Revt-325/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 325/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.-B. d.o.o., P., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u P., protiv tuženika F. & D. d.o.o., S., zastupanog po punomoćnici R. P. I., odvjetnici u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1539/10-5 od 3. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-1942/07 od 11. prosinca 2009., u sjednici održanoj 1. rujna 2015.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija, ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1539/10-5 od 3. lipnja 2014. i Trgovačkog suda u Splitu broj P-1942/07 od 11. prosinca 2009. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu broj P-1942/07 od 11. prosinca 2009. odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos 270.614,34 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 24. lipnja 2004. do isplate, te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 21.500,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1539/10-5 od 3. lipnja 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda, te je ujedno odbijen zahtjev tuženika za isplatu mu iznosa 5.000,00 kn na ime troškova odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje: „Da li sporazum vjerovnika i dužnika novčane obveze, kojim se uređuje način ispunjenja te novčane obveze isporukom nečeg drugog umjesto novca, bez da je u tom sporazumu izražena i/ili vidljiva namjera prestanka prijašnje (novčane) obveze, dovodi do prestanka novčane tražbine vjerovnika?“ smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju istog, a koje i da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o istom u presudi II Rev 33/95 od 6. srpnja 1995. Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravno shvaćanje suprotno onome iz pobijane presude. Predloženo je stoga preinačenje pobijane presude usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbacivanje kao nedopuštene, odnosno odbijanje kao neosnovane.

Revizija je dopuštena i osnovana.

Obzirom na vrijednost predmeta ovog spora određen utuženim iznosom 270.614,34 kn, sve u smislu odredbe čl. 40. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP) protiv pobijane presude revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Razlog važnosti pravnog pitanja, a zbog kojeg je podnio ovu tzv. izvanrednu reviziju tužitelj nalazi kako u činjenici da o rješenju tog pitanja ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari tako i činjenici da je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već izrazio pravno shvaćanje u presudi II Rev-33/95 od 6. srpnja 1995., a koje da je protivno onome iz pobijane presude, zbog čega da postoji potreba odlučivanja o ovoj reviziji u cilju osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet ovog spora je isplata iznosa 270.614,34 kn kojeg tužitelj potražuje od tuženika na ime djelomično neispunjene obveze preuzete Protokolom sklopljenim između stranaka 24. lipnja 2004. Prema istom tuženik je preuzevši obveze koje su: 1. I.-H. D. u. d.o.o. na iznos 255.714,22 kn; 2. I.-T. d.o.o. na iznos 139.944,65 kn; 3. I.-I. d.o.o. na iznos 205.402,40 kn, ukupno 601.061,27 kn, imali prema tužitelju, a uz odobreni mu 10%-tni popust, bio u obvezi prema tužitelju ukupno iznos 540.955,14 kn, a koji dug se tuženik obvezao riješiti isporukom armaturnih mreža i betonskog željeza u šipki po tržišnim cijenama, a prema dispozicijama tužitelja.

U ispunjenju preuzete obveze ostao je nepodmiren utuženi iznos koji se potražuje u ovom postupku.

Takav zahtjev tužitelja je odbijen nižestupanjskim presudama pri čemu je izraženo pravno shvaćanje da su sklopljenim Protokolom se stranke suglasile da postojeću novčanu obvezu zamjene drugom, nenovčanom obvezom, čime da je došlo do obnove (novacije) u smislu odredbe čl. 348. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), zbog čega da tužitelj može samo potraživati od tuženika ono što on na temelju obnovljenog ugovora duguje (armaturna mreža i betonske šipke), a ne isplaćenog iznosa.

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja revident i dalje ustraje u prigovoru da se u konkretnom slučaju (sklopljenim Protokolom) nije radilo o obnovi obveze, već o zamjeni ispunjenja u smislu odredbe čl. 308. st. 1. ZOO, pri čemu stranke nisu suglasno izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu stvaranjem nove. U prilog takvog pravnog shvaćanja revident upire na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi II Rev-33/95 od 6. srpnja 1995.

Iz sadržaja presude II Rev-33/95 od 6. srpnja 1995. razvidno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj izrazio pravno shvaćanje, a prema kojem: da bi sklopljeni sporazum stranaka predstavljao obnovu ranije obveze (konkretno umjesto isplate dugovane svote predaju lustera), stranke u sporazumu moraju izraziti namjeru da stvaranjem nove obveze ugase postojeću obvezu, što mora biti izričito ugovoreno, jer se obnova ne pretpostavlja, pa u protivnom prijašnja obveza (konkretno isplata) ne prestaje već postoji i dalje uz novu obvezu (konkretno predaju lustera).

Prema odredbi čl. 308. st. 1. ZOO obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umjesto onog što mu se duguje.

Prema odredbi čl. 348. st. 1. ZOO obveza prestaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamjene novom i ako nova obveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu.

Prema odredbi čl. 349. ZOO obnova se ne pretpostavlja, te ako stranke nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i nadalje pored nove.

Iz sadržaja citiranih odredbi čl. 348. i čl. 349. ZOO proizlazi da je za nastanak obveze potrebno da su se kumulativno ostvarile slijedeće pretpostavke:

- da su se ugovorne stranke suglasile da postojeću obvezu zamjene novom obvezom,

- da nova obveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu time

- da stranke trebaju izraziti namjeru da stvaranjem nove obveze postojeću obvezu ugase.

Naime, kako se obnova ne pretpostavlja, to stranke moraju u sporazumu jasno izraziti volju za stvaranjem nove obveze se dotadašnja obveza gasi, jer u protivnom će uz novu postojati i stara obveza.

Upravo polazeći od takvog pravnog tumačenja odredbe čl. 348. i čl. 349. ZOO je ovaj sud izrazio pravno shvaćanje u presudi II Rev-33/95 glede instituta obnove.

Naprotiv u ocjeni pravnog značaja i smisla Protokola sklopljenog između stranaka 26. travnja 2004. propušteno je od strane nižestupanjskih sudova sagledati ga u svjetlu tih odredbi, što je za sada rezultiralo pravnim shvaćanjem suprotnim onom izraženom u presudi II Rev-33/95, zbog čega se postavljeno pravno pitanje, a time i ova revizija ukazuje dopuštenom, te osnovanom.

Slijedom navedenog, a kako je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova propušteno valjano ocijeniti pravni značaj Protokola sklopljenog između stranaka, a o čemu ovisi osnovanost ili ne tužbenog zahtjeva, to je obje nižestupanjske presude trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

Zagreb, 1. rujna 2015.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.