II Rev-29/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-29/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Borisa Guttmanna, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. d.d. iz Splita koga zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik iz S., protiv tuženika 1) izvođač O. koga zastupa stečajni upravitelj A. Š., a ovoga punomoćnik M. V., odvjetnik iz Splita, i 2) Grad Omiš zastupan po punomoćniku Goranu Mimici, radi utvrđenja, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćnog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 05. svibnja 1998. godine broj Pž-1326/1998 kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Splitu od 22. siječnja 1998. godine broj P-1375/1997, u sjednici održanoj dana 15. listopada 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana u dijelu protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 05. svibnja 1998. godine broj Pž-1326/1998 kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Splita od 22. siječnja 1998. godine broj P-1375/1997 pod toč. II kojim je tužba odbačena kao nedopuštena.

Revizija se odbacuje kao nedopuštena u dijelu protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 05. siječnja 1998. godine broj Pž-1326/1998, kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Splitu od 22. siječnja 1998. godine broj P-1375/1997 po toč. I izreke kojim je odbačen kao nepravovremen prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje.

Odbija se zahtjev tuženika pod 1) glede naknade troškova revizijskog postupka.

Obrazloženje

en je kao nepravovremen prijedlog tužitelja za Prvostupanjskim rješenjem odbač

povrat u prijašnje stanje zbog propuštanje roka za podnošenje tužbe te je ujedno pod toč. 2. izreke tužba odbačena kao nedopuštena.

Drugostupanjskom odlukom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovan i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u cijelosti, dakle glede toč. I i II izreke.

Protiv navedenog, drugostupanjskog pravomoćnog rješenja tužitelj je izjavio reviziju i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se oba nižestupanjska rješenja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu time da se u nastavku postupka odluči o tužbenom zahtjevu tužitelja povodom njegove tužbe za koju smatra da je pravovremeno podnesena.

Na reviziju tužitelja odgovorio je tuženik pod 1) koji osporava revizijske navode i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, a tužitelja obveže na naknadu troškova odgovora na reviziju, dok tuženik pod 2) nije odgovorio na reviziju niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Revizija je djelomično nedopuštena.

Prema čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojima je postupak pravomoćno završen.

Rješenjem suda drugog stupnja kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja o odbacivanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje postupak se pravomoćno ne završava, pa stoga revizija tužitelja u dijelu u kojem je izjavljena protiv navedenog drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbacivanju prijedloga za povraćaj u prijašnje stanje nije dopuštena, pozivom na odredbu čl. 400. st. 1. ZPP zbog čega je reviziju tužitelja u spomenutom dijelu valjalo odbaciti pozivom na odredbu čl. 392. ZPP.

U preostalom dijelu revizija tužitelja nije osnovana.

Kako je utvrđeno u postupku da je u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom pod 1) osporeno prijavljeno potraživanje tužitelja i to kako po prvotuženiku kao stečajnom dužniku tako i po tuženiku pod 2) kao stečajnom vjerovniku te je tužitelj upućen na pokretanje parnice protiv oba tuženika radi utvrđenja osporenog potraživanja tužbu podnio nakon proteka roka u kojem je bio dužan podnijeti tužbu sudu protiv tuženika iz ove parnice, a koji mu je rok odredilo stečajno vijeće, to su niži sudovi pravilno pozivom na odredbu čl. 178. st. 5. (ranije st. 4. iste zakonske odredbe) Stečajnog zakona ("Narodne novine" br. 44/96, 29/99 i 129/00 - dalje: SZ) odbacili tužbu kao nedopuštenu.

Naime, spomenutom odredbom propisano je da, ako osoba koja je kao stečajni vjerovnik u stečajnom postupku zbog osporavanja prijavljene tražbine upućena na parnicu, ne pokrene parnicu u roku koji joj je za to određen u rješenju stečajnog vijeća o upućivanju na parnicu, smatrat će se da je odustala od prava na vođenje parnice.

Revident smatra da spomenuta odredba nema značenje propisivanja prekluzivnog (strogog) roka u pogledu podnošenja tužbe u parnici na koju je vjerovnik upućen odlukom stečajnog vijeća, jer rok za podnošenje tužbe nije propisan zakonom, nego ga određuje u ovom slučaju stečajno vijeće pa stoga propust toga roka nema za posljedicu nepravovremenost, odnosno nedopuštenost tužbe.

Ovaj Vrhovni sud prihvaća pravno shvaćanje nižih sudova da rok za podnošenje tužbe određen po stečajnom vijeću u smislu odredbe čl. 178. st. 5. (ranijeg st. 4.) SZ treba smatrati prekluzivnim rokom za podnošenje tužbe protekom kojeg vjerovnik gubi pravo na vođenje parnice.

Stoga, nakon što je utvrđeno da je tužitelj podnio tužbu nakon proteka roka koji mu je stečajno vijeće odredilo pozivom na odredbu čl. 178. st. 5. SZ pravilno su niži sudovi tužbu odbacili kao nedopuštenu, jer se smatra u smislu navedene odredbe da je tužitelj propustom roka za podnošenje tužbe određenog rješenjem stečajnog vijeća za pokretanje spomenute parnice izgubio pravo na podnošenje tužbe.

Ovaj Vrhovni sud nije našao da bi bio ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, budući da su pobijane nižestupanjske odluke donesene isključivo temeljem odgovarajućih postupovnih odredbi Stečajnog zakona.

Kako, dakle, u svojim odlukama i postupku koji je prethodio njihovom donošenju niži sudovi nisu učinili niti jednu od bitnih povreda na koje ukazuje revident, a napose nisu pogrešno primijenili odredbu čl. 178. st. 5. (ranijeg st. 4.) SZ na što upućuje revident, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je u navedenom dijelu reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Tuženiku pod 1) nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer je ovaj revizijski sud našao, da taj trošak nije ovoj parničnoj stranci bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

Tuženiku pod 1) nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer je ovaj revizijski sud našao, da taj trošak nije ovoj parničnoj stranci bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 15. listopada 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.