I Kž-328/2010-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 328/10-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, dr. sc. Marina Mrčele i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća te sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. L. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog S. F. i optužene J. J. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 14. prosinca 2009., broj K-1/05, u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2012., 3. rujna 2013. i 18. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika, optuženog S. F. i optužene J. J. u odnosu na te optuženike, a u odnosu na optuženika S. L., povodom žalbe državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da su optuženi S. L., S. F. i J. J. djelom za koje su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima počinili i to optuženi S. L. kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11, a optuženi S. F. i optužena J. J. kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 38. KZ/11 („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12., dalje u tekstu: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznama pa se optuženi S. L. za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11 a optuženi S. F. i J. J. za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi sa člankom 38. KZ/11, na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11, osuđuju na kazne zatvora u trajanju po jedna godina svaki, a na temelju

uje da se kazna zatvora

članka 56. stavak 1. i 2. KZ/11 izriče im se uvjetna osuda te se određ

na koju su optuženi S. L., S. F. i optužena J. J. osuđeni neće izvršiti ako u roku dvije godine ne počine novo kazneno djelo.

Na temelju članka 54. KZ/11 optuženoj J. J. se u izrečenu kaznu za slučaj opoziva, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 31. kolovoza 2004. do 1. rujna 2004.

III. Odbijaju se žalbe optuženog S. F. i optužene J. J. te državnog odvjetnika kao neosnovane te u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 328/10-8

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku optuženi S. L. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97. i 27/98.; dalje u tekstu: KZ/97), a optuženi S. F. i optužena J. J. proglašeni su krivima da su počinili svaki po jedno kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97 u vezi s člankom 38. KZ/97. Optuženi S. L. je na temelju članka 337. stavak 4. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedna godina, a optuženi S. F. i optužena J. J. su na temelju članka 337. stavak 4. u vezi s člankom 38. KZ/97 osuđeni na kazne zatvora u trajanju po jedna godina, svaki, te je za sve troje optuženika, na temelju članka 67. stavak 2., 4. i 5. KZ/97 primijenjena uvjetna osuda te je svim optuženicima određeno vrijeme provjeravanja u trajanju dvije godine.

Na temelju članka 82. KZ/97 od optuženog S. F. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu 65.600,00 kuna, a optuženoj J. J. je oduzeta imovinska korist u iznosu 111.800,00 kuna.

Na temelju članka 63. stavak 1. KZ/97 optuženoj J. J. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. kolovoza 2004. do 1. rujna 2004.

Na temelju članka 122. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje u tekstu: ZKP/97) svi optuženici dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 6.764,05 kuna na jednake dijelove te nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti i paušalni iznos 1.000,00 kuna svaki optuženik.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena te svim optuženicima izrečena kazna zatvora bez primjene mjere upozorenja.

Protiv presude žalbe su osobno podnijeli optuženi S. F. i optužena J. J., a iz razloga žalbi proizlazi da se žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pri čemu se optuženica žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Optuženi S. F. je predložio da se njegova žalba „u potpunosti uvaži te donese presuda“ u njegovu korist, a žalbe optuženice nije navela prijedlog postupanja s njenom žalbom.

U skladu s odredbom članka 373. stavak 1. ZKP/97, spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo na način da je podržalo žalbu državnog odvjetnika, a žalbe optuženika smatra neosnovane.

Sjednici nije pristupio uredno izvješteni državni odvjetnik (članak 373. stavak 2. ZKP/97) pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 374. stavak 4. ZKP/97).

Žalbe optuženog S. F. i optužene J. J. te žalba državnog odvjetnika nisu osnovane, ali je povodom tih žalbi u odnosu na te optuženike, a u odnosu na optuženog S. L., koji nije podnio žalbu, povodom žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti zbog povrede kaznenog zakona, po službenoj dužnosti u odnosu na sve optuženike, a pojedinačno tome, i u odluci o kazni.

I Kž 328/10-8

U odnosu na dio izreke pod I.

Budući da se nakon počinjenja kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97 za koje su optuženici proglašeni krivima pobijanom presudom promijenio zakon, to je potrebno ocijeniti koji je zakon blaži te primijeniti najblaži zakon za počinitelje. Naime, 1. siječnja 2013. stupio je na snagu KZ/11, koji u članku 3. stavak 2., kao i KZ/97 također u članku 3. stavak 2., propisuje obveznu primjenu najblažeg zakona za počinitelja ako se zakon promijeni nakon počinjenja kaznenog djela.

Najprije treba navesti da u konkretnoj situaciji postoji pravna neprekidnost čije postojanje je sud ocjenjivao sukladno članku 3. stavak 3. KZ/11. Radi se o tome da je optuženi S. L. kao direktor trgovačkog društva „W. L.“ sa S. b. sklopio ugovor o namjenskom kreditu, a potom s optuženim S. F. i optuženom J. J. dogovorio da mu ispostave fiktivne račune na ime kupovine alata i opreme. Te fiktivne račune optuženi S. L. je predočio banci koja mu je isplatila dio kredita trgovačkim društvima, a od tih namjenskih novaca dio je za sebe zadržao optuženi S. F. (65.600,00 kuna), a dio optužena J. J. (111.800,00 kuna). Time je optuženi S. L. kao odgovorna osoba s ciljem da drugome pribavi protupravnu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i pribavio optuženom S. F. i optuženoj J. J. znatnu imovinsku korist i to upravo s ciljem pribavljanja te znatne imovinske koristi čime je ispunio obilježja kaznenog djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97. Optuženi S. F. i optužena J. J. su u tome pomogli optuženom S. L. i time ostvarili obilježja kaznenog djela iz članka 337. stavak. 1., 3. i 4. u vezi sa člankom 38. KZ/97. To ponašanje optuženika može biti podvedeno pod obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11, i to za optuženog S. L., a za optuženog S. F. i optuženu J. J. riječ je o obilježjima navedenog kaznenog djela u vezi s člankom 38. KZ/11. Naime, radi se o povredi dužnosti zaštite tuđih imovinskih interesa u gospodarskom poslovanju. Pritom je riječ o pravnom poslu (namjenskom kreditu) prema kojem je optuženi S. L. novac od kredita bio dužan trošiti namjenski, ali to nije činio već je fiktivne račune predočavao banci koja je novac uplaćivala kao da je alat prodan i time im pribavio znatnu imovinsku korist te je time društvu „W. L.“ o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti, prouzročio štetu.

Nakon ocjene o postojanju pravne neprekidnosti, ovaj sud je ocijenio i je li KZ/11 ovdje blaži od KZ/97 vodeći računa o pravnom shvaćanju Kaznenog odjela ovog suda broj Su-IV k.4/2012-57 od 27. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenog djela. Prema tom mjerilu, i neovisno o tome što su kazne predviđene u članku 337. stavak 4. KZ/97 i članku 246. stavak 2. KZ/11 jednake, KZ/11 je blaži za počinitelje jer zakonsko obilježje „znatna imovinska korist“ postoji kada vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kuna (ranije 30.000,00 kuna). Zato je po službenoj dužnosti u odnosu na sve optuženike trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela (točka I. izreke ove odluke), jer bi u protivnom, na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Osim toga, pobijanom presudom žaliteljima su, kao i optuženom S. L., izrečene kazne zatvora u trajanju po jedna godina (svakom optuženiku), a potom je primijenjena uvjetna osuda kojom je određeno vrijeme provjeravanja dvije godine (svakom optuženiku). Prema članku 67. stavak 3. KZ/97 uvjetnu osudu je bilo moguće primijeniti samo ako su primijenjene odredbe o ublažavanju kazne, a te odredbe prvostupanjski sud izričući kazne zatvora nije primijenio. Time je i povrijedio kazneni zakon u korist optuženika. Međutim,

I Kž 328/10-8

prema KZ/11 uvjetnu osudu u konkretnoj situaciji moguće je izreći i bez ublažavanja kazne pa je i time KZ/11 blaži od KZ/97 jer predviđa za optuženike povoljnije uvjete za izricanje uvjetne osude, pri čemu ovdje postoje odlučne okolnosti koje optuženicima opravdaju izricanje upravo uvjetne osude (obrazloženo dalje u tekstu). Stoga je KZ/11 za žalitelje u ovoj pravnoj situaciji blaži nego KZ/97, time da je, uslijed primijenjene povoljnije pravne kvalifikacije djela, jednako, glede primijenjene kaznene sankcije, postupljeno i u odnosu na optuženog S. L..

U odnosu na dio izreke pod II. i III.

Optuženi S. F. u žalbi ponavlja svoju obranu prema kojoj je prodao svoj privatni alat te je s računa „S. P.“ podigao novac od te prodaje. Optužena J. J. u žalbi također ponavlja svoju obranu da je roba po računu isporučena ali je onda vraćena pa je ona gotov novac podignut s računa „L. T.“ iskoristila kao pozajmicu te da ona ne spori svoj dug koji je spremna platiti obustavom od plaće.

Međutim, žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostupanjski sud je na temelju knjigovodstvene dokumentacije i vještačenja te dijelom i na temelju iskaza optuženog S. L. pravilno i potpuno utvrdio da su optuženi S. F. i optužena J. J. oba računa ispostavili u dogovoru s optuženim S. L., roba po tim računima nije isporučena, a optuženi S. F. i optužena J. J. su podigli gotov novac po tim računima i zadržali ga za sebe. Za takvo utvrđenje prvostupanjski sud dao je valjane i detaljne razloge koje prihvaća i ovaj sud, zajedno s logičnom raščlambom na koju upućuje žalitelje, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja (stranice 7 – 9 prvostupanjske presude). Ovo tim više kada se ima na umu iskaz optuženog S. F. koji u obrani najprije tvrdi da je optuženom S. L. po računu isporučio staklo, a potom da se radi o njegovom privatnom alatu. Takvo mijenjanje iskaza potkrjepljuje ocjenu vjerodostojnosti njegove obrane koju prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio. Isto se odnosi i na iskaz optužene J. J. koji prvostupanjski sud ispravno nije prihvatio kao vjerodostojan jer je, kao i iskaz optuženog S. F., suprotan izvedenim dokazima, prvenstveno dokumentaciji i knjigovodstvenom vještačenju.

Pri tome je sud potpuno i pravilno obrazložio sve sastavnice kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97 i u vezi s člankom 38. KZ/97 te dao dostatne razloge o krivnji optuženika, a niti ti razlozi nisu dovedeni u sumnju podnesenim žalbama dvoje optuženika.

S obzirom na sve navedeno, žalbe optuženog S. F. i optužene J. J., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

Nije osnovana niti žalba optužene J. J., zbog odluke o troškovima jer je prvostupanjski sud sukladno zakonskom ovlaštenju, a imajući na umu i imovinske prilike optuženice, odlučio o obvezi naknade upravo onih troškova koji su sukladni njenom imovinskom stanju. Navod žaliteljice da je u pritvoru od 13. srpnja 2009. i to u drugom predmetu, nije odlučan jer je prema pribavljenim podacima puštena na slobodu 8. veljače 2010., a optuženica je prema vlastitom kazivanju dobrog imovnog stanja i vlasnica osobnog automobila (list 129 spisa).

Državni odvjetnik smatra da u konkretnoj situaciji u odnosu na sve optuženike ne postoje olakotne okolnosti koje ukazuju da će svrha kažnjavanja biti postignuta „izricanjem uvjetnih kazni zatvora“. Ukazuje na „snažno izraženu kriminalnu volju počinitelja“, „perfidan

I Kž 328/10-8

oblik izvlačenja kreditnih sredstava“ te da „u uvjetima duboke ekonomske krize…raširene korupcije i svih oblika gospodarskog kriminala, nužno je da sudovi oštrijom represijom daju svoj doprinos stabilizaciji ekonomskih prilika i time ostvaruju svrhu kažnjavanja“.

Oštrija represija nužna je uvijek kada okolnosti konkretne situacije, uključujući ličnosti počinitelja te posebnosti počinjenja i posljedica kaznenog djela, jasno ukazuju da je, radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, nužno počinitelja osuditi na kaznu zatvora. Nepotrebno je ovdje razmatrati je li jedna od svrha kažnjavanja „stabilizacija ekonomskih prilika“, ali okolnosti koje ističe žalitelj za opravdanje osude na (bezuvjetnu) kaznu zatvora u konkretnoj situaciji ne postoje.

Naime, ovdje se radi o klasičnom i po ničemu osobitom načinu počinjenja kaznenih djela, a ne o posebno prepredenom ili zlobnom načinu počinjenja oblika gospodarstvenog kriminala koji bi zasluživao „oštriju represiju“. Ne postoji niti „snažno izražena kriminalna volja“ jer aktivnosti koje su optuženici poduzimali po vremenskom razdoblju i načinu poduzimanja ne upućuju na postojanje okolnosti koje bi opravdavale zaključak o snažnoj kriminalnoj volji na strani optuženika.

S druge strane, postoje olakotne okolnosti koje i prvostupanjski sud pravilno uočava (neosuđivanost optuženog S. L. i optužene J. J., da se utvrđenje odlučnih okolnosti temelji djelomično i na iskazu optuženog L. te da su optuženi S. F. i optužena J. J. pomagali u počinjenju kaznenog djela). Pritom još treba imati na umu da je od počinjenja kaznenih djela proteklo gotovo 13 godina te životnu dob optuženika (optuženi S. L. ima ... godinu, a optuženi S. F. ... godina života). Kod takvog stanja stvari, osuda na (bezuvjetnu) kaznu zatvora prenaglašeno bi isticala retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja, bez obzira na to što optuženi S. F. i optužena J. J. nisu vratili protupravno prisvojenu imovinsku korist koja im je prvostupanjskom odlukom pravilno oduzeta.

Upravo okolnosti da su optuženi S. F. i optužena J. J. kaznena djela počinili pomaganjem (blažim oblikom počinjenja) te da optuženi S. L. i J. J. nisu osuđivani, su takve olakotne okolnosti koje ukazuju da se svrha kažnjavanja može postići i uvjetnom osudom. Primjena uvjetne osude s rokom provjeravanja dvije godine za optuženike je primjerena s obzirom na protek dugog razdoblja od počinjenja djela.

Stoga je žalbu državnog odvjetnika, zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike trebalo odbiti jer je neosnovana, a neosnovana je i žalba optuženog S. F. i optužene J. J., zbog odluke o kazni, a koja je sadržana u njihovim žalbama zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 382. ZKP/97).

Slijedom navedenog, na temelju članka 387. i članka 390. stavak 1. ZKP/97, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 18. veljače 2014.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.