Revr-501/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 501/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, po sutkinji Katarini Buljan, u pravnoj stvari I-tužiteljice J. D. iz S., II-tužiteljice T. Č. iz S., III-tužiteljice M. R. iz S., IV-tužiteljice M. Ć. iz S., i V-tužiteljice M. D. iz S., sve zastupane po punomoćniku B. K., odvjetniku u Z., protiv I-tuženika Grad Split, i II-tuženika Dječji vrtić „G. V.“ iz S., zastupanog po punomoćnici R. P.-I., odvjetnici u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljica i reviziji II- tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-886/10 od 27. kolovoza 2010., kojom je potvrđena u odluci o glavnoj stvari, a djelomično preinačena u odluci o parničnom trošku presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-959/09 od 9. ožujka 2010., 5. ožujka 2013.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljica i revizija drugotuženika odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu broj IV P-959/09 od 9. ožujka 2010. odbijen je zahtjev prvotužiteljice J. D. za isplatu iznosa 13.771,69 kn, drugotužiteljice T. Č. za isplatu iznosa 17.655,52 kn, III-tužiteljice M. R. za isplatu iznosa 12.042,71 kn, četvrtotužiteljice M. Ć. za isplatu iznosa 10.773,68 kn i petotužiteljice M. D. za isplatu iznosa 6.827,66 kn, te je ujedno tužiteljicama naloženo isplatiti drugotuženiku iznos 37.369,00 kn na ime parničnog troška.

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-886/10 od 27. kolovoza 2010. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljica, a djelomično preinačena u odluci o parničnom trošku, te je odbijen zahtjev drugotuženika za isplatu mu parničnog troška preko iznosa 28.449,90 kn, tj. za daljnji iznos 5.319,90 kn. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev tužiteljice su podnijele reviziju iz čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odbijen zahtjev drugotuženika za isplatu mu iznosa 5.139,90 kn na ime parničnog troška drugotuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. u svezi s odredbom čl. 400. Zakona o parničnom postupku, te reviziju iz čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku predloživši njezino preinačenje dosuđenjem drugotuženiku ukupno zatraženog parničnog troška, podredno ukidanje pobijanog rješenja sadržanog u presudi i u tom dijelu vraćanje predmeta na ponovno rješavanje.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizije nisu dopuštene.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

Prema odredbi stavka 2. i 3. tog članka u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Kako vrijednost predmeta spora svakog od zahtjeva tužiteljica ne prelazi 100.000,00 kn, to protiv pobijane presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

Kako pak u podnesenoj reviziji tužiteljice nisu određeno naznačile pravno pitanje zbog kojeg podnose reviziju, to nije moguće ni ocijeniti je li odluka u sporu ovisi o rješenju nekog odnosno kojeg pravnog pitanja, a bez čega nije moguće ni ocijeniti je li ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Proizlazi dakle da podnesena revizija tužiteljica ne ispunjava minimum zakonom propisanih uvjeta za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a zbog čega je istu trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se postupak pravomoćno završava u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

U smislu citirane odredbe za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije protiv odluke o parničnom trošku potrebno je da u tom sporu revizija mora biti dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i da pobijani dio odluke o parničnom trošku mora prelaziti iznos propisan odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

Drugotuženik revizijom pobija rješenje o parničnom trošku sadržano u presudi kojim je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljica za isplatu im novčanih iznosa od kojih nijedan ne prelazi iznos 100.000,00 kn, a kako revizijom pobijani dio odluke o parničnom trošku iznosi 5.139,90 kn, očito je da revizija drugotuženika podnesena kao ona iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a nije dopuštena.

Drugotuženik podnoseći reviziju protiv pobijanog dijela odluke o parničnom trošku se poziva i na odredbu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, navodeći kao pitanje: „Pitanje načina određivanja vrijednosti predmeta spora u parničnom postupku u slučaju subjektivne kumulacije u smislu čl. 37. Zakona o parničnom postupku obzirom da je, kako to točno navodi prvostupanjski i drugostupanjski sud postupak pod gornjom oznakom i brojem pokrenut tužbom više tužiteljica, a da je svaka tužiteljica postavila poseban i određen tužbeni zahtjev.“, smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Iz navedenog ne proizlazi da je drugotuženik određeno naveo pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju, a bez čega nije moguće ni ocijeniti je li ono i zašto važno kako za odluku u toj pravnoj stvari tako i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Proizlazi dakle da revizija drugotuženika nije dopuštena ni kao revizija iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, jer ne ispunjava zakonske pretpostavke za njezinu dopuštenost u smislu citirane odredbe.

Stoga je istu trebalo odbaciti, sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 5. ožujka 2013.

Sutkinja:

Katarina Buljan, v.r.