi parničnog postupka koji se vodi na Općinskom sudu u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1129/04.

Ovdje se ukazuje da su neosnovani i navodi žalitelja u žalbi kada ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, odnosno da žalitelju nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Upravo suprotno, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i takav svoj stav obrazložio da nije bilo potrebno saslušavati tužitelja kao stranku u postupku odnosno da nije bilo potrebno saslušavati javnog bilježnika V. M. kao svjedoka, V. R. (za kojeg je tužitelj tvrdio da je bio prisutan sklapanju spornog Ugovora) i P. U. kao svjedoka, jer da iz provedenog dokaznog postupka i činjeničnog supstrata spisa činjenično stanje proizlazi dovoljno utvrđeno za ocjenu osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđenje ništavosti Ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 2. lipnja 2000.

Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da Ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 2. lipnja 2000. nije ništav, te je pravilno odbio tužiteljev tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti tog Ugovora.

U odnosu na podredni tužiteljev tužbeni zahtjev da se raskida Ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 2. lipnja 2000. pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je neosnovan. Ovdje se ističe da određenja iz članka 412. ZTD-a ne isključuju mogućnost raskida ugovora o prijenosu poslovnog udjela iz ZOO-a, niti su s njima u koliziji. U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze, ili pod uvjetima propisanim odredbama ZOO-a raskinuti ugovor izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu (arg. iz članka 124. ZOO-a). Pri tom je odlučno je li rok za ispunjenje obveze bitan sastojak ugovora. Ako rok za ispunjenje obveze nije bitan sastavni dio ugovora, vjerovnik zadržava pravo da i nakon isteka roka zahtijeva ispunjenje obveze, a dužnik zadržava pravo ispuniti obvezu. Ukoliko vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje, pa ako ni u naknadnom roku dužnik ne ispuni obvezu, ugovor se raskida po samom zakonu (arg. iz članka 126. ZOO-a).

Međutim, jedina specifičnost raskida ugovora o prijenosu poslovnog udjela nakon prijenosa udjela stjecatelju, sastoji se u tome što je vraćanje onoga što je po osnovi ugovora primljeno podvrgnuto istim pravilima koja vrijede i za stjecanje. To znači da mora postojati izjava stjecatelja da dopušta vraćanje udjela ili odgovarajuća sudska odluka te upis prijenosa poslovnog udjela nazad na bivšeg vlasnika u knjizi poslovnih udjela društva.

Slijedom iznesenog valja zaključiti da se ugovor zbog neispunjenja raskida „prostom izjavom“ ovlaštene ugovorne strane ili po samom zakonu, pa je pravilno prvostupanjski sud ocijenio neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev (podredni) za donošenje konstitutivne odluke suda o raskidu ugovora iz tog razloga.

Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku koja je ispitana i kvantitativno i kvalitativno; u odnosu na osnovu dosuđenog troška u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, tako i u odnosu na visinu odmjerenih troškova sukladno odredbi članka 155. ZPP-a. Odluka o parničnom trošku je obrazložena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07).

Slijedom iznesenog, ocjena je ovog suda da je pravilno prvostupanjski sud prosuđivao osnovanost tužbenog zahtjeva kroz relevantne odredbe ZTD-a i ZOO-a. Navodima svoje žalbe tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanje presude, jer su u obrazloženju osporene presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Zbog toga je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu jer je ustanovljeno da nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje tužitelj, a niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

Zahtjev tuženih za naknadu troška sastava odgovora na žalbu nije osnovan. Naime, ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a).

Stoga je zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu valjalo odbiti kao neosnovan i riješiti kao u točki II. izreke ove odluke (članak 166. ZPP-a).

U Zagrebu 13. prosinca 2011.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

BRANKA VUČAJ, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik

BRANKICA CURMAN