Rev-2321/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2321/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Ilije Čuljata i Miljenke Vraničar, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. R. iz S., zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku iz S., protiv tuženika Županije splitsko-dalmatinske, Split, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Županije splitsko-dalmatinske, radi poništenja odluke, rješavajući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 15. studenoga 1995. godine posl. br. Gž-2645/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju od 26. svibnja 1995. godine posl. br. P-469/94, u sjednici održanoj dana 30. ožujka 1997. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, te se ukidaju presude Županijskog suda u Splitu od 15. studenoga 1995. godine br. Gž-2645/95 i presuda Općinskog suda u Sinju od 26. svibnja 1995. godine br. P-469/94 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Poništava se rješenje Županije s. -d., klasa 112-02/94-02/03-11-1, URBR Ž. od 20. svibnja 1994. godine, te je dužna tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja rasporediti tužitelja na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenom radnom iskustvu".

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik iz svih revizijskih razloga navedenih u odredbi čl. 385. Zakona o parničnom postupku s prijedlogom da se pobijana presuda preinači podredno ukine.

Tužitelj nije odgovorio na navode revizije, niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

I u ovoj fazi postupka sporna je zakonitost rješenja tuženika od 20. svibnja 1994. godine kojom tuženiku prestaje radni odnos s danom 31. listopada 1994. godine, nakon proteka otkaznog roka. Zakonski osnov prestanka radnog odnosa tužitelju je čl. 383. Zakona o upravi ("NN" br. 16/78, 56/79, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90 i 53a/91 - u daljnjem tekstu: ZOU), temeljem koje odredbe radnicima koji ostanu neraspoređeni u smislu čl. 381. ZOU kao i radnicima koji ne budu preuzeti u smislu čl. 382. ZOU prestaje radni odnos istekom propisanog otkaznog roka ovisno o dužini radnog staža.

Prvostupanjski sud je ustvrdio da iz obrazloženja pobijanog rješenja nije vidljivo iz kojih razloga je tužitelj ostao neraspoređen, odnosno da li njegovo neraspoređivanje je posljedica ukidanja radnog mjesta na kojem je tužitelj dotada radio ili su pak tom drugi uzroci, pa smatra kako je to rješenje donijeto temeljem diskrecione ocjene, što u konkretnom slučaju nije zakonom dopušteno, to da je isto nezakonito. Osim toga, da je rješenje donijeto retroaktivno budući je donijeto 20. svibnja 1994. godine, a njime se utvrđuje da je tužitelj ostao neraspoređen 31. 1. 1994. godine.

Slijedom izloženog proizlazi, da se prvostupanjski sud uopće nije upuštao u ocjenu materijalnopravnog osnova prestanka radnog odnosa tužitelja, što je dapače i izričito naveo "da pobijana odluka ne sadrži potrebno obrazloženje, te da nema mogućnosti ispitivanja pravilnosti takove odluke".

Stoga se ni drugostupanjski sud nije mogao upuštati u ocjenu zakonitosti pobijanog rješenja s materijalnopravne strane, ocjenjujući činjenice o kojima je prvostupanjski sud raspravljao, ali zbog zauzetog pravnog stava nije ocjenjivao, u razlozima svoje odluke pa je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 13. ZPP, jer se obje odluke nižestupanjskih sudova ne mogu zbog toga ispitati.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda i materijalno pravo je pogrešno primijenjeno, pa je valjalo temeljem odredaba čl. 391. i 395. st. 2. ZPP obje presude nižestupanjskih sudova ukinuti.

Naime pogrešno prvostupanjski sud smatra da je pobijano rješenje donijeto temeljem diskrecione ocjene.

Prema stanju spisa proizlazilo bi:

- da je tužitelj bio raspoređen na poslove i radne zadatke upravnog referenta za matičarske poslove bivšeg Sekretarijata za opću upravu Općine S. od 5. studenoga 1990. godine (rješenje od 30. 11. 1990. iza lista 7),

- da je stupanjem na snagu Zakona o sustavu državne uprave ("NN" br. 75/93) i Uredbi o ustrojavanju županijskih ureda ("NN" br. 116/93) tužitelj preuzet u Županiju s. -d. s danom 31. prosinca 1993. godine time, da je za vrijeme dok se ne rasporedi dužan obavljati zadaće i poslove na kojima je zatečen, odnosno zadaće i poslove koje mu se povjere prema njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu (toč. 1. i 2. rješenja tuženika od 28. siječnja 1994. godine),

- da se pobijanim rješenjem koje je tuženik donio 20. svibnja 1994. godine utvrđuje da je tužitelj s danom 31. siječnja 1994. godine ostao neraspoređen, te da tužitelju počevši od 1. veljače 1994. godine teče rok raspolaganja u kojem može biti raspoređen na odgovarajuće poslove, te da u koliko u navedenom roku (tj. tri mjeseca) ne bude raspoređen s danom 1. svibnja 1994. godine počinje mu teći otkazni rok od šest mjeseci,

- te da tužitelju protekom tog roka prestaje radni odnos i to danom 31. listopada 1994. godine.

Tuženik u reviziji navodi, a što je i ranije isticao, da je već rješenjem od 28. siječnja 1994. godine tužitelj ostao neraspoređen, što da bi proizlazilo iz toč. 2. tog rješenja, a to je rješenje postalo konačno i pravomoćno, jer ga tužitelj nije pobijao.

Tuženik stoga smatra da tužitelj od samog preuzimanja od strane tuženog je ostao neraspoređen jer nije bilo slobodnog radnog mjesta, a niti radnih zadataka na kojem bi ga tuženik mogao rasporediti i nakon donošenja citiranog rješenja, to da se pobijanim rješenjem samo utvrđuje ta okolnost, te mu se sukladno odredbi čl. 383. ZOO utvrđuje prestanak radnog odnosa nakon proteka zakonom određenog otkaznog roka.

Kako istaknute prigovore prvostupanjski sud nije raspravio niti ocijenio u svojoj odluci u ponovljenom postupku valja utvrditi sve relevantne činjenice u smislu odredbe čl. 383. ZOU, a u vezi s odredbom čl. 381. st. 1. ZOU, te na temelju rezultata dokaznog postupka donijeti odluku u skladu s odredbom čl. 7. i 8. ZPP.

U Zagrebu, 20. ožujka 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.