I Kž-704/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 704/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. J.Ž., zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama optuženika i javnog tužitelja podnesenim protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 14. kolovoza 1992. K 64/92, u sjednici održanoj 4. ožujka 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske P.O.,

p r e s u d i o j e:

Uvažava se žalba javnog tužitelja, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i optuženik J.Ž. za kriv. djelo silovanja iz čl. 83. st. 1. KZRH zbog kojeg je tom

na kaznu zatvora u trajanju

presudom oglašen krivim, na temelju čl. 83. st. 1. KZRH osuđuje

od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 2. do 3. travnja 1992.g.

Žalba opt. J.Ž. odbija se kao neosnovana i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Bjelovaru od 14. kolovoza 1992.g. K 64/92 oglašen je krivim opt. J.Ž. zbog kriv. djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZRH i na temelju tog propisa, a uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 3. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, u koju se na temelju čl. 50. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 2. do 3. travnja 1992.g.

Protiv te presude podnijeli su žalbe optuženik J.Ž. putem branitelja odvjetnika V.V. iz V. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno

suđenje i javni tužitelj zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači i optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

Zamjenik javnog tužitelja Republike Hrvatske nakon razmatranja predmeta, na temelju

I Kž 704/92

čl. 370. st. 2. ZKP pismeno predlaže da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a naprotiv da se žalba javnog tužitelja kao osnovana uvaži.

Žalba javnog tužitelja je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Na žalbu optuženika

Ne stoji tvrdnja žalitelja da su pobijanom presudom učinjene bitne postupovne povrede iz čl. 364. st. 1. toč. 8. ZKP, čl. 364. st. 2. u vezi s čl. 347. ZKP i čl. 333. st. 3. ZKP.

Svi ovi prigovori vezani su za pitanje sadržaja pouke koju je istražni sudac prije prvog ispitivanja uputio okrivljeniku glede njegovih prava na branitelja, kao i načina na koji je u tom zapisniku od strane istražnog suca ubilježeno njegovo odricanje od prava da branitelj bude prisutan tom ispitivanju. Žalitelj, naime, tvrdi da pouka istražnog suca okrivljeniku, kako je ta pouka ubilježena u zapisniku od 3. travnja 1992. na listu 5 spisa: "upozoren u smislu čl. 67. ZKP iskazuje da će branitelja uzeti naknadno" ostavlja dvojbu da li je okrivljenik bio upozoren po st. 1. ili 2. ili 3., ili 4. ili 5. tog propisa, a da izjava okrivljenika da će branitelja uzeti naknadno ne predstavlja izričito odricanje od njegova prava da branitelj bude prisutan tom ispitivanju, a što traži čl. 218. st. 9. ZKP kao pretpostavku da okrivljenik prilikom prvog ispitivanja bude ispitan u odsutnosti branitelja (kada obrana nije obvezna). Budući da je okrivljenik unatoč tome tada ispitan od strane istražnog suca, smatra žalitelj, da je to ispitivanje obavljeno protivno čl. 218. st. 9. ZKP, a onda postupljeno i protivno čl. 218. st. 10. ZKP budući da se pobijana presuda temelji na tom iskazu, pa je učinjena bitna povreda odredbe krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 8. ZKP jer je očito da bez tog dokaza ne bi bila donesena ista presuda.

Suprotno ovim prigovorima žalitelja nema dvojbe o tome da je prije prvog ispitivanja okrivljenik bio ispravno poučen da ima pravo uzeti branitelja i da branitelj može biti prisutan tom njegovom prvom ispitivanju. U zapisniku o ispitivanju okrivljenika na listu 5 ubilježeno je da je okrivljenik "upozoren u smislu čl. 67. ZKP" što znači da je okrivljeniku od strane

, pa dakle i drugi stavak tog propisa istražnog suca predočen sadržaj članka 67. ZKP u cjelini

o njegovom pravu na branitelja i pravu da branitelj bude prisutan tom prvom ispitivanju.

Iz izjave okrivljenika koja slijedi, a povezano sa sadržajem predočenog mu stavka 2. čl. 67. ZKP, o kojem je okrivljenik nesumnjivo bio poučen, a naime da će branitelja uzeti naknado, uz činjenicu da je bio upozoren i po čl. 218. ZKP, kako je to također ubilježeno u istom zapisniku, kojemu upozorenju slijedi iskaz optuženika o djelu za koje ga se tereti, ispravno pobijana presuda uzima da se okrivljenik odrekao prava da tom prvom ispitivanju bude prisutan branitelj, da je to odricanje jasno, a time i izričito, budući da je on izjavio da će branitelja uzeti naknadno. To je optuženik uostalom naknadno i učinio, angažiravši za svoju obranu branitelja, pa je i to potvrda da se odrekao tog prava prilikom prvog ispitivanja, odlučivši da se tim pravom koristi naknadno.

Stoga pouka upućena okrivljeniku i način na koji se okrivljenik odrekao prava da branitelj bude prisutan prvom ispitivanju, udovoljava zahtjevima iz čl. 67. ZKP i čl. 218. st. 9. ZKP, te stoga nije došlo ni do povrede čl. 218. st. 10. ZKP, odnosno bitne postupovne povrede iz čl. 364. st. 1. toč. 8. ZKP kad se pobijana presuda temelji i na prvom iskazu

I Kž 704/92

optuženika datom istražnom sucu.

Stoji, doduše, žalbeni navod da je sud prvog stupnja postupio protivno čl. 333. st. 3. ZKP kada nije posebnim rješenjem, a protiv kojega bi stranke imale i pravo na posebnu žalbu, odbio prijedlog optuženika da se iz spisa izdvoji zapisnik o njegovom prvom ispitivanju s lista 5 zbog navodne povrede čl. 67. st. 2. i čl. 218. st. 9. ZKP, već je to učinio rješenjem raspravnog vijeća u tijeku glavne rasprave, koja je odmah nakon toga i dovršena. Ovakvo postupanje suda, iako protivno čl. 333. st. 3. ZKP u konkretnom slučaju nije bilo, a niti moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje pobijane presude iz razloga koji će biti izneseni nastavno.

Konačno ne stoji ni prigovor povrede čl. 347. ZKP koja se povreda obrazlaže tvrdnjom da se pobijana presuda temelji na dokazu koji nije izveden na glavnoj raspravi. Žalitelj tvrdi da zapisnik o ispitivanju okrivljenika od 3. travnja 1992.g. s lista 5 nije na glavnoj raspravi pročitan, a što nije točno, jer iz zapisnika glavne rasprave od 14. kolovoza 1992. na listu 36. spisa proizlazi da je taj zapisnik na glavnoj raspravi pročitan. Stoga je žalba zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka neosnovana. Ni ispitivanjem presude suda prvog stupnja po službenoj dužnosti ovaj sud nije uočio da bi bila učinjena neka druga od apsolutno bitnih postupovnih povreda iz čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP, a na koje drugostepeni sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana ni žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Polazeći od pogrešne pretpostavke da priznanje optuženika istražnom sucu ne predstavlja valjan dokaz zbog razloga koji su u vezi s tim već izneseni u odgovoru na žalbu optuženika zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, odnosno od netočne tvrdnje da zapisnik o iskazu optuženika istražnom sucu nije čitan na glavnoj raspravi, žalitelj pokušava učiniti dvojbenim činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostepeni sud kad je našao dokazanim da je optuženik bio osoba koja je 7. ožujka 1992.g. oko 22 sata u Kamešnici najprije razbio staklo na prozoru kuće ošt. J.D., a zatim kroz taj otvor ušao u kuću, a potom u kuhinji gdje je spavala oštećenica u namjeri da nad njom izvrši obljubu, skinuo svoje hlaće i gaće, legao na nju, a kada se oštećenica branila gurajući ga od sebe i dozivajući u pomoć,

ći "šuti, j.... ću te", "šuti ubit ću te", nakon čega joj je rukom oštećenici zatvorio usta govore

potrgao štrample i gačice, širom raširio noge i unatoč njenom otporu obavio spolni odnos. Suprotno iznesenom prigovoru, a s obzirom na ono što je već odgovoreno o nepostojanju bitnih postupovnih povreda, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja ispravno ocijenio sve izvedene dokaze i njihovom međusobno povezanom ocjenom činjenično stanje u svemu utvrdio ispravno.

Neuvjerljivo žalitelj pokušava prikazati da je optuženikovo priznanje djela istražnom sucu prilikom već višekratno spomenutog prvog ispitivanja 3. travnja 1992. dato u strahu od prethodnih prijetnji policije, jer analiza iskaza optuženika, a posebno njegova usporedba s iskazom oštećenice, takvu mogućnost isključuje. Optuženik je, naime, ne samo određeno i

I Kž 704/92

jasno, nego i s nizom karakterističnih pojedinosti iznio slijed događaja, prikazujući ga gotovo istovjetno kao i oštećenica (glede načina ulaska u njezinu kuću, činjenice da se ona nije nalazila u prostoriji u koju je optuženik najprije ušao razbivši prozor, da ju je našao u kuhinji, da je ona ležala na krevetu, da je podigao pokrivač, da je legao na nju nakon što se prethodno razodjenuo, glede riječi koje joj je upućivao, načina na koji ju je sprečavao da viče i načina na koji se ona od njega branila) do trenutka samog čina obljube, kada se optuženik brani nesjećanjem, dok oštećenica iskazuje da je do obljube došlo, a ubrzo i do ejakulacije. Da sve ove pojedinosti događaja nisu proživljene od strane optuženika on ih ne bi mogao prikazati u cjelovitosti svog iskaza, sve kada bi se i dopustilo da je optuženik bio i prilikom davanja tog iskaza pod dojmom ranijih prijetnji policajca, a što također prvostepeni sud s pravom isključuje. Optuženik je naime, podvrgnut kriminalističkoj obradi u toku prethodnog dana (2.IV.), no policija ga je iz Zagreba kamo je bio odvežen vratila u Bjelovar, gdje je on prenoćio (od 2. na 3.IV.) u zatvoru, a istražni ga je sudac ispitao u 9 sati ujutro slijedećeg dana (3.IV.), a kako to proizlazi iz oznake vremena na zapisniku o ispitivanju okrivljenika na listu 5, pa i taj vremenski interval od navodnih prijetnji upućenih mu prethodnog dana do ispitivanja, a uz činjenicu da je bio potpuno svjestan da iskaz daje u sudskoj zgradi i istražnom sucu, čini krajnje nevjerojatnim i stoga neprihvatljivim žalbene navode o priznanju pod utjecajem straha.

U vezi s tim neosnovana je i žalba zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema čl. 366. ZKP presuda se može pobijati zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ako neka odlučna činjenica nije utvrđena. Pitanje da li su djelatnici Policijske stanice Križevci eventualno prilikom kriminalističe obrade dan prije ispita okrivljenika od strane istražnog suca njemu prijetili batinama, neodlučna je za procjenu istinitosti iskaza okrivljenika istražnom sucu, a iz razloga koji su izneseni u ovoj i pobijanoj presudi, zbog čega prvostepeni sud nije imao razloga prihvatiti dokazni prijedlog obrane da se na tu okolnost saslušaju osobe koje su vršile kriminalističku obradu, pa činjenično stanje u tom pogledu nije utvrđeno nepotpuno.

Posebno žalitelj osporava činjenično stanje u dijelu utvrđenja da je optuženik djelo obljube dovršio. Smatra da je iskaz ošt. J.D. o toj pojedinosti neuvjerljiv, jer oštećenica pred djelatnicima policije i svj. J.S. nije spominjala obljubu, policiji nije predočila poderane štrample i gaćice, o kojima govori u svom iskazu, a na posteljini nisu nađeni tragovi sperme. Točno je da oštećenica ni policiji prilikom prijavljivanja, a ni svjedoku J.S. nije govorila da je došlo do obljube, no objašnjenje koje je oštećenica dala na glavnoj raspravi za prešućivanje tog dijela događaja logično je i potpuno shvatljivo iz razloga koje navodi pobijana presuda, te ne dovodi u sumnju istinitost iskaza o toj pojedinosti, a niti općenito, pa je taj iskaz u svemu uvjerljiv i stoga vjerodostojan. U vezi s tim razumljivo je da oštećenica nije djelatnicima policije predočila ni štrample ni gaćice, ali je zato svj. J.S. i to neposredno nakon što je optuženik napustio njezinu kuću, među ostalim, rekla i to da joj je počinitelj poderao štrample i gaćice, a kako to iskazuje ovaj nepristran i pouzdan svjedok, pa je to sigurna potvrda tog dijela njezina iskaza.

Okolnost pak što pregledom posteljine nisu nađeni tragovi sperme također ne dovodi u pitanje istinitost dijela iskaza oštećenice da je počinitelj ejakulirao, ne samo stoga što je to I Kž 704/92

fiziološki u opisanoj situaciji normalno, dok je sperma mogla ostati na nozi oštećenice (oštećenica je i zaključila da je počinitelj ejakulirao po tome što je bila "mokra po nozi") ili na dijelovima njezine odjeće, pa se ti tragovi nisu nužno ni morali naći na krevetnini.

S obzirom na izneseno, nije bilo potrebe dopunjavati dokazni postupak saslušanjem djelatnika PS Križevci na okolnost da im oštećenica nije spominjala da je počinitelj obljubu uspio ostvariti, jer je to nesporno, pa žalitelj neosnovano prigovara što je sud prvog stupnja taj njegov dokazni prijedlog odbio.

Iako ističe i žalbeni osnov odluke o krivičnim sankcijama, taj se dio žalbe ne obrazlaže, pa je izrečena kazna na temelju čl. 379. ZKP ispitana kao implicite sadržana u žalbi optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome ovaj sud drugog stupnja nalazi da kazna na koju je optuženika osudio prvostepeni sud nije prestroga, već naprotiv preblaga kazna, a iz razloga koji će biti izneseni u odgovoru na žalbu javnog tužitelja.

.

Na žalbu javnog tužitelja

Javni je tužitelj u pravu kad ističe da mladost optuženika (u vrijeme izvršenja djela bio je u 25-toj godini života) njegova dosadašnja neosuđivanost i alkoholizoranost u vrijeme počinjenja djela u ovom slučaju ne predstavljaju osobito olakšavajuće okolnosti u smislu čl. 41. st. 2. OKZRH. Uostalom i pobijana presuda te okolnosti naziva olakotnim okolnostima, ali usprkos toga primjenjuje propise o ublažavanju kazne i optuženika osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, iako je za kriv. djelo silovanja iz čl. 83. st. 1. KZRH, zakonom propisan minimum kazne zatvora u trajanju od jedne godine.

Budući da osim navedenih drugih olakšavajućih okolnosti nema, već naprotiv, postoje otežavajuće okolnosti na koje s pravom ukazuje javni tužitelj, a to su činjenica da je optuženik počinio djelo na štetu žene stare 67 godina, što je oštećenica djelo doživjela kao veliku sramotu živeći u patrijarhalnoj seoskoj sredini, a uz to prethodno provalio usred noći u kuću oštećenice, ovaj sud cijeni da je primjerena težini počinjenog djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika i istaknutim olakotnim i otegotnim okolnostima kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te da će se takvom kaznom ostvariti očekivane svrhe prema čl. 33. OKZRH.

Stoga je uvažavanjem žalbe javnog tužitelja na temelju čl. 387. st. 1. ZKP preinačena presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, dok je žalba optuženika na temelju čl. 384. ZKP u cijelosti odbijena i nepreinačeni dio pobijane presude potvrđen.

U Zagrebu, 4. ožujka 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši

stručni referent:

/Vladimir

Vuletin/