Legislator Case Law & Legislation
Rev-2230/2000-2 AI generated

Rev-2230/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Rev-2230/2000-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S., zastupan po I. G., odvjetnici iz S., protiv tuženika I. d.d. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6407/98 od 29. veljače 2000. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-155/95 od 12. ožujka 1998. godine, u sjednici održanoj dana 23. prosinca 2003. godine

Legislator headnote

AI generated

Rev-2230/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Naprotiv, polazeći od utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda o okolnostima samog događaja, koja utvrđenja tuženik ne može s uspjehom osporavati u revizijskoj fazi postupka (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) ovaj revizijski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da na strani tužitelja ne postoji niti najblaži oblik krivnje za nastanak štetnog događaja.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2230/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S., zastupan po I. G., odvjetnici iz S., protiv tuženika I. d.d. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6407/98 od 29. veljače 2000. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-155/95 od 12. ožujka 1998. godine, u sjednici održanoj dana 23. prosinca 2003. godine

p r e s u d i o je:

Revizija tuženika djelomično se prihvaća te se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6407/98 od 29. veljače 2000. godine i presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn- 155/95 od 12. ožujka 1998. godine preinačuju tako da je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 158.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od 12. ožujka 1998. godine do isplate po stopi iz čl. 1. st. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 76/96) te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 19.640,00 kn, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 507.500,00 kn kao i sa zahtjevom da mu se na glavnicu duga dosudi i kamata od 9. siječnja 1995. do 11. ožujka 1998. godine.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6407/98 od 29. veljače 2000. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-155/95 od 12. ožujka 1998. godine kojom je presudom tužbenom zahtjevu djelomično udovoljeno i tuženi obvezan platiti tužitelju iznos od 208.000,00 kn sa zakonskom kamatom tekućom od 12. ožujka 1998. godine do isplate kao i naknaditi mu parnični trošak od 21.314,00 kn, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva s naslova glavnice za iznos od 457.500,00 kn s naslova kamata, za razdoblje od 9. siječnja 1995. godine do 11. ožujka 1998. godine, tužitelj odbijen.

Protiv citirane drugostupanjske presude u dosuđujućem dijelu reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na izjavljenu reviziju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog štetnog događaja od dana 23. svibnja 1993. godine kada je stradao obavljajući posao na gradilištu tuženika u Njemačkoj.

Budući da tuženi i nadalje prigovara osnovu odgovornosti, smatrajući da je tužitelj svojom krivnjom pridonio nastanku štetnog događaja, treba odgovoriti da su ti navodi revizije neosnovani.

Naprotiv, polazeći od utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda o okolnostima samog događaja, koja utvrđenja tuženik ne može s uspjehom osporavati u revizijskoj fazi postupka (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) ovaj revizijski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da na strani tužitelja ne postoji niti najblaži oblik krivnje za nastanak štetnog događaja.

Taj doprinos tužitelja tuženi i nadalje nalazi u okolnosti da je pristao na obavljanje zadatka na improviziranoj skeli, iako su sudovi utvrdili da je neposredni uzrok štete bilo pucanje lančanog mehanizma za navlačenje krova na spremniku pa su temeljem toga s osnovom zaključili da odgovornost poslodavca nije otklonjena postupanjem, odnosno krivnjom tužitelja.

Djelomično su, međutim, osnovani revizijski prigovori koji se odnose na utvrđenu visinu nematerijalne štete.

S obzirom na utvrđene posljedice pretrpljene nesreće na radu, zbog smanjenja životnih aktivnosti (55%) pretrpljenih fizičkih bolova, trajanja i intenziteta straha, ovaj revizijski sud smatra da je naknada za navedene oblike nematerijalne štete tužitelju dosuđena u previsokom iznosu (za smanjenje životnih aktivnosti dosuđen je iznos od 160.000,00 kn; za pretrpljene fizičke boli iznos od 20.000,00 kn; za pretrpljeni strah iznos od 15.000,00 kn).

S obzirom na karakter, opseg i trajanje štetnih posljedica, a uzimajući u obzir kriterije iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) ovaj revizijski sud smatra da primjerena naknada za smanjenje životnih aktivnosti iznosi 130.000,00 kn; za pretrpljene fizičke boli 10.000,00 kn i za pretrpljeni strah 5.000,00 kn.

Stoga je tužitelj s više dosuđenim iznosima po navedenim osnovama, dakle za ukupno 50.000,00 kn (30.000,00 kn s naslova smanjenja životnih aktivnosti, 10.000,00 kn s naslova fizičkih boli i 10.000,00 kn s naslova straha) odbijen pa je utoliko udovoljeno reviziji.

Što se tiče preostalih revizijskih navoda, treba istaći da je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode tuženika o navodnim isplatama izvršenim tužitelju, koje ponovljene navode tuženi ničim ne obrazlaže niti u reviziji.

Neosnovani su i prigovori koji se tiču primjene mjerodavnog prava, jer sama okolnost da je rad obavljan u inozemstvu ne otklanja primjenu hrvatskog prava u odnosima između tužitelja i tuženog u konkretnom slučaju.

S obzirom da je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog utjecaja neosnovano je pozivanje revidenta na ostvarenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbama 375. ZPP.

Kako nisu ostvareni niti ostali revizijski razlozi, slijedom svega izloženog, temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. prosinca 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.