Revr-1712/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1712/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Željka Pajalića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz D. M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2300/13-2 od 11. rujna 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-202/11-25 od 29. svibnja 2013., u sjednici održanoj 29. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2300/13-2 od 11. rujna 2014. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-202/11-25 od 29. svibnja 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 141.479,60 kn kao i bruto iznos od 8.589,04 kn po osnovu noćnog rada, sve s pripadajućom zateznom kamatom (točke I. i II. izreke) te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 14.930,00 kn (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, dalje: ZPP). Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad i rad noću za obavljena dežurstva i stražu te rad na terenu u razdoblju od 1. travnja 2008. do 30. rujna 2009.

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj u navedenom razdoblju radio prekovremeno i noću, a tuženica nije dokazala da je tužitelj rad obavljao u preraspodjeli radnog vremena niti da teren, straža i dežurstvo predstavljaju poseban uvjet rada vezan uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Nižestupanjski sudovi su u cijelosti prihvatili tužbeni zahtjev jer su smatrali da tužitelju pripada pravo na zatraženu razliku plaće osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim Zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" 27/01) i Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" 92/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. ("Narodne novine", broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo i stražu koja je trajala sedam dana u kontinuitetu, u radne dane šesnaest sati rada smatrali prekovremenim radom, a u dane vršenja službe neradnim danom i blagdanom svih 24 sata su tretirali prekovremenim radom. Smatraju da se zbog toga što tužitelj nije mogao napustiti radno mjesto, sate odmora treba uračunati u ukupno radno vrijeme te da mu i za to vrijeme pripada naknada za rad kao i za vrijeme efektivne službe.

Smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženica u reviziji postavlja pitanje "ima li djelatna vojna osoba pravo na isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati odrađenih za vrijeme dežurstva, staža i terena te da li ima pravo na isplatu naknade plaće za 24 sata koje je proveo na radnom mjestu neovisno da li stvarno radio ili se odmarao i spavao, ili kod izračuna ne treba uzimati u obzir one sate koje se odmarao i spavao."

Obrazlažući važnost navedenog pitanja tuženica ukazuje različitu praksu županijskih sudova te se poziva na rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1552/11 od 1. rujna 2011., rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-2442/11 od 18. siječnja 2012., presudu Županijskog suda u Karlovcu Gž-2602/11 od 19. prosinca 2012., presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-29/11 od 14. srpnja 2011 i presudu Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-102/14 od 29. siječnja 2014.

Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

Prema ocjeni ovog suda u situaciji višednevnog obavljanja poslova straže ili dežurstva životno je i logično da djelatna vojna osoba, koja zbog specifičnosti takve službe ne može napustiti mjesto rada ima slobodno vrijeme u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata (tako i Vrhovni sud u odlukama broj Revr- 753/09, Revr-811/13, Revr-67/13 i dr.).

Nasuprot tome u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme povedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza dvadeset četiri sata.

Slijedom iznesenog, budući nižestupanjski sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava nisu opseg prekovremenog rada utvrdili ne uzimajući u obzir vrijeme odmora tužitelja, zbog čega nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 29. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.