Pž-4656/2014-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVisoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. G. iz Š., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. V. odvjetnik u Z., protiv tuženika 1. G. O., O., OIB ..., 2. O. L., L., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P. odvjetnici u R., 3. O. M. D., M. D., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva S. i partneri j.t.d. R., 4. O. M., M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik P. O. odvjetnik u R., i 5. N. L. d.o.o. O., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P. odvjetnici u R., radi sklapanja ugovora o prodaji dionica, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv točke I.-IV. izreke presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014., te žalbe tuženika O. M. protiv točke VII. izreke presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2017.
Legislator headnote
AI generatedPž-4656/2014-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske: Pobijana presuda i rješenje ispitani su na temelju odredaba članka 365. stavka 1. i 2. te čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
Full text
Ref. 78 Pž-4656/2014-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. G. iz Š., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. V. odvjetnik u Z., protiv tuženika 1. G. O., O., OIB ..., 2. O. L., L., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P. odvjetnici u R., 3. O. M. D., M. D., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva S. i partneri j.t.d. R., 4. O. M., M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik P. O. odvjetnik u R., i 5. N. L. d.o.o. O., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P. odvjetnici u R., radi sklapanja ugovora o prodaji dionica, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv točke I.-IV. izreke presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014., te žalbe tuženika O. M. protiv točke VII. izreke presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2017.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014. u pobijanim točkama I., II., i IV. njene izreke.
II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014. u dijelu pobijane točke III. njene izreke, kojom je naloženo tužitelju u roku 8 dana platiti trećetuženiku O. M. D. troškove postupka u iznosu od 162.275,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 12% godišnje, koja na taj iznos teče od 12. ožujka 2014. godine (dana donošenja presude) do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, zakonske zatezne kamate koja će se obračunavati uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.
III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014. u dijelu pobijane točke III. njene izreke, kojom je naloženo tužitelju u roku 8 dana platiti trećetuženiku O. M. D. troškove postupka u iznosu od 38.512,50 kn i sudi:
Ref. 78 Pž-4656/2014-2
Odbija se kao neosnovan zahtjev trećetuženika O. M. D. da mu tužitelj isplati trošak postupka u iznosu od 38.512,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 12% godišnje, koja na taj iznos teče od 12. ožujka 2014. godine (od dana donošenja presude) do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, zakonske zatezne kamate će se obračunavati uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.
IV. Odbija se kao neosnovana žalba četvrtotuženika O. M. i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014. u pobijanoj točki VII. njene izreke.
Obrazloženje
Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014. odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže sklapanje ugovora o kupoprodaji dionica u obliku javnobilježničke isprave podobne za ovrhu čiji je sadržaj detaljno opisan u prvostupanjskoj odluci, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka I. izreke presude), naloženo je tužitelju platiti tuženicima trošak postupka (točke II.-IV. izreke presude), dok su tuženici odbijeni s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka (točke V.-VII. izreke presude). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako nije sporno da je odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-8098/2009 od 13. lipnja 2012. poništeno rješenje agencije od 4. lipnja 2009. Nadalje, nije sporno da je agencija zaključkom od 4. listopada 2012. obustavila postupak koji je u postupku nadzora pokrenula po službenoj dužnosti u svezi utvrđivanja obveze objavljivanja ponude za preuzimanje društva L. d.d. Zbog toga je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja kao vlasnika 500 redovnih dionica trgovačkog društva L. R. H. d.d., O., da tuženici s njim sklope ugovor o kupoprodaji tih dionica na temelju odredbe članka 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“ broj 109/07 i 36/09; dalje: ZPDD).
Protiv predmetne presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima. U bitnome, smatra kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi činjenice odlučne za procjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, posebno navode o zajedničkom djelovanju tuženika. Navodi kako je rješenje agencije deklaratorne naravi, dok obveza preuzimanja nastaje po samom zakonu, a prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio da se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju dioničkih društava iz prosinca 2013. ne primjenjuje u ovom predmetu. U nastavku žalbe pojašnjava razloge zbog kojih smatra da je ista osnovana, posebno u odnosu na nastupanje obveze preuzimanja, pri čemu tvrdi kako je sud odbio utvrđivati te bitne činjenice. Nadalje, navodi i kako Visoki upravni sud nije sud pune jurisdikcije, te ne može sam meritorno rješavati ovu stvar. Smatra kako je prvostupanjski sud mogao i morao sam utvrditi postojanje obveze za preuzimanje, kao prethodno pitanje, te obrazlaže i razloge zbog kojih smatra da je navedena obveza nastupila. Tvrdi da je pobijanom odlukom povrijeđena odredba članka 29. Ustava Republike Hrvatske te odredbe članaka 5., 9. i 49. ZPDD-a. Pobija odluku o troškovima postupka te predlaže istu
Ref. 78 Pž-4656/2014-2
preinačiti, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz sadržaja žalbe jasno proizlazi kako je ista podnesena protiv točaka I.-IV. izreke presude, odnosno protiv dijela presude u kojemu tužitelj nije uspio u parnici.
Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.
Protiv točke VII. izreke presude žalbu je podnio četvrtotuženik O. M., zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi kako je njegov zahtjev za naknadu troškova pristupa na ročište 19. prosinca 2013. i sastava podneska od 27. prosinca 2013. trebalo prihvatiti u cijelosti.
Odgovor na žalbu četvrtotuženika nije podnesen.
Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.
Žalba četvrtotuženika nije osnovana.
Pobijana presuda i rješenje ispitani su na temelju odredaba članka 365. stavka 1. i 2. te čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako pitanja vezana za objavu javne ponude i nastanak te obveze može utvrđivati jedino agencija prema pravilima Zakona o općem upravnom postupku (članka 50. ZPDD-a). Naglašava kako je agencija nadležno tijelo koje obavlja postupak nadzora u skladu s članka 8. i članka 15. Zakona o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih društava („Narodne novine“ broj 140/05). Dakle, sud je vezan pravomoćnom odlukom nadležnog tijela - agencija-inim zaključkom o obustavi postupka, odnosno prethodno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske čiju zakonitost ovaj sud ne može ispitivati. Zbog toga se prvostupanjski sud nije upuštao u ocjenu navoda tužitelja da se ipak radi o stjecanju na temelju kojeg bi nastala obveza objave ponude za preuzimanje, niti se u to mogao upuštati.
Žalbeni navodi tužitelja odnose se upravo na ovakav zaključak suda, jer navodi kako zbog takvog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije smatrao potrebnim utvrđivati sve činjenice koje tužitelj smatra bitnima. Ovo je osnovni razlog zbog kojeg tužitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio povredu njegovog ustavnog prava na pošteno suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.
Međutim, pri tome žalitelj gubi iz vida da je zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud odlučio o njegovim pravima i obvezama odnosno o svim zahtjevima koje je istaknuo u ovom postupku, a okolnost što žalitelj smatra da bi odluka suda trebala biti drukčija, ne znači da je time povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje. Naime, sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, odnosno na pitanje da li su u
Ref. 78 Pž-4656/2014-2
konkretnoj stvari odlučivali zakonom ustanovljeni sudovi unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom.
Pri tome ovaj sud ukazuje kako se pojam „pravično suđenje“ ne može odnositi samo na jednu stranu (u ovom slučaju tužitelja), već se njegovo djelovanje mora sagledati i u odnosu na drugu stranu u postupku. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da u odnosu na tuženike nadležno tijelo (agencija) i nadležni sud (Visoki upravni sud Republike Hrvatske) nisu utvrdili nastanak obveze objavljivanja ponude za preuzimanje, donošenje drugačije odluke u ovom postupku predstavljalo bi narušavanje načela pravne sigurnosti.
Osim toga, ovaj sud ukazuje kako je ustaljena sudska praksa prema kojoj „sud ne može kao prethodno riješiti ono pitanje o kojem je sud ili drugo nadležno tijelo već donijelo pravomoćnu odluku“ (Vrhovni sud, Rev-1108/87 od 29. srpnja 1987.), te kako takav stav proizlazi iz članka 12. stavka 1. ZPP-a. Prema toj odredbi sud može sam riješiti pitanje postoji li neko pravo ili pravni odnos samo ako o tome već odluku nije donio sud ili drugi nadležan organ. S obzirom na to da je agencija, poštujući uputu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, zaključkom od 4. listopada 2012. obustavila postupak u vezi utvrđivanja obveze objavljivanja ponude za preuzimanje zbog toga što ne postoji obveza za preuzimanje, nadležno je tijelo o tom pitanju donijelo pravomoćnu odluku.
Kako je u ovom konkretnom predmetu odluku o prethodnom pitanju (postojanju obveze objave ponude za preuzimanje) donijelo nadležno tijelo (agencija), a s obzirom na to da pravo na tužbu iz članka 49. ZPDD-a, ovisi o postojanju takve obveze, tužbeni je zahtjev pravilno odbijen kao u točki I. izreke presude.
U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe članka 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12; dalje: Tarifa) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.
Tužitelj u svojoj žalbi osporava dosuđeni trošak ročišta od 3. veljače 2014., navodeći kako su na istom ročištu punomoćnici trećetuženika i četvrtotuženika tražili rok za očitovanje, čemu se on usprotivio, pa bi trošak tog ročišta trebao pasti na teret tih tuženika. Ovaj sud ukazuje kako je na tom ročištu zaključena glavna rasprava, te je određeno ročište za objavu presude. Dakle, to što je netko tražio odgodu ročišta, a sud to nije prihvatio nije bilo od utjecaja na odluku o troškovima postupka. Na tom se ročištu raspravljalo o glavnoj stvari i glavna je rasprava zaključena. Stoga primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a, svim tuženicima pripada naknada troškova za navedeno ročište u punom iznosu po Tbr. 9. t. 1. Tarife, te je u tom dijelu tužiteljeva žalba neosnovana.
U odnosu na trošak podneska trećetuženika od 26. listopada 2012. ovaj sud ukazuje kako isti ne predstavlja taksativno navedene podneske iz Tbr. 8. t. 1. Tarife, te da za isti tužitelju pripada nagrada od 500,00 kn iz Tbr. 8. t. 3. Tarife umjesto dosuđenih 31.310,00 kn. Dakle, tužiteljeva je žalba osnovana za iznos od 30.810,00 kn što uvećano za PDV iznosi 38.512,50 kn, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu presuda preinačena.
Što se tiče podneska četvrtotuženika od 27. prosinca 2013., prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako za taj podnesak treba dosuditi trošak u iznosu od 500,00 kn po Tbr. 8.
Ref. 78 Pž-4656/2014-2
t. 3. Tarife, jer se istim tuženik očitovao na navode tužitelja iznesene na ročištu 19. prosinca 2013., bez obzira na to što se radilo uglavnom o ponavljanju ranije iznesenih stavova.
Četvrtotuženik u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Tarife na ročištu održanom 19. prosinca 2013., jer da se na istome raspravljalo o glavnoj stvari. Međutim, iz zapisnika jasno proizlazi kako se na tom ročištu nije raspravljalo – nakon što je tužitelj iznio svoje viđenje pravne situacije te priložio odluku Ustavnog suda, punomoćnik prvo, drugo i peto tuženika osporio je navode tužitelja, dok su punomoćnici treće i četvrtotuženika (ovdje žalitelja) zatražili rok za očitovanje koje im je sud i dodijelio. Dakle, četvrtotuženik kao žalitelj nije se upustio u raspravljanje niti o glavnoj stvari niti o procesnim pitanjima, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu Tbr. 9. t. 5. Tarife. Što se tiče podneska od 27. prosinca 2013., već je ranije navedeno da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu Tbr. 8. t. 3. Tarife. Kako taj podnesak nije jedan od taksativno navedenih podnesaka iz Tbr. 8. t. 1. Tarife, četvrtotuženik neosnovano smatra kako bi mu za njegovo sastavljanje pripadala puna nagrada.
Dakle, žalbu četvrtotuženika protiv točke VII. izreke presude trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu u tom dijelu potvrditi.
Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3.
ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 7. ožujka 2017.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
DUBRAVKA MATAS, v.r.