I Kž-421/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 421/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Ante Potrebice, kao članova vijeća i savjetnice Lipnjak- Bosanac Zlate, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. D.Č., zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 4. KZRH rješavajući žalbu optuženika podnesenu protiv presude Vojnog suda u Splitu od 10. lipnja 1994. K 237/93, u sjednici održanoj 16. kolovoza 1995., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske B.P.

p r e s u d i o j e:

Uvažava se žalba opt. D.Č., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o krivičnoj sankciji, te se opt. D.Č. za krivično djelo iz čl. 161. st. 4. u vezi čl. 156. st. 3. i 1. KZRH, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim na temelju čl. 47. st. 1. OKZRH izriče uvjetna osuda, tako da mu se za to djelo na temelju čl. 161. st. 4. KZRH, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako optuženi za vrijeme od dvije godine ne učini novo krivično djelo.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Splitu pobijanom presudom proglasio je krivim opt. D.Č. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 4. u vezi čl. 156. st. 3. KZRH, pobliže činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude žali se optuženik zbog odluke suda o krivičnoj sankciji i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne uvjetna osuda.

Vračajući spis, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba je osnovana.

U pravu je optuženik kada se žali zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Optuženik u svojoj žalbi ističe svoj osjećaj krivnje zbog smrti jedne mlade osobe, daljnjeg rođaka supruge. Taj osjećaj nositi će cijeli život. Kazna koju je izrekao sud prvog stupnja, navodi žalitelj, najviše će pogoditi njegovu obitelj, nezaposlenu suprugu i troje mldb. djece. Nadalje optuženik ukazuje da je učesnik domovinskog rata od 8. kolovoza 1991. godine. Suđen je od bivšeg vojnog suda u Splitu zbog toga što je otuđio streljivo iz kasarne bivše JNA. Učestvovao je u bitkama za Vrliku i Sinj, kada je zarobljen i zatvoren u zatvoru u Kninu. Svakodnevno je fizički i psihički mučen, od čega su mu ostali tragovi u vidu invaliditeta, sada je ratni vojni invalid VII. grupe. Učesnik je bitaka u zaleđu Dubrovnika i Hercegovini, danas radi u činu satnika. Nikada nije osuđivan, kritičnog dana žurio je na sahranu suborca pok. F. Radi toga se je poslužio vozilom, a da prethodno nije provjerio ispravnost vozila. Pok. R.D. koji je autostopirao uzeo je u automobil da bi ga prebacio do Sinja. Smatra da su navedene okolnosti osobito olakšavajuće i da će se izricanjem uvjetne osude ostvariti njezina svrha.

Žalitelj je u pravu kada navodi da u konkretnom slučaju nije nužno radi krivično-pravne zaštite izreći optuženiku kaznu zatvora jer se doista može očekivati da će samo upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno utjecati na učinioca da više ne čini krivična djela. Radi se o nehatnom prometnom deliktu. Uvjetna osuda u danom slučaju, s obzirom na kvalitetu učinioca, prikladna je mjera, u smislu njezinog pozitivnog utjecaja na učinioca, da su ne počini nova krivična djela. Ličnost optuženika, njegov prijašnji život, njegovo ponašanje nakon izvršenja djela i u toku postupka ukazuju da se može očekivati da će i samo upozorenje kaznom dovoljno utjecati na njega. Spoznaje koje je sud imao o optuženiku, daju osnova za povoljnu prognozu o njegovom budućem držanju. Zbog svega toga cjeneći okolnosti djela i učinioca, izricanje uvjetne osude ukazuje se najprikladnijim načinom za ostvarenje zaštitne funkcije zakona i za specijalnu prevenciju. Stoga je ovaj sud drugog stupnja izrekao optuženiku uvjetnu osudu i utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci uz rok kušnje od dvije godine, tako izrečena uvjetna osuda ostvariti će svoju svrhu.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZKP ovaj sud nije našao da bi pobijanom presudom bile počinjene povrede zakona ili postupka.

Zbog svega navedenog, temeljem čl. 377. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude suda drugog stupnja.

U Zagrebu, 16. kolovoza 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Milan Gudelj, v.r.