Legislator Case Law & Legislation
Rev-2328/1998-2 AI generated

Supreme Court partially allows severance pay claim, ruling lower courts erred on invalidity of pre-termination waiver.

Case Number Rev-2328/1998-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially allowed the plaintiffs' appeal against a final judgment dismissing their severance pay claims. While the court dismissed the appeal of one plaintiff who had voluntarily waived his rights, it found the appeals of two other plaintiffs valid because they signed a pre-termination agreement waiving their statutory severance. The court ruled that such waivers were void under mandatory labor law provisions, requiring the lower courts to recalculate the pay based on the statutory minimum rather than the agreed amount.

Legislator headnote

AI generated

Article 118, paragraph 2 of the Law on Severance Pay; Article 103, paragraph 1 of the Obligations Act: A pre-termination agreement waiving severance pay in an amount lower than the statutory minimum is void as it contravenes mandatory legal provisions.

Keywords

AI generated
severance pay calculation pre-termination waiver void contract clause mandatory labor law statutory minimum wage appeal admissibility invalid agreement

Cited Legislation

AI generated
Article 118, paragraph 2 of the Law on Severance Pay
Article 103, paragraph 1 of the Obligations Act
Article 109 of the Obligations Act
Article 112 of the Obligations Act
Article 390, paragraph 1 of the Civil Procedure Act
Article 393 of the Civil Procedure Act
Article 395, paragraph 2 of the Civil Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2328/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Katarine Buljan i Vjere Delić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz I., A. Š. iz I., Š. S. iz Z., svi zastupani po punomoćniku B. P., dipl. pravniku, zaposleniku SSSH Županijskog povjereništva Osijek, protiv tuženika P. V. d.d. V., zastupanog po punomoćniku L. Đ., dipl. pravnici, radi isplate razlike otpremnine, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 29. siječnja 1998. godine, br. Gž-59/98., kojom su odbijene žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 28. listopada 1997. godine, br. Pr-633/97., u sjednici održanoj dana 29. studeni 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja A. Š. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja S. B. i Š. S. se prihvaća, te se u odnosu na navedene tužitelje ukida presuda Županijskog suda u Osijeku od 29. siječnja 1998. godine, br. Gž-59/98. i presuda Općinskog suda u Osijeku od 28. listopada 1997. godine, br. Pr-633/97. i u tom dijelu se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Osijeku od 28. listopada 1997. godine, br. Pr-633/97. suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjevi tužitelja S. B. iz I., A. Š. iz I. i Š. S. iz Z., koji glasi:

Nalaže se tuženiku P. V. V., da isplati tužiteljima na ime razlike otpremnine i to S. B. iz I., iznos od 15.908,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 1996. godine, pa do isplate, A. Š. iz I., iznos od 11.317,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 1996. godine, pa do isplate i Š. S. iz Z. iznos od 16.988,00 kn zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućom od 30. lipnja 1996. godine, pa do isplate, kao neosnovani."

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 29. siječnja 1998. godine, br. Gž-59/98. odbijene su žalbe tužitelja kao neosnovane i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložili da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija tužitelja S. B. i Š. S. je osnovana, dok je revizija tužitelja A. Š. neosnovana.

U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski su sudovi odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu razlike otpremnine ocijenili da su tužitelji kao zaposlenici mogli pravovaljano se odreći iznosa, odnosno dijela iznosa otpremnine koja bi im pripadala po zakonu, da su potpisali izjavu o odricanju i zaključili van sudsku nagodbu kojom su se odrekli prava na otpremninu povrh iznosa od 4.000,00 kn.

Prema čl. 118. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95. - dalje ZR), zaposlenik koji je stranka ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekinutom rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

Dakle, navedenom je odredbom statuirano pravo zaposlenika na otpremninu u slučaju prestanka radnog odnosa redovitim otkazom, s time da to pravo zaposlenika ne postoji jedino u slučaju kada poslodavac otkazuje ugovor o radu iz razloga uvjetovanih ponašanjem zaposlenika.

To pravo na otpremninu, po ocjeni ovog suda, postoji u slučaju kada zaposlenik ostvaruje još i prava iz čl. 243. ZR, koji predstavlja dodatnu zaštitu invalida rada, kojima poslodavac daje poslovno ili osobno uvjetovani otkaz, jer ga ne može zaposliti na nekim drugim poslovima.

Dakle, ostvarenje prava prema čl. 243. ZR ne isključuje pravo na otpremninu stečenu skladno čl. 118. st. 1. ZR.

Kada bi intencija zakonodavca bila isključiti zaposlenike invalida rada od prava na otpremninu, sukladno čl. 118. st. 1. ZR, tada bi po odredbi čl. 118. st. 1. ZR isključio tu kategoriju zaposlenika iz općeg prava na otpremninu (kao što je učinio da zaposlenike kojima je otkaz ugovora o radu uvjetovan njihovim ponašanjem), a to zakonodavac nije učinio. Naprotiv, u odredbi čl. 79. st. 1. ZR je propisano da zaposlenik koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, ima pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače pripadali.

Dakle, i zaposlenicima koji ostvaruju pravo iz čl. 243. ZR u slučaju redovitog otkaza pripada pravo na otpremninu sukladno čl. 118. ZR.

Tužitelji u ovoj pravnoj stvari potpisali su izjave o odricanju od prava na otpremninu u iznosu većem od 4.000,00 kn i to tužitelj S. B. dana 20. lipnja 1996. godine, s time da je izvansudskom nagodbom od 26. lipnja 1996. godine utvrđeno da mu prestaje radni odnos 30. lipnja 1996. godine, kada se upućuje na naknadu RF MIORH, tužitelj Š. S. potpisao je izjavu o odricanju prava na otpremninu 17. lipnja 1996. godine, a izvansudsku nagodbu 27. lipnja 1996. godine, kojom je utvrđeno da mu prestaje radni odnos sa 30. lipnja 1996. godine, kada se upućuje na naknadu RFMIORH, tužitelj A. Š. potpisao je izjavu o odricanju od prava na otpremninu 1. srpnja 1996. godine, dok je izvansudskom nagodbom utvrđeno da mu prestaje radni odnos 30. lipnja 1996. godine i da se sa tim datumom upućuje na naknadu RFMIORH.

Iz navedenih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da se tužitelj A. Š. izjavom o odricanju odrekao prava na otpremninu nakon što mu je već prestao ugovor o radu 30. lipnja 1996. godine (izjava o odricanju prava data 1. srpnja 1996. godine).

Kada je tužitelju A. Š. prestao ugovor o radu 30. lipnja 1996. godine, tada se, po ocjeni ovog suda, on kao zaposlenik mogao odreći prava dospjelih iznosa otpremnine. Kako je odricanje od dospjelih iznosa otpremnine izvršeno 1. srpnja 1996. godine, a ugovor o radu prestao 30. lipnja 1996. godine, to se ne radi o slučaju iz čl. 118. st. 2. ZR.

U čl. 118. st. 2. ZR propisana je zabrana ugovaranja, odnosno određivanja otpremnine u iznosu manjem od 1/2 prosječne mjesečne plaće isplaćena zaposleniku tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Navedena zabrana, po ocjeni ovoga suda, odnosi se na slučajeve kada bi se zaposlenik unaprijed (prije dospijeća) odricao prava na otpremninu, ili bi prije dospijeća bilo ugovarana otpremnina protivno zabrani iz čl. 118. st. 2. ZR.

Kako se tužitelj A. Š. odrekao već dospjele otpremnine to izjava nije protivna čl. 118. st. 2. ZR, pa se ne radi o ništavom pravnom poslu iz čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96. i 118/99.).

Pozivanje tužitelja A. Š. na postojanje zablude kod davanja izjave o odricanju prava na otpremninu ne dovodi ovog tužitelja u povoljniju pravnu situaciju s obzirom da se zbog zablude može tražiti poništenje pravnog posla sukladno čl. 112. ZOO u posebnoj parnici, a ne prigovorom u parnici, bez postavljanja tužbenog zahtjeva da sud konstutivnom odlukom pravni posao poništi.

Zbog navedenih su razloga nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja A. Š. neosnovanim.

Kako se, dakle, u tom dijelu nije u postupanju nižestupanjskih sudova ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revident navodi u reviziji, to je revizija tužitelja A. Š. primjenom čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana.

Međutim, ostali tužitelji kao revidenti osnovano upućuju na ostvarenje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Ovo iz razloga što su tužitelji S. B. i Š. S. potpisali vansudsku nagodbu izjavu o odricanju prava na otpremninu prije prestanka ugovora o radu (koji je prestao bez otkaznog roka), pa su izjave i vansudska nagodba kojom je ugovorena visina otpremnine u manjem iznosu od onog koji bi im pripadalo temeljem čl. 118. st. 2. ZR, kao prisilnom propisu protivni prisilnom propisu, a što sukladno čl. 103. st. 1. ZOO ima za posljedicu ništavost sporazuma u visini otpremnine (na ništavost pravnog posla sukladno čl. 109. ZOO sud pazi po službenoj dužnosti).

Slijedom navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja S. B. i Š. S. pogrešno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da tim tužiteljima pripada pravo na otpremninu u ugovorenom iznosu.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na navedene tužitelje nije utvrđivana visina otpremnine sukladno čl. 118. ZR.

Zbog navedenih je razloga revizija tužitelja S. B. i Š. S. primjenom čl. 395. st. 2. ZPP, prihvaćena i u pobijanom dijelu u odnosu na te tužitelje presuda nižestupanjskih sudova ukinute, te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će utvrditi dužinu neprekinutog radnog odnosa tužitelja S. B. i Š. S. kod tuženika, te 1/2 prosječne mjesečne plaće isplaćene svim zaposlenicima u tri mjeseca prije ugovora o radu.

Tek nakon što postupi po navedenom moći će prvostupanjski sud zakonito odlučiti o visini njihove otpremnine.

U Zagrebu, 29. studeni 2000.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.