III Kž-3/2012-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž 3/12-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Žarka Dundovića, dr. sc. Zdenka Konjića, Miroslava Šovanja i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. R. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. i 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispravak, 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96. – dalje u tekstu: OKZ RH), odlučujući o žalbi optuženog B. R. podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. lipnja 2000. broj I Kž 479/1997-12, u sjednici održanoj 3. lipnja 2015. i 19. kolovoza 2015.,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe optuženog B. R., po službenoj dužnosti i na temelju čl. 383. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06, u daljnjem tekstu: ZKP/97) u odnosu na optuženog R. R. preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri protjerivanja stranca iz zemlje iz članka 65 OKZRH koja je izrečena ovim optuženicima na način da se ta mjera ukida.

II. Odbija se žalba optuženog B. R. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske je kao drugostupanjski sud odbio žalbe državnog odvjetnika i opt. R. R., opt. B. R., opt. S. D., opt. Ž. D., opt. J. B., opt. P. B., opt. M. A., optr. M.-M. Č. zv. D., opt. Z. K., opt. D. A., opt. P. K., opt. D. D., opt. F. Z., opt. S. Č., opt. P. A., opt. D. S., opt. M.-M. B., opt. M. Š. zv. T., opt. M. A., opt. D. A., opt. Č. zv. P., opt. M. U. zv. R., opt. D. B.,opt. D. P., opt. B. R., opt. M. R., opt. S. D., opt. M.-M.

S. B., opt. S. B., opt. M. B., opt. B. B., opt. I. N., opt. M. S., opt. P. K., opt. R. M., opt. M. B., opt. D. B., opt. M. V. i opt. P. P. podnesenih protiv presude Županijskog suda u Splitu od 26. svibnja 1997. godine br. K-15/95 te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Tom su prvostupanjskom presudom, koja je u odnosu na opt. R. R., opt. B. R., opt. M. A. zv. H., opt. M.-M. Č. zv. D., opt. Z. K., opt. D. A., opt. P. K., opt. D. D., opt. F. Z., opt. S.

III Kž 3/12-9

Č., opt. P. A., opt. D. S., opt. M.-M. B., opt. M. Š., opt. M. A., opt. D. A., opt. M.-M. Č. zv. P., opt. M. U., opt. D. B., opt. D. P., opt. B. R., opt. S. B., opt. S. B., opt. M. B., opt. B. B., opt. I. N. i opt. M. S. donesena na temelju čl. 290. st.

3. ZKP/93, u njihovoj odsutnosti, proglašeni krivima ovi optuženici kao i opt. S. D., opt. Ž. D., opt. J. B., opt. P. B., opt. M. R., opt. S. D., opt. P. K., opt. R. M., opt. M. B., opt. D. B., opt. M. V. i opt. P. P., koji su bili nazočni glavnoj raspravi i to opt. S. D., opt. J. B., opt. M. A., opt. P. K., opt. D. S., opt. M.-M. B., opt. M. Š., opt. M. U. i opt. M. R., radnjom opisanom pod toč.

1. izreke pobijane presude zbog kaznenog djela iz čl. 120. st.

1. i 2. OKZRH u svezi čl.

20. OKZRH, opt. R. R., opt. B. R., opt. Ž. D., opt. M.-M. Č. zv. D., opt. Z. K., opt. opt. D. A., opt. D. D., opt. F. Z., opt. S. Č., opt. P. A., opt. M. A., opt. D. A., opt. M.-M. Č. zv. opt. P., opt. D. B., opt. D. P., opt. B. R., opt. S. D., S. B., opt. S. B., opt. M. B., opt. B. B., opt. I. N., opt. M. S., opt. P. K., opt. R. M., opt. M. B., opt. D. B., opt. M. V. i opt. P. P., radnjom opisanom pod toč.

1. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st.

1. OKZRH u svezi čl.

20. OKZRH, a opt. P. B. radnjom opisanom pod toč.

1. kazneno djelo iz čl. 120. st.

2. OKZRH u svezi čl.

20. OKZRH, te optuženici opt. R. R. radnjama opisanim pod toč.

2. a), d), e) i f); opt. B. R. i opt. D. S. radnjom opisanom pod toč.

2. d); opt. Ž. D. radnjom opisanom pod toč.

2. c); opt. M. A. i opt. P. A. radnjama opisanim pod toč.

2. a) i b); opt. P. K., opt. D. D., opt. S. Č., opt. P. A., opt. D. A., opt. D. B. i opt. D. P., radnjom opisanom pod toč.

2. a), te opt. M. U. radnjama opisanim pod toč.

2. a), b) i c) još i kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH u svezi čl.

20. OKZRH pa su, nakon što su im utvrđene pojedinačne kazne i to opt. R. R. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. B. R. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. Ž. D. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od deset godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od petnaest godina, opt. M. A. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. i 2. OKZRH na temelju čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. P. K. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. i 2. OKZRH na temelju čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. D. D. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od deset godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. S. Č. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od deset godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. P. A. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od deset godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. D. S. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. i 2. OKZRH na temelju čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. M. A. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od deset godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. D. A. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od deset godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. M. U. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. i 2. OKZRH na temelju čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. D. B. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. D. P. za kazneno djelo iz čl. 120. st.

1. OKZRH kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH

III Kž 3/12-9

kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, opt. R. R., opt. B. R., opt. M. A., opt. P. K., opt. D. D., opt. S. Č., opt. P. A., opt. D. S., opt. M. A., opt. D. A., opt. M. U., opt. D. B. i opt. D. P. na temelju čl. 122. OKZRH uz primjenu čl.

43. st.

2. toč.

1. OKZRH a opt. Ž. D. na temelju čl. 122. OKZRH uz primjenu čl.

43. st.

2. toč.

2. OKZRH te opt. S. D., opt. J. B., opt. P. B., opt. M.-M. Č. zv. D., opt. Z. K., opt. D. A., opt. F. Z., opt. M.-M. B., opt. M. Š., opt. M.-M. Č. zv. P., opt. B. R., opt. M. R., opt. S. D., opt. S. B., opt. S. B., opt. M. B., opt. B. B., opt. I. N., opt. M. S., opt. P. K., opt. R. M., opt. M. B., opt. D. B., opt. M. V. i opt. P. P., na temelju čl. 120. st.

1. OKZRH osuđeni i to: opt. R. R., opt. B. R., opt. M. A., opt. P. K., opt. D. D., opt. S. Č., opt. P. A., opt. D. S., opt. M. A., opt. D. A., opt. M. U. i opt. D. B. te opt. D. P. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od po dvadeset godina, svaki, a opt. Ž. D. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, te opt. S. D. na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, opt. J. B. na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, opt. P. B. na kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina, opt. M.-M. Č. zv. D. na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, opt.

Z. K. na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, opt. D. A. na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, opt. F. Z. na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, opt. M.- M. B. na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, opt. M. Š. na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, opt. M.-M. Č. zv. P. na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, opt. B. R. na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, opt. M. R. na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, opt. S. D. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, opt. S. B. na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, opt.

S. B. na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, opt. M. B. na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, opt. B. B. na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, opt. I. N. na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, opt. M. S. na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, opt. P. K. na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, opt. R. M. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, opt. M. B. na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, opt. D. B. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, opt. M. V. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i opt.

P. P. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, time da se na temelju čl.

45. st.

1. OKZRH u izrečenu kaznu zatvora opt. S. D. uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. rujna 1995. godine, pa nadalje, opt. Ž. D., opt. J. B. i opt. S. D. od 13. kolovoza 1995. godine, pa nadalje, opt. P. B. od 16. rujna 1995. godine, pa nadalje, opt. je, opt. M. R. od 27. kolovoza 1995. godine, pa nadalje, a opt. P. K., opt. R. M., opt. M. B., opt. D. B., opt. M. V. i opt. P. P. od 9. kolovoza 1995. godine, pa nadalje.

čena je sigurnosna

Na temelju čl. 65. st. 1. OKZRH prema opt. R. R. opt. i B. R. izre mjera protjerivanja stranca s teritorija Republike Hrvatske zauvijek.

Na temelju čl. 90. st. 4. i čl. 92. st. 1. Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 34/93, 38/93 i 28/96, dalje ZKP/93) svi su optuženici oslobođeni obveze snašanja troškova kaznenog postupka, dok su oštećenici poimence navedeni u izreci prvostupanjske presude, na temelju čl. 100. st. 2. ZKP/93 radi ostvarivanja svog imovinskopravnog zahtjeva upućeni na građansku parnicu.

Prvostupanjskom presudom opt. J. B., opt. P. K., opt. M. Š. i opt. M. U. na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP/93 su oslobođeni od optužbe da bi kao suizvršitelji na način opisan u oslobađajućem dijelu te presude počinili kazneno djelo iz čl. 121. OKZRH, radi čega je odlučeno da troškovi kaznenog postupka i u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava suda.

III Kž 3/12-9

Protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalbu je podnio opt. B. R. osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi od optužbe, ili podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati „nadležnom sudu na ponovno odlučivanje“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, komu je spis dostavljen na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Optuženik B. R. uvodno u žalbi ističe da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na način da je potvrdio prvostupanjsku presudu čija je izreka proturječna razlozima presude i kojoj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i što postoji proturječnost između sadržaja dokaza i onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima.

Međutim, drugostupanjski je sud pravilno odbio kao neosnovane postupovne prigovore koje su u žalbama protiv prvostupanjske presude iznosili naprijed navedeni optuženici ukazujući da izreka pobijane presude nije proturječna razlozima, da presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i da nema nikakvog proturječja između onog što se navodi u razlozima o sadržaju dokaza i samih tih dokaza. Dakle, drugostupanjski je sud ispitivao osnovanost, između ostalih, i navedenih postupovnih prigovora o proturječnosti izreke i razloga, o nedostatku razloga o odlučnim činjenicama i o proturječju razloga i sadržaja dokaza i nije ih našao utemeljenim. Prema tome, sud drugog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje žalba, kao niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 u vezi čl. 394. st. 2. ZKP/97 na koje pazi po službenoj dužnosti.

U biti, ostalim prigovorima koje opt. R. označuje kao postupovne, on zapravo nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja suda prvog stupnja te se zapravo radi o činjeničnim prigovorima. Naime, tvrdnjama da je u inkriminiranom periodu tijekom 1991.-1992. godine imao čin starijeg vodnika i da stoga nije mogao biti zamjenik komandanta bataljuna koje je formacijsko mjesto na kojem mogu biti samo osobe s oficirskim činom, da ne postoji u zapovjednoj funkciji „zapovjednik tenka“ već komandir tenkovskog voda koji nije mogao biti zamjenik komandanta bataljuna, da se u bivšoj JNA zapovijedalo po principu jednostarješinstva što znači da je zapovijedao (komandovao) jedan starješina-komandant, a tek u njegovoj odsutnosti zamjenik, da nema dokaza niti je sud o tome iznio razloge za utvrđenja da je on naređivao granatiranje iz tenkovskog topa, da je naređivao i otvarao topničku vatru po naseljima i civilnom stanovništvu, da je zlostavljao i mučio zarobljenike hrvatske vojske, da je sudjelovao u akcijama čišćenja i u pljačkanju i da je dozvoljavao da pljačku vrše vojnici iz njegove tenkovske jedinice te uopće da je postupao protivno Ženevskim konvencijama, optuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i stoga se radi o prigovorima činjeničnog, a ne postupovnog karaktera. Da je tomu doista tako, slijedi iz daljnjeg sadržaja optuženikove žalbe (str. 3.-6.) u kojem gotovo sve

III Kž 3/12-9

prigovore koje je prethodno iznio kao postupovne, ponavlja, ali sada kao činjenične, sugerirajući da je odlučno činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

Međutim, suprotno navedenim prigovorima optuženika činjenično stanje u pobijanoj presudi je pravilno utvrđeno.

Prije svega, u probijanoj je presudi pravilno utvrđeno da je opt. B. R., bez obzira na prvotni formacijski čin starijeg vodnika, a kasnije čin poručnika i bez obzira što je formalno bio zapovjednik na jednom od tenkova, taktički bio visoko pozicionirana osoba u vojnoj formacijskoj strukturi 221. oklopno-mehaniziranom bataljunu VII kninskog korpusa. Naime, na tu je okolnost uvjerljivo iskazivao u obrani opt. S. D., od 7. rujna 1991. zapovjednik Teritorijalne obrane O. koja je potpadala pod nadležnost vojne postrojbe 221. motorizirane brigade i koji je naveo da mu je neposredno nadređeni bio potporučnik B. E., a na višoj razini zapovjednici B. R., R. R. i B. Đ. Prema tome, iz iskaza ovog optuženika, a koji je dobro poznavao zapovjednu strukturu vojne postrojbe kojoj je sam pripadao kao Zapovjednik TO, nema nikakve sumnje da je pravilno utvrđenje iz pobijane presude da je i opt. B. R. faktički, izdavao zapovjedi u 221. oklopno-mehaniziranom bataljunu VII kninskog korpusa i to kao zamjenik opt. R. R. Osim toga, svjedok Ž. P. je čuo za vrijeme dok je bio zarobljenik u K. da se opt. R. hvalio da je osobno vodio tenkovski napada na M. i P. i da je tukao po S., što potvrđuje navedeni zaključak da je i opt. B. R. bez obzira na formalni čin ima zapovjedne ovlasti.

Prema tome, tvrdnje opt. B. R. da je bio samo zapovjednik tenka i da je imao nizak čin nemaju tu važnost koje im pridaje žalitelj. Optuženik se neosnovano u žalbi poziva na zapovjedni ustroj koji je u bivšoj JNA trebao funkcionirati po propisanom obrascu prema redovnom stanju stvari. Međutim, u ratnim uvjetima u kojima je došlo do raspada zamišljenog vojnog ustroja, kraj činjenice da je JNA napustio dio kadrova koji nisu prihvatili jednostranu nacionalističku ideologiju koja je u njoj prevladala, nastupila je mogućnost da su i osobe koje nisu formalno imale uvjeta za zapovijedanje određenim vojnim formacijama, došle u poziciju da su faktički obavljale i te poslove. Međutim, kada su faktički preuzele ovlasti zapovjednika, ujedno su time i preuzele i širu odgovornost koju ima zapovjednik vojne formacije.

Nadalje, promašeni su prigovori opt. R. da nema dokaza da je upravo od granatiranja S. koje je ona naredio i izveo stradalo četvoro ljudi i da su oštećenja crkve u S. i na kućama u tom selu nastala u tom granatiranju. Naime, drugostupanjski je sud optuženiku na gotovo identične prigovore već ispravno odgovorio da je opt. R. osuđen kao supočinitelj što znači da nije bitno je li on ostvario svaku od pojedinih radnji izvršenja predmetnog kaznenog djela, već je relevantno to što je on u okviru prethodnog dogovora i plana da se uporabom sile protjeraju civilni stanovnici s ostalim supočiniteljima, bitno doprinio ostvarenju tog cilja. Stoga, suprotno tvrdnjama optuženika, nije potrebno utvrđivati je li topničkom vatrom iz njegovog tenka oštećena crkva u S. i od koje su granate stradali civili jer je to u kontekstu zapovjedne odgovornosti i teorije vlasti nad djelom zapravo neodlučno. Isto se odnosi i na prigovore ovog optuženika da osobno nije sudjelovao u pljačkama i „čišćenju“ sela koje je poduzeto na temelju prethodno stvorenog zajedničkog plana protjerivanja civila i zauzimanja teritorija, protivno Ženenvskim konvencijama i Dopunskim protokolima citiranim u izreci prvostupanjske presude. Uostalom, optuženiku se ukazuje da ga za gađanje crkve i kuća u S. izravno tereti opt. S. D. navodeći da je osobno vidio to granatiranje koje je izveo opt. R. i drugi njegovi pripadnici tenka.

III Kž 3/12-9

Nadalje, nisu osnovani prigovori opt. R. da su oštećenja na civilnim objektima nastala uslijed ratnih operacija tvrdeći da se nije radilo o nebranjenim naseljima i civilnim objektima, već o borbenim položajima suprotstavljene strane u sukobu. Međutim, iz brojne pisane i foto dokumentacije koju je sud pročitao i pregledao nedvojbeno je utvrđeno da je u inkriminiranim radnjama spaljeno i srušeno 629 civilna objekta, oštećeno je 1.468 objekta tako da ukupna šteta iznosi oko 300 milijuna DEM što ukazuje na ogromne razmjere razaranja koja se evidentno nisu odnosila na vojne ciljeve već na naselja s civilnim stanovništvom. Kada se tome dodaju utvrđenja o spaljenim i uništenim crkvama u M., P., V., J., K. S. i H. te škole u H., B., V., P., S. i dr., tada je evidentno da se nije radilo o borbenim operacijama, već o planskom djelovanju da se protjera civilno stanovništvo s tog područja i da se teritorij osvoji. Stoga pozivanje na “ratni blok” komandira čete ZNG i šifrirani razgovornik, kao dokaze da se radilo o vojnim operacijama nema taj značaj koji im pridaje optuženik. Naime, u ovakvim okolnostima pokušaj pružanja otpora ovakvom agresivnom postupanju ne znači da se nije radilo o masovnim napadima bivše JNA na civilno stanovništvo.

Nadalje, kraj ovako pravilno utvrđenih razmjera razaranje naselja, pri čemu je došlo i do smrtnog stradavanja većeg broja civila u P., S. i S., prigovori opt. R. da nije dokazano da je on imao saznanja o postojanju planova o protjerivanju civilnog stanovništva nisu prihvatljivi. Takve usklađene i dobro organizirane vojne aktivnosti širokih razmjera nisu se mogle provesti bez prethodnog stvorenog i osmišljenog plana koji je nužno imao u vidu bar slijedeće okolnosti, ciljeve koje je potrebno ostvariti, kojim sredstvima i snagama to postići, na kojem teritoriju i u kojem vremenu. Prema tome, kada je izvjesno da je takav opći plan protjerivanja civilnog stanovništva i “čišćenja terena” donesen, a u čijoj je realizaciji sudjelovao uz ostale optuženike kao supočinitelje i opt. B. R., prigovor ovog optuženika da nema dokaza da je on za taj plan znao su posve promašeni. Optuženik djeluje upravo u skladu s sadržajem plana protjerivanja što znači da on objektivno bitno doprinosi njegovu ostvarenju iz čega slijedi da ga prihvaća, neovisno je li on u donošenju plana sudjelovao ili ne i nije potrebno da sudjeluje osobno u svakoj radnji izvršenja plana.

Kraj takvog stanja stvari, kad je sa sigurnošću utvrđeno sudjelovanje optuženika u počinjenju predmetnog kaznenih djela, pozivanje žalitelja na navodne izjave D. P. i S. D. nije relevantno.

Nije osnovana žalba niti u dijelu koji se osporavaju utvrđenja o počinjenju kaznenog djela protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH jer je ta činjenica utvrđena na temelju iskaza opt. S. D., svjedoka Ž. P. i D. Č., čijim je iskazima sud s pravom poklonio vjeru. Iz njihovih iskaza proizlazi da je opt. R. sudjelovao u mučenju i likvidaciji uhićenih vojnika IV brigade Zbora narodne garde MUP-a Republike Hrvatske, I. B., A. J. i N. I.-M. Stoga tvrdnjama optuženika da ga je opt. S. D. neistinito teretio, a da iz iskaza svjedoka Ž. P. i D. Č. ne proizlazi da je on ovo djelo počinio nisu osnovani. Sud je pravilno, polazeći od činjenice da su upravo u inkriminirano vrijeme, kada su u A. k. mučeni i ubijeni hrvatski vojnici B., J. i I.-M., tu bili i svjedoci Ž. P., D. Č. i Z. Š., koji su također bili zarobljeni i mučeni i zadnji su vidjeli žive navedene zarobljenike, ovo povezao s iskazom opt. D. koji je naveo da je su mučenje i likvidaciju po naredbi opt. R. R. obavili opt. B. R. i D. S. Prema tome, sve ove okolnosti s izvjesnošću i izvan kakve sumnje ukazuju na dokazanost i ovog dijela optužbe, tako da¸ pokušaji osporavanja vjerodostojnosti iskaza svjedoka Ž. P. i D. Č. i paušalnim tvrdnjama da on nema veze s ovim inkriminacijama koje se odnose na ratne zarobljenike i

III Kž 3/12-9

navodima da mu je svjedok P. rekao da ga tukao A. Š. nisu osnovani i njima ispravna utvrđenja suda nisu dovedena u pitanje niti u najmanjoj mjeri. Jednako je tako neosnovana tvrdnja opt. R. da nije mogao odgovarati za postupke osoba iz drugih vojnih formacija jer se njemu stavlja na teret izdavanje naredbi koje je kao zamjenik opt. R. R. izdavao pripadnicima 221. oklopno-mehaniziranog bataljuna i osobama nad kojima je imao faktičnu zapovjednu moć kao i za postupanje koje je sam poduzimao, a sve suprotno citiranim propisima.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer su sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrđene. Stoga nisu osnovani prijedlozi navedeni u žalbi da se na sporne okolnosti ponovno ispitaju svjedoci D. Č., Ž. P., S. D. i ispita novo predloženi svjedok D. P.

Iako opt. B. R. tvrdi da je drugostupanjski sud počinio i povredu kaznenog zakona, tu žalbenu osnovu ne obrazlaže već paušalno navodi da je do povede kaznenog zakona došlo jer nije bilo dokaza da je on počinio predmetna kaznena djela.

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud trećeg stupnja, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 u vezi čl. 394. st. 2. ZKP/97 presudu ispitao i tom pravcu te je utvrdio da su predmetne inkriminacije za koje se tereti opt. B. R. pravilno pravno označene kao kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH (toč. 1. izreke prvostupanjske presude) i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH (toč. 2. d. izreke prvostupanjske presude ). Kako je u međuvremenu, od donošenja drugostupanjske presude 1. siječnja 2013. stupio na snagu Kazneni zakon (”Narodne novine” br. 125/11, 144/12 i 56/15, dalje: KZ/11) ovaj je trećestupanjski sud u smislu odredbe čl. 3. st. 2. KZ/11utvrdio da postoji pravni kontinuitet između predmetnih kaznenih djela s kaznenim djelom ratnog zločina iz čl. 91. st. 1. KZ/11, ali da s obzirom na zapriječenu kaznu dugotrajnog zatvora novi zakon za optuženika nije blaži i stoga u tom pravcu drugostupanjska presuda nije izmijenjena.

Međutim, novi KZ/11 više ne predviđa kao sigurnosnu mjeru protjerivanja stranca iz čl. 65. st. 1. OKZRH iz čega slijedi da je primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti, u smislu odredbe čl. 368. toč. 4. ZKP/97 tako da je u tom dijelu pobijana presuda preinačena u odnosu na opt. B. R., kao i u odnosu na opt. R. R. primjenom odredbe čl. 383. ZKP/97 na način daje odluka u tom dijelu ukinuta.

Optuženik se ne žali zbog odluke o kazni, međutim, kako se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stan ja i povrede kaznenog zakona to je u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 pobijana presuda ispitana i u tom pravcu te je utvrđeno da jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina nije prestroga. Optuženik je osuđen zbog dva kaznena djela ratnog zločina, dakle, za kaznena djela koja se svrstavaju među najpogibeljnija kaznena djela, za koje su bile zapriječene tada najstrože kazne zatvora u trajanju od po dvadeset godina. Prema tome, s obzirom na pravilno utvrđene otegotne okolnosti (pobude, brojnost djela i bezobzirnost postupanja i težine posljedica) izrečena kazna zatvora, bez obzira na protek vremena, i po ocjeni ovog suda trećeg stupnja, svakako nije prestroga.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba optuženika nije osnovana, na temelju čl. 387. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci.

III Kž 3/12-9

Zagreb, 19. kolovoza 2015.

Zapisničar

Predsjednik vijeća

Martina Slunjski, v. r.

Dražen Tripalo, v. r.