Rev-x-690/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 690/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, Područne službe u Z., Z., protiv tuženika 1. H. d.o.o. Z., 2. H. - P. prijevoz d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u O. društvu S. & partneri, Z. i 3. H. - C. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u O. društvu S. & partneri, Z. (svi kao pravni slijednici: H. Z.), radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn-1329/14-2 od 16. prosinca 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5696/04-34 od 31. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e:

1. Odbacuje se revizija tužitelja zavoda, kao nedopuštena.

2. Tuženicima H.- P. d.o.o. i H. - C. d.o.o., ne dosuđuju se troškovi odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5696/04-34 od 31. svibnja 2012., odbijen je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 97.862,08 kn sa zatraženim zateznim kamatama (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju nadoknaditi 1. i 3. tuženiku (sada 2. i 3. tuženiku) troškove parničnog postupka u iznosu od 10.218,75 kn (točka II. izreke). Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn- 1329/14-2 od 16. prosinca 2014., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke) , a 2. tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj „(…) zbog pogrešne primjene materijalnog prava temeljem članka 356. ZPP, a sve sukladno članku 382. stavka 2. točke 3. ZPP „navodeći kako odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže donijeti odluku kojom se ukidaju u cijelosti presuda drugostupanjskog i prvostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Drugo i trećetuženik su odgovorili na reviziju tužitelja.

U odgovoru na reviziju tuženici osporavaju osnovanost revizijskih navoda iznoseći razloge zbog kojih smatraju da tužbeni zahtjev nije osnovan i da je pravilno odbijen nižestupanjskim presudama, pa predlažu da ovaj sud odbaci reviziju tužitelja, a podredno da odbije reviziju tužitelja kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u slučaju kad stranke ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog razloga važnosti koji su primjerice navedenim u toč. 1., 2. i 3. toga članka.

U reviziji koju podnosi temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Predmetna revizije sadrži pitanje koje glasi:

„Može li se za utvrđivanje odgovornosti za štetni događaj iz 1987.g., retroaktivno primijeniti zakon koji je donesen i stupio na snagu tek 1992. g. ?“

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio da se materijalno pravno pitanje koje postavlja tužitelj ne može smatrati važnim u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za naknade štete u visini novčanih iznosa koje je svome osiguraniku S. M. (koji je stradao 13. travnja 1987. kao putnik u autobusu u prometnoj nesreći u S. T. u sudara autobusa reg. oznake … i vlaka) i kojemu je zbog posljedica povrede utvrđeno pravo na zaposlenje s punim radnim vremenom na odgovarajućim poslovima uz privremenu naknadu na ime koje je tužitelj isplatio za razdoblje od 1. rujna 1992. do 31. kolovoza 2002. iznos od 38.473,03 kn, te za razdoblje od 1. rujna 2004. do 30. lipnja 2007. iznos od 59.389,05 kn. Takav zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 210. (ranije važećeg) Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Narodne novine broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 44/94, 59/96; dalje: ZOMiO) kojim je bilo propisano da Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja ima pravo zahtijevati naknadu nanesene mu štete od osobe koja je prouzročila invalidnost, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

Polazeći od utvrđenih činjenica da je za prometnu nezgodu u kojoj je stradao osiguranik tužitelja pravomoćno oglašen krivim i kažnjen presudom Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj K-280/87 od 29 rujna 1987., vozač autobusa Z. K. te da je vlasnik autobusa R. Z. transporti čije je pravni sljednik bio C. Z., a ne tuženici (njihov pravni prednik), sudovi su odbili tužbeni zahtjev utvrdivši, u bitnom, da ne postoji odgovornost, niti suodgovornost tuženika za štetu koju je pretrpio osiguranik tužitelja u štetnom događaju, te prema tome niti obveza tuženika da isplate tužitelju zatraženi iznos.

Pritom su sudovi izrazili i shvaćanje kako ne postoji niti solidarna odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) jer se u konkretnom slučaju ne radi o sudaru motornih vozila, s obzirom na to da je vlak, kao i druga vozila koja se kreću po tračnicama, zakonom izuzet iz kategorije motornih vozila. Također, sudovi su otklonili odgovornost tuženika za štetu od opasne stvari zaključivši da je štetni događaj skrivio vozač autobusa nepropisno upravljajući autobusom te da u postupku nije dokazan kakav doprinos vlakovođe nastanku štete (čl. 206. ZOO).

U reviziji postavljenim pitanjem tužitelj problematizira zaključak sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o sudaru motornih vozila, navodeći kako odredba čl. 178. ZOO ne sadrži definiciju motornog vozila u pokretu, te da sud izražavajući sporno pravno shvaćanje „(…) preuzima definiciju iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 84/92), koja iz definicije motornih vozila izuzima vozila koja se kreću po tračnicama“ te da „(…) zakon na koji se drugostupanjski sud referira datira iz 1999. (…) koji se ne može primijeniti na štetni događaj iz 1987.g. po pravilu zabrane retroaktivnog djelovanja zakona. Za ranije razdoblje ne postoji posebni zakon koji bi regulirao odgovornost za štete izazvane motornim vozilom koji bi izričito definirao isto.“

S obzirom na to da se sudovi nigdje u svojim odlukama nisu pozvali na odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 84/92), to način na koji tužitelj povezuje izraženo pravno shvaćanje (o tome da se vlak ne smatra motornim vozilom na koje se primjenjuje odredba čl. 178. st. 4. ZOO) odredbama toga zakona predstavlja njegovo subjektivno tumačenje i već zbog toga postavljeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

Pritom je potrebno naglasiti kako za (ne)primjenu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO (o solidarnoj odgovornosti vlasnika motornih vozila trećoj osobi) i izražavanje shvaćanja o tome da se vlak ne smatra motornim vozilom, pozivanje (ili „referiranje“) na Zakona o sigurnosti prometa na cestama nije ni bilo moguće pri općepoznatoj činjenici da u sustavu prometa roba i usluga željeznice i željeznički promet predstavljaju zasebnu cjelinu čija je organizacija i sigurnost oduvijek uređena posebnim zakonima – Zakonom o željeznicama ("Narodne novine", br. 18/79, 4/81, 20/84 i 57/89) te Zakonom o osnovama sigurnosti u željezničkom prometu ("Službeni list SFRJ", br. 62/77), a zatim Zakonom o osnovama sigurnosti u željezničkom prometu ("Službeni list SFRJ", br. 77/87, 80/89 i 29/90), koji je prestao važiti donošenjem Zakona o osnovama sigurnosti u željezničkom prometu ("Službeni list SFRJ", br.

26/91 – koji je preuzet Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prometa i veza koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni, „Narodne novine“ broj 53/91).

Slijedom izloženog, odluka u ovome sporu ne zavisi od odgovora na postavljeno pitanje, niti je pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci u suprotnosti s ranije izraženim shvaćanjima ovoga suda, pa se ono ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona u smislu čl. 382. st. 3. ZPP.

S obzirom na navedeno revizija tužitelja ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije, pa je primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP riješeno kao u izreci (točka 1. izreke).

Odluka o zahtjevu tuženika za naknadom troškova odgovora na reviziju (točka 2. izreke) temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP jer ovaj sud smatra da nije riječ o troškovima koji su bili potrebni za vođenje predmetne parnice.

Zagreb, 16. ožujka 2016.

Predsjednik vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.