Gž-669/2019-2 · Županijski sud u Osijeku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-669/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Josipa Frajlića, kao predsjednika vijeća, Marijane Žigić, kao suca izvjestitelja i dr. sc. Sanje Zagrajski, kao člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja O. M. iz P., V., …, OIB …, koga zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u P., protiv tuženika H. v., V. o. za v. p. p. – i. s. R., …, OIB …, zastupanog po generalnom punomoćniku Z. Š., odvjetniku iz O. d. Š. i p. j.t.d. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola od 18. siječnja 2019., broj P-1318/2018-10, u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2019.

p r e s u d i o j e

Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, pa se presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 18. siječnja 2019., broj P-1318/2018-

- potvrđuje u dijelu u kojem je proglašena nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola broj Ovr-… od 11. srpnja 2016. na novčanim sredstvima ovršenika O. M. u dijelu u kojem je ovrha određena radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja H. v. u iznosu od 504,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 56,00 kn od 16. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. rujna 2012. do isplate.

- preinačuje u dijelu u kojem je proglašena nedopuštena ovrha radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 560,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 56,00 kn od 16. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 56,00 kn od 16. ožujka 2016. do isplate,

tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

- preinačuje u odluci o parničnom trošku i rješava:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 475,12 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Prihvaća se tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Puli - Pola, posl. br. Ovr-…, određena rješenjem o ovrsi, posl. br. Ovr-… od 11. srpnja 2016."

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.137,50 kn, sa zakonskom zateznom kamatom računatom na taj iznos od 18. siječnja 2019. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. U preostalomu dijelu, u visini od 1.350,00 kn, tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odbija se.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 kn."

Protiv te presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog žalbenih razloga označenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. i 89/14., dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te obveže tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva trošak žalbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi upire tuženik, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe, a u kojem ovršnom postupku je tuženik kao ovrhovoditelj zatražio od tužitelja kao ovršenika prisilnu naplatu tražbine u ukupnom iznosu od 1.064,00 kn, a koja tražbina predstavlja naknadu za uređenje voda (vodna naknada) za vremensko razdoblje od 1. ožujka 2006. do 31. prosinca 2010. prema rješenju tuženika od 29. svibnja 2006. (list spisa broj 13), te za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2011. do 15. ožujka 2016. prema rješenju tuženika od 24. veljače 2011. (list spisa broj 14), i koja vodna naknada dospijeva na naplatu kvartalno-svaka četiri mjeseca u iznosu od 56,00 kn.

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaća pozivom na odredbu čl. 94. st. 1. i 4. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje OPZ) uz zaključak da je u odnosu na ranije navedeno rješenje tuženika iz 2006. zastara počela teći 1. siječnja 2007., a na rješenje tuženika iz 2011. zastara je počela teći 1. siječnja 2012., pa je zastarni rok od 3 godine protekao 1. siječnja 2010. odnosno 1. siječnja 2015., pa kako je prijedlog za ovrhu podnesen 1. srpnja 2016. tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaća.

Takav stav i zaključak prvostupanjskog suda može se samo djelomično prihvatiti.

U konkretnom slučaju riječ je o tražbini vodne naknade, čiji je obračun i naplata regulirana odredbama Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (NN, br. 153/09, 90/11, 56/13, 154/14, 119/15 – dalje: ZFVG), a odredbom čl. 74.st.1. ZFVG izričito je propisano da se na zastaru obračuna i naplate vodnih naknada primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona. Odredbom čl. 94.st.1. i st.6. OPZ, je propisana zastara (relativna) naplate poreza u roku od tri godine, računajući od isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe. Odredbama čl. 95. i čl. 96. st. 1. OPZ određeno je da se zastara naplate prekida svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na naplatu, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku, s tim da apsolutna zastara nastupa protekom roka od 6 godina, računajući od dana kada je prvi put počela teći.

Budući da tuženik nije niti tvrdio da je prije pokretanja predmetnog ovršnog postupka, a nakon donošenja rješenja od 29. svibnja 2006. i od 24. veljače 2011. godine, kojima je utvrđena obveza plaćanja naknade za uređenje voda, poduzimao takve radnje kojima bi uzrokovao prekid zastare naplate tražbine, to je onda primjenom naprijed navedene odredbe OPZ predmetna tražbina, koja se odnosi na naknadu za uređenje voda za 2009., 2010., 2011. i 2012. godinu, zastarjela jer je od početka tijeka zastare do pokretanja ovršnog postupka istekao trogodišnji rok zastare.

Naime, navedenim rješenjima o određivanju naknade za uređenje voda određena je obveza plaćanja navedene naknade za one godine (2006. i 2011.) u kojima su ta rješenja donesena, ali i obveza plaćanja za ubuduće sve do donošenja novog rješenja – rješenjem iz 2006. godinu za obvezu plaćanja u 2007., 2008., 2009. i 2010. godini, a rješenjem iz 2011. godine za obvezu plaćanja u 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. godini, i to u tri kvartalna godišnja iznosa od po 56,00 kuna sa dospijećem 15. ožujka, 15. lipnja i 15. rujna navedenih godina.

Upravo, imajući u vidu da je navedenim rješenjem utvrđena obveza plaćanja predmetne naknade i za u buduće – vremensko razdoblje nakon donošenja rješenje sve do donošenja novog rješenja, ocjena je ovoga drugostupanjskog suda da odredbu čl. 94.st.6. OPZ, kojom je početak roka zastare naplate propisan istekom godine u kojoj je porezna obveza utvrđena od strane poreznog obveznika ili poreznog tijela, treba u konkretnom slučaju tumačiti na način da ovaj rok za te buduće tražbine počinje teći istekom godine na koju se odnosi obveza plaćanja naknade za uređenje voda, te unutar koje ujedno i dopijevaju sva tri obroka ove obveze. Dakle, u skladu sa time, zastara za tražbinu vodne naknade za 2009. godinu započela je teći 01. siječnja 2010. godine, za tražbinu vodne naknade za 2010. godinu započela je teći 01. siječnja 2011. godine, za tražbinu vodne naknade za 2011. godinu započela je teći 01. siječnja 2012. godine, za tražbinu vodne naknade za 2012. godinu započela je teći 01. siječnja 2013. godine, za tražbinu vodne naknade za 2013. godinu započela je teći 01. siječnja 2014. godine, za tražbinu vodne naknade za 2014. godinu započela je teći 01. siječnja 2015. godine, za tražbinu vodne naknade za 2015. godinu započela je teći 01. siječnja 2016. godine, a za tražbinu vodne naknade za 2016. godinu započela je teći 01. siječnja 2017. godine.

Iz navedenog, a s obzirom na nespornu činjenicu pokretanja ovršnog postupka u predmetu Ovr-… dana 1. srpnja 2016. godine, potpuno je jasno da je u zastari dio ovršne tražbine koja se odnosi na razdoblje od 2009. pa zaključno sa 2012. godinom – to jest dio tražbine u ukupnom iznosu od 504,00 kuna (ukupno 9 kvartalnih tražbina po 56,00 kuna dospjelih u navedenom razdoblju). Isto tako, iz naprijed navedenog jasno proizlazi da tražbina vodne naknade koja se odnosi na 2013. godinu i kasnije godine nije u zastari jer za tu tražbinu do pokretanja navedenog ovršnog postupka nije protekao rok zastre od tri godine.

S obzirom na sve gore navedeno, žalbu tuženika valjalo je uvažiti kao djelomično osnovanu i primjenom čl. 373. st. 3. ZPP prvostupanjsku presudu preinačiti u dijelu u kojem je ovrha proglašena nedopuštenom za iznos od 560,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te odbiti kao djelomično neosnovnu te primjenom čl. 368. st. 1. ZPP prvostupanjsku presudu potvrditi u dijelu u kojem je ovrha proglašena nedopuštenom za iznos od 504,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

U skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka.

Tužitelj je uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom u omjeru od 73,50 % iz kojeg razloga mu je tuženik primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u obvezi naknaditi parnične troškove u tom omjeru. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da tužitelju pripadaju troškovi u ukupnom iznosu od 1.137,50 kn iz kojeg razloga bi mu tuženik bio u obvezi naknaditi 73,50 % od tog iznosa ili iznos od 836,06 kn.

Tuženik je u sporu uspio u omjeru od 26,50 % iz kojeg razloga mu je tužitelj u obvezi u tom omjeru primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP naknaditi parnične troškove. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 8.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 18/14 i 107/15– dalje: Tarifa), zatim troškovi zastupanja na ročištu 4. prosinca 2018. u iznosu od po 250,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te PDV na troškove zastupanja (Tbr. 42. Tarife). Tuženiku pripadaju i troškovi sastava žalbe s PDV-om razmjerno uspjehu sa žalbom u ukupnom iznosu od 195,31 kn (Tbr. 10.1. i 42. Tarife). Kada se troškovi tužitelja i tuženika međusobno prebiju proizlazi da je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 475,12 kn.

Osijek, 18. travnja 2019.

Predsjednik vijeća

Josip Frajlić, v.r.

Za točnost otpravka- ovlašteni službenik

Blaženka Vuletić