Revr-655/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 655/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz S.

V., kojega zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tuženika INA – Industrija nafte d.d. Zagreb, radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 18. ožujka 2005. godine broj Gž-5284/04 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 16. lipnja 2004. godine broj IV P- 1745/03, u sjednici održanoj dana 8. veljače 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopuštena odluka tuženika broj KS- OT-14/03 od 31. srpnja 2003. godine kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu broj 1359-2604/98 od 1. siječnja 1998. godine s aneksom broj 1359-2604/00 od 1. siječnja 2002. godine te je ista poništena i naloženo je tuženiku da tužitelja u roku od 15 dana vrati na rad na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja ove nedopuštene odluke.

Rješenjem je odbijen prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere kojom se nalaže privremeno vraćanje tužitelja na rad i baš na poslove koje je obavljao prije donošenja nezakonite odluke citirane u tužbenom zahtjevu, a podredno neka se tužitelju plaća naknada za vrijeme radnog spora, jer je to nužno za njegovo uzdržavanje i izdržavanje osoba, maloljetne djece i supruge koje je po zakonu dužan uzdržavati. Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.220,00 kn.

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev kao i u odluci o trošku postupka.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog svih razloga predviđenih odredbom čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) i predlaže da revizijski sud ukine obje nižestupanjske presude i vrati ih sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno da prihvati reviziju, te preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška postupka.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom odluka tuženika pobliže označena u prvostupanjskoj presudi o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju i u revizijskoj fazi postupka je sporno da li je tuženik pri donošenju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu postupio sukladno odredbi čl. 145. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – dalje: ZR) sada odredba čl. 152. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 – pročišćeni tekst).

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da je tuženik o namjeri donošenja odluke o izvanrednom otkazu izvijestio sindikat dana 28. srpnja 2003. godine,

- da je dana 30. srpnja 2003. godine donio odluku kojom je tužitelj privremeno udaljen sa posla, odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donio je 31. srpnja 2003. godine dok je sindikat dostavio svoje očitovanje kojim se protivi takvoj odluci dana 2. kolovoza 2003. godine.

Odredbom čl. 145. st. 1. ZR (sada 152. ZR pročišćeni tekst) propisano je da se poslodavac prije donošenja odluke važne za položaj radnika mora sa radničkim vijećem savjetovati o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. U st. 3. je propisano da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravovremeno tako da mu se omogući da daje primjedbe i prijedloge kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke, a u st. 4. je propisano da ukoliko sporazumom poslodavca sa radničkim vijećem nije drukčije određeno radničko vijeće je dužno u roku od 8 dana, a u slučaju izvanrednog otkaza u roku od 5 dana dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu. Iz odredbe čl. 145. st. 11. ZR sada 152. st. 11. ZR pročišćeni tekst proizlazi da je odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovog zakona o obvezi savjetovanja poslodavca sa radničkim vijećem ništava.

Ukoliko kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće sindikalni povjerenik ima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane zakonom.( čl.148. st. 3.ZR).

Ove odredbe propisuje obavezu savjetovanja poslodavca sa radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom u slučaju donošenja odluka koje su važne za položaj radnika, a jedna od takvih odluka je svakako i odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu. U skladu s time nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev jer smatraju da je pobijana odluka nezakonita iz razloga što tuženik kao poslodavac nije poštovao gore spomenutu zakonsku odredbu te je pobijanu odluku donio prije nego što je istekao rok od pet dana u kojem roku je sindikalni povjerenik bio dužan dostaviti svoje očitovanje pa je predmetna odluka nezakonita jer sindikalni povjerenik nije ni na koji način mogao utjecati na donošenje iste.

Revident osporava pravilnost odluke nižestupanjskih sudova jer drži da je postupio zakonito u predmetnom slučaju budući je svoj prijedlog prije donošenja odluke o otkazu dostavio sindikalnom povjereniku sa svom potrebnom dokumentacijom i podacima te da se po njegovoj ocjeni radi o obvezi savjetovanja, a ne o obvezi pribavljanja suglasnosti sindikalnog povjerenika.

Ovi revizijski navodi se ne mogu prihvatiti, jer iz spomenute zakonske odredbe ne proizlazi obveza pribavljanja suglasnosti sindikalnog povjerenika niti je poslodavac dužan prihvatiti stav radničkog vijeća.

Međutim u ovom predmetu se sindikalni povjerenik protivio odluci o izvanrednom otkazu i u roku od 5 dana dostavio tuženiku svoje očitovanje. Da je tuženik poštovao zakonski rok od pet dana nakon što je obavijestio sindikalnog povjerenika o namjeri otkazivanja tužitelju, imao bi mogućnost ocijeniti razloge zbog kojih se sindikalni povjerenik protivi otkazu pa i ukoliko ne bi prihvatio njegove razloge proveo bi zakonom predviđeni postupak prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Kako je odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju donio ne čekajući da protekne rok od pet dana u kojem se sindikalni povjerenik treba izjasniti o namjeravanoj odluci to je u ovom predmetu u smislu odredbe čl. 145. st. 11. ZR (sada 152. st. 11. ZR pročišćeni tekst) pobijana odluka ništava. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

Revizijski navod da protivljenje odluci o otkazu ugovora o radu tužitelju nije potpisao sindikalni povjerenik ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje no odredbom čl. 385. ZPP-a kao revizijski razlog nije predviđen razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud spomenute revizijske navode nije cijenio.

Iz iznesenih razloga je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 8. veljače 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.