Rev-747/1998 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 747/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Tome Gložinića, Ivana Mikšića i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. M. iz M., zastupane po punomoćniku P. O., odvjetniku iz R., protiv tuženika „M.“ d.d. iz O., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz R., radi isplate otpremnine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 3. rujna 1997. br. Gž-804/97-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 26. svibnja 1997. godine br. P- 1799/96-9, u sjednici održanoj dana 24. rujna 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„1. Tuženik „M.“ d.d. O. dužan je tužiteljici I. M. iz M. isplatiti iznos od 6.123,68 kuna (slovima: šesttisućastodvadesettrikune i šezdesetosamlipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. svibnja 1996. g. pa do isplate, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 877,80 kuna, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Sa viškom tužbenog zahtjeva do iznosa od 10.650,00 kuna tužiteljica se odbija.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja u toč. 2. izreke potvrđuje.

II. Uvaženjem žalbe tuženika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u toč. 1. izreke i sudi:

Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji je glasio:

„Tuženik „M.“ d.d. O. dužan je tužiteljici I. M. isplatiti iznos od 6.123,68 kn (šesttisućastodvadesettrikune i 68 lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. svibnja 1996. godine do isplate, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 877,80 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

III. Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.540,00 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka tuženik se odbija.“

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena i prihvaćena žalba tužiteljice protiv prvostupanjske presude, ili da presuda bude ukinuta i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava istaknutog u reviziji, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92), sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da revizijski razlozi nisu ostvareni.

U postupku je utvrđeno da je konačnom odlukom tuženika od 6. studenog 1995. godine donesenom uz primjenu Zakona o radnim odnosima – ZRO ("Narodne novine", br. 25/92), sukladno odredbi iz čl. 23. st. 1. istog zakona glede koje nije tražena sudska zaštita utvrđen trajni prestanak potrebe za radom tužiteljice s posljedicom prestanka radnog odnosa s danom 13.V.1996. godine i da je odlukom tuženika od istog dana kada se primjenjivao Zakon o radu – ZR ("Narodne novine", br. 38/95) utvrđen prestanak radnog odnosa.

Proizlazi dakle da je pitanje rješavanja radnopravnog statusa tužiteljice započeto prije početka primjene ZR-a, pa se sukladno odredbi iz čl. 240. st. 1. ZR-a postupak ostvarivanja i zaštite prava tužiteljice treba dovršiti po odredbama ZRO, osim ako koje pravo za tužiteljicu nije povoljnije uređeno Zakonom o radu.

Do primjene rečene odredbe ZR-a dolazi samo u slučaju kada su neka prava iz radnog odnosa oba zakona uređivala na drugačiji način, a ne i u slučaju kada ZR daje zaposleniku neko pravo koje raniji zakon nije uređivao, a što je ovdje slučaj.

Naime, tužiteljica u ovom sporu ostvaruje pravo na otpremninu pozivom na odredbu iz čl. 118. st. 1. ZR-a prema kojoj zaposlenik koji je stranka ugovora o radu sklopljenoga na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem, dok ZRO nije sadržavao odredbe o pravu zaposlenika na otpremninu kada mu radni odnos prestaje zbog trajnog prestanka potrebe za njegovim radom.

Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio dio tužbenog zahtjeva kojeg tužiteljica temelji na pravnoj osnovi iz čl. 118. st. 1. ZR-a.

Slijedom izloženog, a na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 24. rujna 1998. godine

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić v.r.