Supreme Court dismisses tenant eviction appeal, ruling continuous non-use without valid reason justifies termination.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the tenants' appeal against a final judgment terminating their tenancy rights. The tenants argued they could not be heard due to war-related travel restrictions and claimed their non-use of the apartment was justified by health risks and military service. The court found no procedural violation since the tenants had legal representation and the appeal for a hearing was untimely, and it correctly applied the law regarding continuous non-use exceeding six months without valid excuse.
Legislator headnote
AI generatedčl. 99. Zakona o stambenim odnosima; čl. 354. st. 2. toč. 7. i 3. Zakona o parničnom postupku: Termination of tenancy rights is valid if the tenant fails to use the dwelling continuously for more than six months without justified reason, and the absence of a hearing does not constitute a fundamental procedural violation if the party was represented by counsel.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Broj: Rev 153/08-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i dr. sc. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženih: 1. D. V.1 i 2. D. V.2 , oboje iz Z., koje zastupa S. B., odvjetnik iz Z., radi otkaza stanarskog prava, odlučujući o reviziji tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj Gž-11683/94 od 13. veljače 1995., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-2324/92 od 15. ožujka 1994., u sjednici održanoj 20. svibnja 2008.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženih protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj Gž-11683/94 od 13. veljače 1995. odbija se.
Obrazloženje
Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj Gž-11683/94 od 13. veljače 1995. odbijena je žalba tuženih i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-2324/92 od 15. ožujka 1994., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za otkaz stanarskog prava D. V.1 i D. V. na stanu u Z., i tuženicima nalože da isti predaju tužiteljici slobodan od osoba i stvari, uz obrazloženje, da tuženici predmetni stan nisu koristili neprekidno duže od šest mjeseci bez opravdanog razloga tako da su se ostvarile pretpostavke za otkaz stanarskog prava iz čl. 99. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj: 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93; dalje: ZSO).
Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se ista preinači ili da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.
U reviziji se, u bitnom, navodi da navodi drugostupanjske presude proturječe utvrđenju prvostupanjskog suda kao i iskazu svjedoka I. R. o vremenu nekorištenja stana; da tuženici tijekom prvostupanjskog postupka nisu mogli biti saslušani jer nisu mogli doći u Z., međutim, da su se vratili u Z. po oslobođenju K. u akciji "Oluja", o čemu je sud obaviješten u dopuni žalbe, koju je sud odbacio kao nepravodobnu, ali da je ipak po službenoj dužnosti trebao ukinuti prvostupanjsku presudu radi saslušanja stranaka; da prema utvrđenjima prvostupanjskog suda tuženici nisu koristili stan svega četiri mjeseca i da je zato tužbeni zahtjev trebalo odbiti; da je sud bio dužan utvrditi volju tuženika da stan prestanu koristiti, a da to nije utvrđeno; da je do prestanka korištenja stana došlo iz "opravdanih razloga", jer je zbog ratnih zbivanja bilo rizično, po život opasno i nemoguće putovati i posebno s obzirom na teško zdravstveno stanje tužene koja je bila gotovo nepokretna.
Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.
Revizija nije osnovana.
Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Bitna povreda iz toč. 13. st. 2. čl. 354. ZPP ne postoji, jer presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Proturječnosti na ukazuje revizija ne odnose se na odlučne činjenice, jer razdoblje nekorištenja stana bilo da se računa od ljeta 1990. ili od srpnja 1991. pa do zaključenja glavne rasprave (15. ožujka 1994.) prelazi propisano vrijeme nekorištenja kao razloga za otkaz po čl. 99. st. 2. ZSO.
Pri tome se ukazuje na pravni stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 18. travnja 1986., prema kojem su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o korištenju stana iz čl. 99. st. 1. ZSO ako vrijeme nekorištenja nije proteklo u trenutku podnošenja tužbe, nego protekne tek u parnici, ali prije zaključenja glavne rasprave.
Ne postoji ni bitna povreda iz toč. 7. st. 2. čl. 354. ZPP.
Navedena bitna povreda postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.
Tuženicima je dana mogućnost da raspravljaju pred sudom, jer ih je u postupku zastupao punomoćnik.
Okolnost što nije izveden dokaz saslušanja stranaka (čl. 264. ZPP) ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a posebno ne u konkretnom slučaju kad tuženici nisu bili dostupni, a dopuna žalba u kojoj je navedeno da su se tuženici vratili u Z. je odbačena kao nepravodobna.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
U konkretnom je slučaju sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je o sporu odlučio primjenom odredaba čl. 99. ZSO i te je odredbe pravilno primijenio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za otkaz stanarskog prava tuženicima na predmetnom stanu.
Članak 99. ZSO glasi:
"Stanaru se može dati otkaz stanarskog prava kad on i članovi njegova porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju, prestanu koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci.
Otkaz stanarskog prava prema odredbama iz stava 1. ovog člana ne može se dati osobi koja stan ne koristi zbog toga što se nalazi na liječenju, izvršavanju vojne obaveze ili iz drugih opravdanih razloga.
Smatrat će se da stan nije korišten neprekidno i kad stanar samo povremeno navraća u stan, kad cijeli stan daje na korištenje podstanarima ili kad cijeli stan koristi osoba koja nije član porodičnog domaćinstva stanara."
U postupku je utvrđeno da tuženici predmetni stan nisu koristili od ljeta 1991. pa do zaključenja glavne rasprave – 15. ožujka 1994.; da je kroz to vrijeme prvotuženik u dva navrata navraćao u stan, te da nije postojao opravdani razlog za nekorištenje stana, jer da prometne komunikacije nisu bile onemogućene što dokazuje i činjenica da je prvotuženik dolazio u Z.. Što se tiče zdravstvenog stanja drugotužene utvrđeno je da iz medicinske dokumentacije priložene spisu (iz 1985., 1986. i 1993.; list spisa 33-36) ne proizlazi da bi zdravstveno stanje drugotužene bilo takvo da ona ne bi mogla putovati unutar relevantnog vremenskog razdoblja nekorištenja stana – u 1991. i 1992..
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su pravilno ocijenili da su ostvarene materijalnopravne pretpostavke iz čl. 99. ZSO za otkaz stanarskog prava, budući da tuženici predmetni stan nisu koristili neprekidno duže od šest mjeseci i da za to nekorištenje nije postojao opravdani razlog.
Ocjenjujući zbog razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 20. svibnja 2008.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.